Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

Intervjui/ Redatelji: 1.9. Kristijan Milić

Živi i mrtvi prikazani su na mnogim festivalima u inozemstvu. Jesu li vas ljudi pitali koje su sve te različite vojske u filmu?

Neki su pitali, neki nisu. Mislim da zapravo nije bitno koje su vojske. Važni su odnosi između ljudi. Bitno je da su ljudi tamo u tim vojskama i da nemaju izbora.

Jesu li se pitanja strane publike znatno razlikovala od pitanja ovdje u Hrvatskoj?

Zapravo i nisu. Jasna je poenta. Možda stranci nisu pohvatali baš sve nijanse, ali nisu ni kod nas. Ljudi uopće ne znaju vlastitu povijest, ne znaju uopće da su muslimani u Drugom svjetskom ratu bili zajedno u vojsci s ustašama i domobranima. Ni kod nas ljudima to nije jasno. U mom filmu hrvatski vojnik 1993. ubije Muslimana kao da ubija najboljega prijatelja svog djeda. Isti je glumac.

Koje su sve one različite grupe?

Kristijan Milić

U Drugom svjetskom ratu imaš ustaše i domobrane, koji su bili u biti u jednoj vojsci. Dvojica su ustaše, drugi su domobrani. Imaš partizane koji se bore protiv njih. U onom novom sloju imaš Muslimane i Hrvate. Spominju se i Srbi. Ali ne vidi ih se nikako, zato što je ovdje riječ o Muslimanima i Hrvatima, što je za ovaj film bitno jer su se oni u prošlom ratu na istom prostoru zajedno borili. To postaje očito jer isti glumac igra dvije uloge. Ima još nekoliko malih uloga koje se ne ističu odmah. Tu sam čisto išao na podsvjesnu varijantu. Ako ljudi shvate, shvatili su. Ako ne, nema veze. Ali svi su shvatili tu poentu da je isti onaj lik kojega glumi Šovagović, isti glumac.

U vremenskoj razini 1993. godine bombardirano je jedno selo. Spominje li se koje je to selo?

Meni je bilo glupo spomenuti koje je to mjesto. Onda bismo se morali držati i nekih povijesnih činjenica. To je ipak izmišljena priča.

Niste dakle tražili nikakav dokumentaristični pristup?

Dokumentaristični pristup ne može ni biti. Ovo nije povijesni događaj.

Film je vizualno vrlo estetiziran. Doživljavam to kao čudan kontrast: vidim scene gdje se ljudima puca u glavu i to fantastično izgleda, stvarno je lijepa slika.

Da, to je kontroverzno. Film je film. Film je umjetnost. Film mora izgledati dobro, a to što prikazuje ne mora biti dobro. Može biti strašno loše. Mnogi nasilni filmovi jako su dobro snimljeni. Ljudi se ubijaju, sve je snimljeno u slow motionu, divne slike... Ali scena je stvarno odvratna. To sve moraš pomiriti u glavi.

Djelovanje je jezovito, morbidno. Kad vidiš kako netko nekoga ubije i to je pokazano u pet-šest kadrova i u slow motionu, onda možeš dobiti dojam da film uživa u tome.

Možeš uživati u tome koliko je to gadno. Ali je na tebi da to odlučiš. To je bitna scena, jer je to nešto što se ovom liku možda baš tako urezalo u sjećanje. Možda mu je svaka sekunda trajala pola minute. Onaj lik ga nije htio ubiti, a na kraju ga je drugi ustaša ubio umjesto njega. Na neki ga je način spasio. Tako slow motion nije samo stvar gledatelja, nego i stvar likova.
Osim toga, sve scene iz 1943. tako su napravljene, više su estetske, dok su one moderne grublje i sirovije. To je odnos između prošlosti i sadašnjosti. Sve što se danas događa i što je zabilježeno na televiziji, mnogo nam je bliže, organskije na to reagiramo. A nešto iz prošlosti, to su već mitovi. Više nismo sigurni kako je to bilo. To znamo iz priče i nekad su te priče pretjerane, i u dobrome i u lošemu. Prošlost sam htio napraviti kao mit, kao vestern.

Čini mi se da film ima mnoštvo citata. Koji su vam filmovi i redatelji dali poticaj?

Ima dosta citata na, recimo, Full Metal Jacket Stanleyja Kubricka. Imam kadar koji je naizgled izravan citat. To je nešto što sam baš namjerno preuzeo. A neke druge stvari same su od sebe proizašle, kao posljednji kadar s pištoljem koji može podsjetiti na Lovca na jelene.
Utjecaj je na mene imao i Apokalipsa sada. Moj lik Vialli sam po sebi sliči malo Brandu. Postoji kadar u kojem on nešto gleda u polumraku, točno pogleda kao u Apokalipsi, gotovo isto, isto je i svjetlo. Ali to su podsvjesni citati. To što je on tako sličan njemu i što je takva rasvjeta stvar je čiste slučajnosti. Nisam namjerno išao za tim. Neke stvari namjerno radiš, neke ne. Recimo, kod Full Metal Jacket sam baš znao da je to takav kadar. Dobro, ali toga je bilo u povijesti filma i više, nije samo u mom filmu. Nisu svi citati namjerni. Neki su slučajni, neki dvosmisleni. A ovaj jedan je namjeran, konkretan.
Ima i druga scena koja je čisti citat na Južnjačku utjehu Waltera Hilla, a Walter Hill je sam po sebi citirao Sama Peckinpatha. To je citat na citat. A cijeli film, cijela radnja vrlo podsjeća na Južnjačku utjehu. I Južnjačka utjeha je aluzija na sto drugih.

Zašto se koristite citatima? Služi li to priči ili je samo fora za filmofile?

Ne radim to zbog njih, nego zbog sebe. Meni uopće ne smeta ako to nitko ne zapazi. Svejedno mi je. Ako se desi da to netko shvati, bit će mi drago. Ako ne, svejedno.

Možete li nekako objasniti zašto vam se citiranje tako sviđa?

Sviđa mi se zato što volim te filmove.

To je onda kao posveta njima.

Ma da, naravno. Svaki film posveta je nečemu ili citat nečega. Nema filma da nema nigdje neki kadar sličan nekim već viđenima, nekoj slici, da nije nečim nadahnut. Ne možeš uopće snimiti kadar da ga nisi već negdje vidio.

Može li se reći da ne idete ravno prema temi rata, nego okolo? Preko drugih filmova?

Ne, apsolutno ne. To se dogodi slučajno. Dogodi se zato što je to možda najbolje rješenje. Kad sam to išao raditi, nisam rekao: Sad ću to namjerno tako raditi. Ali možda je tako ispalo najbolje.
Živi i mrtvi film je o ratu u Bosni. No koristi se slikama poznatim iz filmova o ratu u Vijetnamu. Možda se i zbog toga može dobiti dojam da to nije film o jednom konkretnom ratu, nego o ratu općenito.
Ako je tako, to je samo pozitivno. U ovom filmu tako je i zamišljeno, da bude film o svim ratovima. O svim i o jednom. To je zapravo bio autorov ideal. Ako je to još pojačano zbog tih citata, onda super. Onda je to veliki plus. Ali to nije bila namjera. To je nešto što će kritičaru ili teoretičaru možda goditi. Ali nije bila ideja da ću ja još više naglasiti univerzalnost te teme s time što ću citirati.

Sad planirate s HRT-om seriju od dvanaest filmova o raznim događajima u Domovinskom ratu, o konkretnim i realnim borbama.

Više o konkretnim bojištima nego o borbama. Više lokacijski. U Domovinskom ratu bilo je samo nekoliko većih borba. Bilo je mnoštvo sitnih stvari koje nitko ne zna.
Taj će projekt biti dokumentaristički. Više će izgledati kao ovaj moderni dio u Živima i mrtvima.

S filmom, pa sad sa serijom, vjerojatno ćete dobiti imidž stručnjaka među hrvatskim redateljima za ratni film. Očigledno imate i neki afinitet prema temi rata. Što je to što te toliko zanima u toj temi?

Prvo, ja sam bio u ratu, pa me automatski zanima zbog toga. Drugo, ratni su mi filmovi jako zanimljivi. Rat je situacija u kojoj možeš stvarno sve napraviti. Imaš praktično moć uzeti ili darovati nekome život. Rat je zahvalna tema za film. U ratu stvarno možeš pokazati pravo lice. Svaki postupak u ratu je drastičan. Ako si loš čovjek, u ratu će iz tebe izaći ono najgore. Ako si dobar, možeš spasiti živote. U ratu se može ubiti nekoga tek tako, zato što ti je došlo u toj sekundi da ga ubiješ. Rat je stvarno situacija gdje svaki postupak može završiti nečijom smrti ili preživljavanjem.

Vrlo sam osjetljiva prema nasilju u filmu. Ali gledajući vaš film nisam nijednom zatvorila oči pred nasilnim scenama, nije mi se činilo da su odveć brutalne, nego sam mislila da lijepo izgledaju.

Inače, ja sam uvijek bio očaran filmovima o nasilju. Ispada kao da se meni sviđa nasilje. Ali ne sviđa mi se nasilje, meni se sviđa to kako djeluje u filmu. Nije da mi se sviđa, da ja sad uživam u tome, nego me fascinira. To je možda podsvjesna želja da drugima pokazujem na taj način kako to na mene utječe, da to pokažem na način da se to gleda i da je super — ali zapravo je odvratno. Svi kojima to pokušavaš reći mislit će da si bolestan.

Je li vam to netko rekao?

Pa da, naravno. Kao klinac volio sam crtati, citirati nekakve filmove. Radio sam stripove koji su bili citati filmova. Ne pravi citati, nego neki nastavak tih filmova. To su bile vrlo nasilne situacije i ljudima nije bilo jasno zašto je to toliko fascinantno. Ali to je ono o čemu govorimo: neka je scena realno odvratna, a kad je uokviriš i kad je zaustaviš na neki način, može vizualno biti vrlo lijepa.

Što se tiče opisa nasilja, efekt je drukčiji kad se zapravo vidi nasilje ili kad se najviše događa u glavi gledatelja.

To se u Americi zove graphic violence, grafičko nasilje. Taj izraz u nas ne postoji. Ali to mi je dobar izraz. Graphic, kad film baš nacrta. U Živima i mrtvima, kad izlazi krv iz glave, to je baš kao slika. Vrlo detaljno i vrlo nacrtano. Gotovo stripovski.

Ima nekoliko kadrova u Živima i mrtvima koji izgledaju kao nacrtana slika, kao iz stripa.

To je napisao i jedan Talijan na internetu. Ne znam kako je film uopće došao do njega. Frajer je napisao da moj film sliči stripovima vrlo poznata crtača, Magnusa. Ja sam njega jako volio i nabavio sam sve te stripove i sve sam ih čitao. A onaj Talijan usporedio je neke kadrove iz mog filma s kadrovima iz tog stripa. Eto, to su možda neki citati kojih ja uopće nisam svjestan. On je moj film estetski povezao s Magnusovim stripovima i bio je fasciniran time. Možda to ima smisla, ali ja toga nisam bio svjestan.

Što je to zapravo što nalikuje stripu?

I kompozicija slike i rakursi, i jednostavno način izmjene kadrova, montaža. Film inače voli ono što se ne može napraviti u nekom drugom mediju, a to je pokret kamere. To se u stripu ne može. Ali kad se upotrijebi mnogo izmjena, mnogo kratkih kadrova, to već sliči stripu. Jasno da je to i filmski. Film i strip bliski su mediji.

6. lipnja 2008.

Anja Šošić