Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

Intervjui/ Filmolozi: 1.2. Ivo Škrabalo

U vašoj knjizi o povijesti hrvatskoga filma s godinom 1991. počinje veliko novo poglavlje. Što se tada sve promijenilo?

Te političke promjene počele su prilično nenadano, premda su bile željene. Ali su kao i cijeli raspad komunizma u Europi došle na iznenađenje svih, ne samo komunista nego i antikomunista. Premda se znalo da se Jugoslavija nakon Titove smrti polako degenerira, Miloševićeva politika pomogla je da se taj proces ubrza. No kada su se 1990. i 1991. počele događati te promjene, film je neko vrijeme ostao u starom statusu. Jer film nikada u maloj državi kao što je Jugoslavija, odnosno Hrvatska, nije mogao živjeti tržišno, nego je uvijek ovisio o dotacijama, o subvencijama. U posljednjoj fazi socijalizma to je bilo relativno dobro riješeno, jer su postojale takozvane samostalne interesne zajednice koje su skupljale novac, koji bi se onda dijelio za proizvodnju filmova, za filmske festivale, za prikazivanje filmova. To je bilo dosta dobro organizirano. Zamišljeno je bilo kao politička kontrola, ali je sve manje bilo pod političkom kontrolom.
No s promjenom, ostvarenjem samostalne hrvatske države, odjednom je sve to prestalo funkcionirati, ukinute su samoupravne interesne zajednice kao nešto čisto socijalističko, i pretvorene su u fond za kinematografiju. A taj je fond bio organiziran putem Ministarstva, dok negdašnje interesne zajednice nisu bile dio ministarstva. Ali taj je fond brzo bio ukinut i ostalo je samo Ministarstvo kulture da se brine — ako hoće — za domaće filmove. Stoga su se te ’91. i ’92. više-manje dovršavali filmovi koji su bili financirani još prije promjena. I velik dio filmova koji su se financirali bili su propagandni.
To je recimo Vrijeme za..., film koji je režirala Oja Kodar, životna družica Orsona Wellesa. Ona je nabavila i novac talijanske televizije. Film je bio posve nalik partizanskim filmovima. Mi smo mislili, kad dolaze nova vremena, da se to ne treba propagirati na stari način. Uopće je, po mom mišljenju, u novom demokratskom društvu film trebao izgubiti propagandnu, ideološku funkciju. Svako funkcionaliziranje umjetnosti degradira njezinu vrijednost. Naravno da može biti napravljena i majstorski, kako je to radila Leni Riefenstahl. To su grozni, nacistički propagandni filmovi, koji su fenomenalni kao filmski posao. No to su iznimke.
U Hrvatskoj nije odmah nastala baš prava demokracija. Za vrijeme Tuđmanova vladanja Hrvatska je bila formalno demokratska, ali je jaka ličnost predsjednika Tuđmana i njegova nacionalistička politika imala utjecaj na sve sfere života pa i na film. Nije to bio pravi sustav financiranja filma, nego su neki svirali što više nacionalističkih melodija, da bi lakše dobili filmove. Tako je nastalo nekoliko tih državotvornih filmova. Tuđmanova je ideologija bila ideologija državotvornosti.
Naravno da je Domovinski rat postao glavna tema. Prvi film o tome koji je bio jako dobar, koji je možda jedan od najboljih novih hrvatskih filmova, snimljen je ’96. To je ratna komedija Kako je počeo rat na mom otoku. Bilo je prilično neobično i hrabro početi filmove o Domovinskom ratu komedijom. Ali ljudi su prepoznali sebe i svoje situacije u tom filmu. Film je i autoironičan. Smiješni su i oni koji vode tu opsadu. Pukovnik je negativac, ali ima i humane crte. On radi ono što su ga instruirali, obavlja svoju zadaću. Na svakoj strani, dakle, postoji i humani aspekt; nitko nije savršen. Makar i taj film ima patetičan završetak, koji malo smeta. Ali toliko ima dobra u cijelom filmu da to zaboraviš. Dantea, koji recitira, ustrijele, pa dok umire on još govori stihove. To je mali porez na državotvornost koji je Brešan morao platiti ’96. godine. Ali lako je to oprostiti, to je mali patetični dodatak koji nije uništio vrijednost filma.
Poslije se Brešan u Svjedocima dohvatio vrlo škakljive teme. Naime, suočavanja s problemima ratnih zločina koje su Hrvati počinili nad Srbima. To je bio prvi takav film.

U kojem su smislu oni prvi filmovi propagandni? Možete li konkretizirati u čemu je propaganda?

Ivo Škrabalo

Ističe se pogled u kojem je nacionalizam u obliku jednostrana prikazivanja. Ima nacionalističke patetike. Negativci su uvijek Srbi. Takav je bio i Žižićev film Cijena života. Kad određuješ pozitivce i negativce samo po etničkom kriteriju, to nije dovoljno i čini stvar nevjerodostojnom. To je patetično, jednostrano isticanje nacionalnih žrtava. Dobri filmovi nikad nisu jednostrani niti samo galame »Ja! Ja! Ja!«
Patetika je u tim filmovima u dijalozima, u situacijama. U cjelini djelovali su patetično. A čim se osjeti patetika i prenaglašavanje određenih situacija, stvar izgubi na vjerodostojnosti.
Poslije se hrvatski film relativno malo bavio Domovinskim ratom. Nikomu se nije više dalo raditi propagandne filmove, a još nije bilo dozrelo vrijeme da se rade nekakve prave drame. Ja se nadam da će za to doći vrijeme.

U knjizi spominjete izjavu Lukasa Nole da pripada »generaciji kojoj su ukrali rat«. Kako se to može razumjeti?

Njegova je generacija mogla pričati o ratu iz prve ruke. Ali njima nisu dali raditi filmove, nego su neki drugi ljudi govorili o ratu. To je smisao njegove izjave. Ali na kraju krajeva o tom ratu će se filmovi snimati još sljedećih pedeset godina.
Ipak mislim da se u Hrvatskoj razlikuju filmovi redatelja koji su bili u ratu i redatelja koji nisu. Jer došla je nova generacija. I tek kad je ta generacija počela raditi filmove, hrvatski je film živnuo. To je generacija mladih redatelja koji su došli s akademije, koji nemaju iskustva iz socijalizma, kad se na neki način nepisanim pravilima baratalo i znalo se dokle smiješ ići i kamo ne smiješ ići. Ipak duh slobode polako ulazi u mentalitet ljudi koji rade filmove. Mladi su mnogo slobodniji. Ne kažem da tu slobodu uvijek pametno iskoriste, to je druga stvar. Ali mislim da je ta nova generacija filmskih redatelja, pisaca i glumaca zapravo dala novi život hrvatskom filmu. Važno je da film dobije duh moderniteta i slobode.
Dosta sam optimističan što se tiče hrvatskoga filma. Nakon 2000. izašlo je mnogo dobrih filmova, kao Ta divna splitska noć, Fine mrtve djevojke, Oprosti za kung fu, Armin.

Koju ulogu ima rat u filmovima kao što su Armin ili Oprosti za kung fu?

Rat je u mentalnom sklopu ljudi, tih likova, on je nešto što postoji duboko u njihovoj duši. Rat se dugo neće moći izbrisati iz postojanja likova. Svi su u Hrvatskoj doživljavali taj rat kao traumu ili kao katarzu ili kako god hoćeš. Rat je bitno utjecao na hrvatski film, iako nema mnogo ratnih filmova, a još manje dobrih ratnih filmova.
Ove će godine biti jaka Pula. I dosta filmova bit će vezano uz rat. Došlo je novo vrijeme. Bila je stanka oko tih ratnih tema, a sad se to opet javlja — rat i posljedice rata, ratni PTSP itd.

20. svibnja 2008.

Anja Šošić