Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

Intervjui/ Redatelji: 1.4. Vinko Brešan

U filmovima Kako je počeo rat na mom otoku i Svjedoci bavili ste se temom Domovinskog rata, ali na različiti način. Kako je počeo rat na mom otoku bila je prva komedija o ratu. Jeste li baš namjerno htjeli napraviti nešto novo?

Nisam htio napraviti nešto novo, htio sam napraviti komediju o ratu. Taj se scenarij pisao 1995. godine. U to doba vladajuća kulturna politika Republike Hrvatske bila je obljetničarska, svečarska, uzvišena. Kultura je bila neki uzvišeni trenutak. Ja sâm odlučio sam napraviti film koji se bavi nekom vrlo ozbiljnom temom, ali u obliku komedije, karnevalizacije života. Napravio sam to da se suprotstavim toj vladajućoj kulturnoj politici. I to je publika prepoznala. I to je vrlo dobro funkcioniralo u kinodvoranama. Ali nije mi bio cilj da idem napraviti nešto novo. Makar, s druge strane, ruku na srce, hrvatski film baš i nema tradicije komedija. Vrlo se malo komedija snimalo, sad se snimaju više. Ali toga nije bilo mnogo. To je jedan od razloga zašto sam baš išao prema komediji. Ali znate, komedija je nešto prema čemu čovjek ima afiniteta ili ga nema. Bez dvojbe, ja imam afiniteta prema komediji. Da nemam, vjerojatno bih radio neku dramu.
Svjedoci su drama.
Svjedoci su žanrovski trebali biti triler, koji je onako dosta razvijen. Ali teško ga je žanrovski svrstati. Ali u principu jest triler. Svjedoci su drugi par rukava. Računajte da sam to snimao 2002, 2003. zapravo. Više ne postoji ta uzvišena kulturna politika, Franjo Tuđman je umro, HDZ je pao s vlasti. I onda sam si postavio neka druga pitanja. Naprosto moralna pitanja, ljudska pitanja. Smatrao sam da trebam i filmom o tome nešto reći. Tema je bila takva da nisam imao prigode baviti se komičnim aspektom stvari. Jer kad bih se o temi ratnog zločina počeo baviti u humorističkom diskursu, onda bi to izgledalo kao da držim figu, kao da sam se ja ironijski odmaknuo od problema i to gledao s nekih nebeskih visina. Naime, ako se hoćete baviti takvom temom, pogotovo u to vrijeme, onda morate uroniti u nju i biti iskren sve vrijeme, bez ikakva ironijskog odmaka. To je razlog zašto se nisam usudio — i ne bih ni danas to napravio — imati neki ironijski humoristični odmak od teme.

Znači li to da postoje teme koje se ne mogu obraditi u komediji?

Vinko Brešan na snimanju Svjedoka

Ne! Ne postoji tema koja se ne može obraditi u komediji! Nisam mogao tome pristupati komedijom u tom trenutku. Jer je to prvi film koji se time bavi! Ratnim zločinom na ovom terenu. Prema tome, ja moram iskreno ući u problem. Benigni je napravio komediju o holokaustu! Prema tome o svemu se može napraviti komedija, to uopće nije u pitanju. Jedino sam smatrao da u tom trenutku o toj temi nije dobro raditi komediju, jer se previše distanciram od nje.

Svjedoci su bili prvi igrani film koji je tematizirao ratne zločine Hrvata. Koje su tada bile reakcije?

Svjedoci, 2003.

Razne. Pa čujte, Hrvatska stranka prava imala je tribine protiv filma! Bile su to burne reakcije. Kad danas gledate taj film, ne vidite zašto bi netko tako reagirao, uopće ne vidite ništa sporno u njemu. Ali problem je drukčije vrste. Takvo je bilo vrijeme. Ali ono što ja uvijek govorim kao činjenicu: taj je film snimljen. Onda, kad je film snimljen, netko će reagirati ovako, netko će ga gledati onako. Ali o zrelosti društva govori činjenica da je snimljen. To da je društvo reagiralo tako kao što je reagiralo, to je drugi problem. Ali to znači da je taj film pomaknuo neke granice. Što nije nebitno za film kad ga radite. Pogotovo na ovom terenu. Jer pred svakog autora postavlja se ključno pitanje: u kojim granicama slobode vi igrate? U granicama slobode koje su već ostvarene ili ste odlučili malo pomaknuti granice slobode i igrati u nekim malo većim granicama? Ako ste pomaknuli granice milimetar, to je lijepo. Ako ste pomakli granicu slobode metar — fantastično.

Je li ta granica o kojoj govorite tematska?

Ne mora biti tematska. Može biti i umjetnička granica, politička granica, može biti na sve načine. Postoje mnoge granice ispred svih filmskih autora.
Ja uvijek imam želju pomaknuti granice. Apsolutno. Ja smatram da je to na određeni način i moja obveza kao filmskog autora. Znači pomaknuti granice slobode u igranom filmu. Ili u političkom smislu ili u umjetničkom smislu, u smislu forme. Ja tako vidim zadaću umjetnika.

Što se kod vas kao autora između filma Kako je počeo rat na mom otoku i filma Svjedoci promijenilo? Koji je utjecaj vremena kad se snima film o ratu? U čemu je važnost vremenskog razmaka?

Scenarij Kako je počeo rat na mom otoku napisan je dok je rat još trajao, a film počeo igrati u trenutku kad je rat bio gotov. I upravo se poklopilo to da je humoristički pristup, humoristički diskurs ljudima jako trebao. Naime, ljudi su imali potrebu nasmijati se svojim mukama tijekom pet-šest godina. I zato je reakcija bila tako pozitivna.
Svjedoci su drugi slučaj. Rat je već sedam ili osam godina iza nas, ajmo početi malo drukčije promišljati o ratu, ajmo promišljati o ratu iz perspektive grijeha. Jer i to je način razmišljanja o ratu. I to je razlog zašto su to dva potpuno različita pristupa.

Kad kažete da su ljudi imali potrebu da se nasmiju...

Danas vidim da jesu!

... znači li to da je taj film tada imao nekakvu društvenu funkciju?

Ne vjerujem u društvenu funkciju filma. To je rijetko, jako rjetko. Da film može popraviti svijet, svijet bi bilo mnogo ljepše mjesto nego što jest. To je jako lenjinistička teza da film ima društvenu funkciju. Ja ne vjerujem u to. Film je pokazivanje individualnoga poimanja svijeta drugim pojedincima. Ja svoje poimanje svijeta prikazujem vama. U tom smislu mislim da je teško govoriti o društvenoj funkciji. Ali ta se društvena funkcija može dogoditi! Izvan moje želje! Tako je vjerojatno i postojala neka društvena funkcija filma Kako je počeo rat na mom otoku. Dobro da su se ljudi nasmijali! Ako je društvena funkcija nasmijati čovjeka, onda sam jako sretan jer sam ispunio neku društvenu funkciju.

Mnogo hrvatskih filmova bavi se temom rata, ali Svjedoci su jedan od rijetkih primjera gdje se baš vidi borba u filmu, gdje se vide vojnici koji pucaju.

U Svjedocima ima nekoliko scena gdje se puca. Ali prvo pitanje glasi: što je ratni film? Odnosno da li se govori o filmovima koje se zbivaju u vrijeme rata ili se govori o ratnim filmovima? Osobno nikad nisam imao potrebu raditi ratni film u klasičnom smislu te riječi. Tenkovi, brigade... mislim, nemam te potrebu. Možda ni drugi nisu imali potrebe raditi baš klasični ratni film. Možda zato što ovaj rat nije, osim bitke za Vukovar, imao tako velikih bitaka koje su imale svoj početak i kraj. Imate bitku za Vukovar, imate operaciju Bljesak — neke bitke, kako da kažem, koje možete koncipirati kao bitke. A ostalo nisu baš bile ratne situacije koje možete ispričati filmom.

3. lipnja 2008.

Anja Šošić