Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

3. Rat u zrcalu filma

»Pretpostavimo li da se ratni film odnosi na konkretne povijesno utvrđene ratove, onda su kolektivna iskustva toga rata koje je neko društvo sakupilo, sjećanja na taj rat, esencijalna za priče koje pripovijeda žanr ratnoga filma. Sâmo stvarno ratno događanje je — čak i kad su priče koje ratni film pripovijeda fikcionalne i ne moraju bezuvjetno biti povezane s realnim ratnim događajima — konstitutivno za žanr, ono čini pozadinu, ’set iskustava’, pred kojom se priča pripovijeda.« (Hickethier, 2007: 43)

Ta teza Knuta Hickethiera upućuje na to da filmovi koji se referiraju na povijesne ratove polaze od realnoga kolektivnog događaja. Prema teoriji Jana i Aleide Assman takvi su događaji usidreni u kolektivnom pamćenju nekog društva. Teorija kolektivnoga pamćenja polazi od toga da i kolektivi, poput primjerice nacija, a ne samo pojedinci, mogu njegovati sjećanja. S obzirom na temu ovoga rada, to ponajprije znači ovo: u kolektivnom pamćenju Hrvatske postoji sjećanje na rat. Pod pretpostavkom da sjećanja nisu fiksirane činjenice, nego da se štoviše neprestano obnavljaju pod utjecajem sadašnjih okolnosti, može se pretpostaviti da su i sjećanja na rat u Hrvatskoj podvrgnuta stalnoj mijeni.

Moja teza, da takav pristup ratu podložan stalnoj mijeni dolazi do izražaja i u hrvatskom filmu, polazište ima u filmskoj teoriji Siegfrieda Kracauera. Kracauerova teorija temelji se na razmišljanju da filmovi ne odražavaju samo stajalište pojedinih autora, nego i »dubinske slojeve kolektivnog mentaliteta« (Kracauer, 1947: 12), čime ispunjavaju ulogu društvenog zrcala. Opetovano tematiziranje određenih događaja ili pitanja u filmovima, to jest popularnost određenih motiva, prema Kracaueru znak je njihove društvene relevantnosti, jer »postojana prevlast tih motiva obilježava ih kao izvanjske projekcije unutarnjih potreba. A oni očito imaju u najvećoj mjeri simptomatičnu težinu, kad se pojavljuju i u popularnim kao i u nepopularnim filmovima, u drugorazrednim kao i u prvoklasnim produkcijama« (Kracauer, 1947: 14). Iz silne prisutnosti ratne tematike u različitim hrvatskim filmovima stoga se može zaključiti da su jugoslavenski ratovi još važna tema u Hrvatskoj i da se zemlja i nadalje bavi procesuiranjem rata — zaključak se čini logičnim, osobito s obzirom na činjenicu da se rat zbivao prije nešto manje od dvadeset godina i da su ratne godine sastavni dio biografije većine Hrvata.

U poglavlju o Putu lubenica Branka Schmidta već sam pokazala da je tematika posttraumatskoga stresnog poremećaja u hrvatskoj javnosti vrlo prisutna. Budući da je temeljna trauma rata kolektivno iskustvo, rat promatram kao kolektivnu, nacionalnu traumu koja se s jedne strane može potisnuti, dok s druge strane uvijek iznova prodire u kolektivnu svijest i zahtijeva psihičku obradu. Od takve dijagnoze polazi i sociolog Doron Kiesel kad tvrdi: »Nakon svakog rata može se u književnom polju i filmskom prikazivanju utvrditi slično: predstavljeni su i inscenirani individualni ili kolektivni takozvani obrađivački scenariji. Navodni povratak potisnutoga nagovještava zahtjeve. (...) Ako je, dakle, filmska produkcija koja se tematski usredotočila na neki rat izraz kolektivne svijesti, smijemo biti znatiželjni oko toga kako se ono u filmu taloži, odnosno postaje vidljivo« (Kiesel, 1989: 7).

No u smislu opisane zrcalne funkcije filma valja naglasiti i da psihička obrada nekoga povijesnog događaja u filmu ne vodi neizbježno tomu da gledatelj dozna nešto više o tom događaju. Tako filmovi o kojima je ovdje bila riječ daju tek ograničene informacije o tijeku, uzrocima i političkom kontekstu jugoslavenskih ratova. Umjesto toga oni iz različitih gledišta i različitim načinima gledanja zorno prikazuju svoj pogled na rat — i to u većini slučajeva u doba mira. Prema Hickethieru tema rata stoga je u napetosti prema sustavu vrijednosti i shvaćanjima vremena u kojem film nastaje. Otuda proizlazi ova posljedica: »Ratni film priča (...) više o vremenu u kojem nastaje nego o ratu o kojem je u njemu riječ«, Hickethier, 2007: 44). Filmski pogled u povijest je prema tome, doduše, pogled u prošlost, no zapravo više razjašnjava sadašnjost. U filmu se stoga ne zrcali samo rat, već prije svega aktualni odnos prema ratu, u određenoj mjeri status quo njegova obrađivačkog procesa.

Anja Šošić