Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

8.1. Armin

Ognjen Sviličić, 2007.

Armin, hrvatsko-bosansko-njemačka koprodukcija, pripovijeda priču o odnosu između oca i sina. Ibro i njegov četrnaestogodišnji sin Armin dolaze iz svoga sela u Bosni autobusom u Zagreb, gdje Armin treba sudjelovati na castingu za neki njemački igrani film. Film prikazuje njihov boravak u njima nepoznatoj okolici velikoga grada, njihovo nastojanje da dobiju ulogu u filmu i njihov siromašan riječima, ali topao odnos.

U filmu koji njemački produkcijski tim planira snimiti riječ je — jasno — o ratu. Armin sjedi na krevetu u hotelu i proučava ulomak iz scenarija, kad ga otac upita o čemu je riječ. Armin odgovara: »Ma opet o ratu.« Kad otac želi preciznije znati, Armin kaže da je scenarij bez veze, da uopće nije tako u Bosni, da će ga ljudi ismijati. Na to će sad Ibro: »Armine, ja ti kažem, to je strani film. Njemački. Vidiš koliko se Njemci interesiraju za ovu situaciju u Bosni?«

Armin, Ognjen Sviličić, 2007.

Tu se sad krije dvostruka ironija, jer ono što Nijemci ovdje utjelovljujući čitavu Zapadnu Europu žele jest »egzotična saga hipnotizirana Kusturičinom formulom rata i Cigana« (Rubeša, 2007), dakle, film koji servira prokušane klišeje o Bosni i Balkanu. Istodobno su njemački filmaši, kojima film pripisuje manipulativni stav Zapada prema Balkanu, također i stvarni koproducenti filma Armin. Film, dakle, autorefleksivno tematizira sliku Balkana kao ratne regije kakva se i konstruira filmovima. Tom autoreferencijalnom ironijom film ukazuje na to da pokušava izbjeći klišejima tako da ih razotkriva.

Arminu nije dodijeljena uloga. Kratko prije negoli otac i sin krenu na put natrag u Bosnu njemački im redatelj daje još jednu ponudu. Njegova prevoditeljica objašnjava da on hoće snimiti dokumentarni film o Bosni, o ratu. Tema bi bili problemi kakve imaju Ibro i Armin. Čim ta oprezno podnesena ponuda legne na stol, dalji se tijek razgovora prikazuje samo još u krupnim planovima pojedinih osoba u kojima gledatelj može potražiti znakove toga kako se oni nose s tom osjetljivom situacijom. Redatelj u govoru sliježe ramenima, što djeluje poput isprike za nemoralnu ponudu. Armin stišće usne i obara pogled. Tek kad prevoditeljica upita je li okidač za njegovu bolest (Armin je za vrijeme castinga doživio epileptični napad) ratna trauma, on odbija ponudu: »Hvala vama, ali ja to ne bih.« — »To je naša stvar«, kaže i Ibro. Usprkos financijskim poticajima obojica su složna u tome da odbiju takav film. Njihova mirna, ali odlučna reakcija svjedoči o povrijeđenu ponosu. Tako se Armin i Ibro na kraju filma rame uz rame vraćaju kući, bez novca i bez uloge u filmu, no zato s učvršćenim međusobnim odnosom i samosvjesnim smiješkom na usnama.

Anja Šošić