Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

3.2. Humor kao oslobađanje

Riječi pohvale u kritikama i esejima o filmu Kako je počeo rat na mom otoku u prvom su se redu odnosile na njegov ironijski i satirički način prikazivanja te na njegov komedijantski pristup. Istim su se argumentima koristili i protivnici filma zastupajući mišljenje da se o ratu ne smiju zbijati šale i tako ga trivijalizirati39. Tako se Vinko Brešan u intervjuu prisjeća i negativnih reakcija na svoj film:

»Nakon premijere uistinu je bilo mnogo političkih napada na mene u vladinim novinama. Jedan od njih je napisao da ’nije u redu inscenirati sveti oslobodilački rat na komičan način’. Drugi je napisao da ’nije dobro raditi takvu relativizaciju rata’. Čini se da sam trebao jasno pokazati tko je agresor, a tko žrtva, ili tako nešto« (Šešić, 1998: 36).

Hrvoje Turković objašnjava kako takav način razmišljanja zaokupljen ozbiljnošću nema čvrstu psihološku podlogu: »Brešanov je film pokazao da je ta norma ozbiljnosti umjetna norma. Ljudi zapravo ne funkcioniraju po toj normi«40. I sâm se redatelj poziva upravo na suprotnost ozbiljnu pristupu, kada utvrđuje da je »humoristični pristup, humoristički diskurs toj temi ljudima jako trebao. Naime, ljudi su imali potrebu nasmijati se mukama koje su imali tijekom pet-šest godina«41.

U vezi s tom potrebom i pitanjem o pravom trenutku njezina ispunjenja Brešan se prisjeća kako je nervozan bio kada je na prikazivanje Kako je počeo rat na mom otoku došao neki ratni veteran, invalid bez noge. Opisuje svoje olakšanje kada se taj čovjek nakon filma okrenuo prema njemu i podigao oba palca uvis: »U tom sam trenutku znao da je vjerojatno čitava nacija spremna smijati se svoj toj gluposti koja se dogodila« (Šešić, 1998: 34).

Ispunjenje te potrebe, dakle smijanje prošlosti i vlastitim iskustvima koja se zrcale u filmu, smatra se »katarzičnim iskustvom« (usp. Levi, 2007: 132); Jurica Pavičić ide tako daleko da film Kako je počeo rat na mom otoku označava kao »terapeutsko sredstvo kojim su Hrvati rekapitulirali rat« (Pavičić, 2008). U svom autoironičnom filmu Brešan je ideologiju i kolektivnu traumu rata lišio patetike i umjesto toga on priča o apsurdnom svijetu u kojem su se gledatelji vjerojatno prepoznali. Tu strategiju Brešan naziva »karnevalizacijom života«42. Temeljna je karakteristika te karnevalizacije u tome da ona ne ismijava pojedine likove, nego uključuje sve likove i čitavu situaciju. Hrvatski krizni štab u Brešana treba jednako neozbiljno shvatiti kao i srpskoga majora. Utoliko sljedeće razmišljanje jednog kritičara može doduše zvučati patetično, no ono vjerojatno krije istinsku bit: »Trenutak kada se takvom majoru Aleksi mogla smijati golema većina kinoposjetitelja trenutak kada je smijeh mogao barem djelomice zamijeniti mržnju, vjerojatno je pravi kraj (...) rata« (Kurelec, 2004: 120).

Kako je počeo rat na mom otoku je, dakle, s jedne strane u publike izazvao olakšanje da se žalosnoj prošlosti može i smijati. S druge strane, film je dao primjer za to da se prema ratu može postaviti na najrazličitije načine43. Time je utro novi put za buduće filmske rasprave s temom rata koje su se sljedećih godina stilski i sadržajno razvijale u različitim smjerovima.

Anja Šošić