Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

3.3. Težak položaj hrvatskoga filma u publike

Kriza hrvatskoga filma početkom 90-ih godina imala je kobne posljedice za njegov imidž u publike, a hrvatskoj je kinematografiji nanijela trajne gubitke. Posredna cenzura politički motiviranom selekcijom pri financiranju filmova, kao i autocenzura redatelja, rezultirali su filmovima koji su zbog svoga propagandističkog prizvuka u publike naišli na neuspjeh. Dugo godina jedva da se mogla pročitati i neka blagonaklona filmska kritika. Time se u domaće publike učvrstila predrasuda kako je u hrvatskim filmovima uvijek radi samo o teškim temama poput rata i Hrvata kao njegovih žrtvi. I ne samo to, nego i da su filmovi k tome još i loše ispričani i zanatski diletantski realizirani. Iz toga novinar Jurica Pavičić izvlači žalostan rezime: »Šačica propagandinih plaćenika zatrovala je vodu, i čitava je hrvatska filmska industrija izgubila svoju publiku« (Pavičić, 2000).

Potencijalna jugoslavenska publika već se ionako reducirala na daleko manju hrvatsku publiku, a broj gledatelja u ratnim je godinama još više pao. Više od pola kinodvorana moralo se zatvoriti. Utoliko mora da je veće bilo radosno iznenađenje kada su se 1996. na blagajnama kina opet stvorili redovi ljudi koji su željeli pogledati hrvatski film! Kako je počeo rat na mom otoku, koji je zapravo bio planiran kao isključivo televizijski film, publika je oduševljeno pozdravila, i on je u toj godini brojem posjetitelja nadišao sve holivudske blockbustere. Hrvatskoj je publici dijelom povratio zanimanje i povjerenje u hrvatski film te je stoga prema mom mišljenju ključni događaj u njegovoj povijesti. No takav je kinohit iznimka. Redovito su domaći filmovi u Hrvatskoj mnogoslabije posjećeni od njihove inozemne, ponajprije američke konkurencije. Čak i ako se posljednjih godina mnogi hrvatski filmovi hvale u medijima, oni su na međunarodnim festivalima cjenjeniji i omiljeniji nego u vlastitoj zemlji.

Anja Šošić