Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

Intervjui/ Redatelji: 1.7. Branko Schmidt

Kako ste vi kao redatelj doživjeli razvoj kinematografije u samostalnoj Hrvatskoj?

Ja sam suvremenik baš toga doba. Veseli me jako da se bavite suvremenim hrvatskim filmom. Mislim da je hrvatski film danas zaslužio to jer mislim da je lider u regiji. Hrvatski je film trenutno najjači u bivšoj Jugoslaviji. Sigurno. I vrijedan je da se netko njime ozbiljno bavi.
Ali hrvatski je film prošao svoje porođajne muke. Ja sam sâm radio dva ili tri filma vezana uz rat. Neki su bili mudriji od mene, pa su malo čekali, a ja sam htio odmah reagirati na ono što se dogodilo, tako da sam radio film o vukovarskim izbjeglicama, i o prognanicima u Beču; zatim jednu ratnu komediju. Zapravo mislim da sam malo srljao jer postoji poslovica: Dok topovi gruvaju, muze šute. Nije vrijeme za muze, za umjetnost, dok je rat. I često se onda dogodilo da imate želju reagirati odmah, pa zapravo odmah napustite neke od temeljnih postulata umjetnosti i stavite sebe u funkciju tog rata, politike i dnevnih zbivanja. Kad budete razgovarali o mojim filmovima iz tog vremena, čut ćete zapravo da sam ja bio previše pristran, previše na strani Hrvata u to vrijeme. No to je jednostavno bilo to vrijeme. Ti moji filmovi sigurno nisu najobjektivniji. Oni u nekom smislu jesu propaganda. Ali bio je rat.

Možete li konkretizirati po čemu su bili propaganda?

Branko Schmidt

Najviše je kritičarima smetalo što je bilo previše patetike. Jednostavno da stvari nisu prikazivane na onaj način na koji bi ih umjetnik trebao prikazivati. Ja sam više radio onako kako sam osjećao kao čovjek, a ne kao umjetnik. Ja sam iz Osijeka, ja sam s prve linije ratišta, bio sam šest mjeseci na fronti, snimio sam dvadesetak dokumentaraca za vrijeme rata. Nagledao sam se užasa i užasa i sâm sam jedva ostao živ nekoliko puta. Stoga moj odnos prema filmu nije kao kod nekoga tko je ostao u Zagrebu sve vrijeme, ili u Beču. Ja sam previše bio unutra. I moja je obitelj propatila u ratu. Mislim da su to ti neki problemi koje mi je dio kritike zamjerio. I dan-danas mi to zamjeraju. Mislim da sam se maknuo od toga i počeo raditi na način koji mi više odgovara. Ali još me kritiziraju zbog tog razdoblja, zbog svega toga. Drže da sam stavio svoje ime i svoj ugled u funkciju rata i režima koji je u to vrijeme vladalo. Ne mislim da je to neki moj grijeh. Mislim da sam radio najiskrenije i onako kako sam u tom trenutku osjećao da trebam raditi.

Slažete li se danas s tvrdnjom da su vaši filmovi u 90-ima bili instrumentalizirani?

Na neki način da. U tom razdoblju oni jesu bili dio i instrument politike koja je vladala. U mojim filmovima nekako se može vidjeti kako se hrvatski film razvijao od 90-ih do danas. Ja sam sada u pripremi svog novog filma Metastaze, za koji mislim da će biti najkritičkiji film koji je dosad u Hrvatskoj snimljen. Dakle, od nekoga koji je jako vjerovao i zagovarao da Hrvati dobiju državu i da se odvoje od bivše Jugoslavije došao sam do toga da sam najžešći kritičar ovoga što se sada događa. Mislim da je to i put koji je hrvatski film prošao u tom razdoblju. Gledajući moje filmove možete vidjeti kako se to razvijalo.

O čemu je riječ u novom filmu?

Riječ je o skupini ljudi koji su bili tinejdžeri za vrijeme rata i koji su danas jednostavno izgubljena generacija, ljudi koji su odrasli u ratu i koji se ne uspijevaju snaći u društvu koje je korumpirano, koje je takvo kakvo jest. Radi se o nemogućnost tih mladih ljudi da se uključe u Hrvatsku danas.

Znači, tema rata još i danas ima utjecaja na vaše filmove.

Apsolutno. Sada promatram posljedice rata. Ne gledam više sam rat, nego se pitam što je rat i koje posljedice ima.

Mislite li da ima razlike između autora koji su sudjelovali u ratu i onima koji nisu?

Ima sigurno. Oni koji su bili u blizini ili su rodom s prve linije bojišnice... sigurno postoji razlika! Ja mislim da ja imam klasični PTSP. Posttraumatski sindrom kao posljedica rata, što imaju i vojnici. Mislim da ja to isto imam. Jednostavno te slike i te stvari koje sam proživio u ratu mene su bitno obilježile. Život je obilježen time. Sve to je osobni problem. Ne možete taj dio sebe, taj dio mozga prebaciti na nešto drugo. Jednostavno, to je previše unutra. Stoga će se to sigurno osjetiti i u filmovima koje radim.
Ljudi koji su bili u ratu trajno su obilježeni za cijeli život. Jednostavno sve te emocije, sve što rat nosi, to vas trajno obilježuje i vi imate pogled koji je malo drukčiji nego u drugih.

I zbog toga imate želju baviti se ratom u filmu?

Ja više nemam želje baviti se s ratom. Imam ponude da radim neke ratne filmove, sve ih odbijam. Zanimaju me posljedice rata. Zanima me kako čovjek koji je bio u ratu ili koji je posredno nastradao danas živi u Hrvatskoj. I to je nešto što mi se čini mnogo važnijim nego se vraćati baš na teme rata.

Vaš protagonist u Putu lubenica ratni je veteran. Kako biste njega opisali?

Cijeli film na neki način ima strukturu vesterna. Dakle, to je priča o bijelom čovjeku, kauboju, koji se zaljubio u Indijanku. I cijela je okolina protiv toga jer je to žena druge rase, druge kulture, druge tradicije. Taj je kauboj sâm, zato što je proživio traumu, proživio je rat. U toj relaciji, u tom čudnom odnosu vidi svoju budućnost, vidi spas iz toga u čemu je. A rat je kao pozadina toga svega, sve te bolesti u njegovoj glavi.

Rekli ste kako vam se čini da je hrvatski film najjači u regiji. Ali u inozemstvu su ipak poznatiji srpski i bosanski filmovi.

Mi smo sad kao brend poznati po festivalima, ali široj publici nismo. No ljudima koji se bave filmom mi definitivno nešto značimo. Dobivamo nagrade. Za Put lubenica dobio sam sedam Grand Prixa na festivalima i još osam nagrada za glumce, kameru, muziku itd. Znači petnaest međunarodnih nagrada. Tako i Brešanovi filmovi, i Ostojićevi, Ogrestini. Na hrvatski se film drukčije gleda nego prije pet godina.

Koji je brend hrvatskog filma?

Brend nije u tom smislu da hrvatski film ima neku određenu liniju, nego da je nešto što je trenutno najuspješnije u hrvatskoj kulturi, što najbolje prezentira hrvatsku kulturu. Mi smo autori svi toliko različiti da nemamo ništa zajedničko.
Kontakti su filmaša sa svijetom u Jugoslaviji išli preko Beograda. Dakle, u Beogradu imaju strukturu, ljude, mrežu. Njima je lako promovirati film. Mi smo tu mrežu morali sagraditi ni od čega. Normalno da oni imaju bolji marketing, da su uigraniji u svemu tome. A u nas je to sve još na početku. Sad zapravo više nije. Ali krenuli smo od ništice. Sad ponovo započinjemo s koprodukcijama.
Metastaze će biti koprodukcija sa Srbima i s Bosancima. Te veze opet su se počele učvršćivati. Kako god mi zvali taj jezik — hrvatski, srpski, bosanski... mi ga svi jako dobro razumijemo. I jednostavno to je otvaranje tržišta. Upućeni smo jedni na druge kako bismo se na neki način othrvali američkom filmom, koji nas guši sa svih strana. Stoga smo sad opet otvorili te kanale, i počeli zajednički raditi i zajednički razmišljati.
I ljudi u Hrvatskoj konačno su počeli prepoznavati hrvatski film. To je također bio problem. Sami Hrvati nisu prepoznavali hrvatski film. Mislim, mi ni sad nemamo preveliku publiku, ali preko DVD-a, preko televizije hrvatski se film počinje malo više širiti. Vraćamo se u život. Jednostavno došlo je vrijeme. No zašto se negdje u nekom trenutku počne tako nešto događati, to je totalna enigma. Zašto je srpski film bio dobar početkom 90-ih, zašto su Bosanci bili dobri potkraj 90-ih, zašto smo mi sada? Nemaš pojma. Jednostavno nekakva energija postoji koja se mora iskoristiti. Ali meni je to nejasno. Ljudi počnu raditi dobre filmove. Isti smo ljudi. Prije smo radili ovakve i onakve filmove, a sad radimo dobre. Nemam ideju zašto.

Koje probleme hrvatski film danas ima?

Mislim da nas Ministarstvo i Televizija sve slabije prate. Radio sam Božić u Beču 1996. godine, i za film smo dobili 4.200.000 kuna od Ministarstva, a od Televizije još nešto manje. Film smo napravili bez problema, snimali smo u Beču četrnaest dana. Danas, kad je sve poskupilo barem dvostruko, za ovaj svoj osmi film dobio sam 3.800.000 kuna od Ministarstva kulture. Jednostavno se od nas očekuje da mi sad na tržištu pronađemo novac. Pritom se zaboravlja da su sve važnije tvrtke i banke u rukama stranaca, koje nije briga za hrvatsku kulturu i za hrvatski film. Trenutno nam snimanje filma postaje nemoguća misija. Jasno da postoje klinci koji će za te novce snimiti svoj prvi i drugi film, koji nemaju obitelj, koji ne hrane nikoga, koji nemaju režije, troškove itd. Još mama i tata plaćaju račune, pa će oni snimiti film za taj novac. Ali mi, koji imamo i obveza, smo u situaciji da snimiti film postaje nemoguće. Nadam se da će se to promijeniti zbog novoga Hrvatskog filmskog centra. Neće više Ministarstvo producirati filmove, nego će postojati drugi model. Novac će se prikupljati drukčije. Valjda će to poboljšati stvari. Jer bi taj problem financija mogao zagušiti sadašnji napredak u hrvatskom filmu. To je crna prognoza i zapravo moja bojazan. Nadam se da se to neće dogoditi, ali ipak postoji realna opasnost.

21. svibnja 2008.

Anja Šošić