Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

2.1. Vidimo se

Ivan Salaj, 1995.

Vidimo se priča je o prijateljstvu pet mladića, odnosno muškaraca iz okolice Zagreba. Film na dvjema vremenskim razinama priča o njihovu djetinjstvu u ljeto 1981. i njihovoj situaciji početkom rata u jesen 1991. Kao djeca su Maks, Mislav, Andre, Kruno i Borna provodili većinu vremena zajedno u šumi, gdje su pronašli praznu i napuštenu kolibu i gdje su utemeljili vlastito malo carstvo. Na sretno djetinjstvo pada tamna sjena kada jednoga dana omiljeni pas Afra u sukobu s nepoznatim uljezom na kraju strada od njegove ruke. U bijesu i tuzi pet prijatelja svečano daje časnu riječ da će i oni jednoga dana biti pokopani u šumi pokraj Afre.

Deset godina poslije oni od djece izrastaju u mlade muškarce čiji su se životni putovi razvili u posve različitim smjerovima: Maks se priključio nacionalističkim postrojbama HOS-a, Kruno je otišao na studij u Njemačku, Mislav tetura kroz život ovisan o heroinu, Andre još zapravo ne zna što bi sa svojom budućnosti, a Borna je kao vojnik hrvatske vojske poginuo na ratištu. Bornin pogreb povod je njihova ponovnog okupljanja. Četiri preživjela prijatelja prisjećaju se nekadašnjeg obećanja i odlučuju da noću iskopaju mrtvaca i odnesu ga u planiranu zajedničku grobnicu u šumi.

Obje radnje, ona od 1981. i ona od 1991, pojedinačno su linearno ispričane, no obje su vremenske razine ipak međusobno isprepletene tako da se ključni događaj, dakle Afrino ubojstvo i zajednička zakletva, otkrivaju tek tijekom filma, dok se nastavlja jezovita radnja kasnije vremenske razine. Skok među vremenskim razinama naglašava njihovu vizualnu različitost: nevino doba djetinjstva na šumskom proplanku obasjanu sunčevom svjetlošću predstavlja se u toplim bojama. U oštru kontrastu s tim prikazuje se ratno doba, u tmurnim prizorima koji često prijete nestankom u potpunom mraku. Odnos između djetinjstva i zrelih godina u filmu Vidimo se počiva na topografskim suprotnostima: dok su se prijatelji onda na toplom suncu igrali sa psom u šumi, danas ih nalazimo u hladnom, kišnom gradu opet zajedno. Izmjena ljeta u jesen ovdje je simbolički prijelaz u mračnije vrijeme. Cvrkut ptica smijenilo je zavijanje sirena, djetinju neopterećenost depresivna atmosfera rata. Radikalna promjena iz sigurne prošlosti u prijeteću budućnost zrcali pesimističan i morbidan ugođaj čitavoga filma.

Vidimo se, Ivan Salaj, 1995.

Situaciju godine 1991. značajno određuje započeti rat, a različita stajališta četiri muškarca o ratu vode do razmirica koje neprestano prijete raskidom prijateljstva. Konstrasti među karakterima istaknuti su već i podjelom uloga: visoki i muževni Goran Višnjić25 kao Maks preuzeo je ulogu hrabra borca koji je u stvarnosti međutim traumatizirana i slomljena ličnost, kojega vlastiti plač preplaši i budi iz sna i koji odvraća prijatelje od toga da pristupe vojsci. Oniži Nenad Cvetko, koji djeluje posve neprikladan za borbu, igra neodlučna, simpatična Andreja, koji naprosto neće povjerovati da bi Vukovar26 mogao pasti, dok Mislav Vilišić kao nezgrapni Mislav u drogi nalazi još veći bijeg iz stvarnosti. I konačno, Rene Bitorajac igra plašljiva autsajdera Krunu nesigurna pogleda, koji se mora braniti od latentna prigovora da je dezerter i koji jedini nema snage da provede tajnu akciju pokapanja. Dok su aktivni sudionici rata, dakle, mrtvi ili traumatizirani, drugi bježe u egzil, droge ili nostalgična sanjarenja, poput Andreja koji djevojci kaže: »Znaš kaj bi bilo dobro? Da je Superman vratio vrijeme jedno deset godina unatrag. I onda dođe Peter Pan i sve nas otfura u Neverneverland...«

Prema Berndu Buderu iz te konstelacije proizlaze »ozbiljne psihološke napetosti [...] koje samo s obzirom na vanjsku ekstremnu situaciju ne prelaze u otvoreno neprijateljstvo« (Buder, 2006a: 285). Prema kraju filma dolazi do kratka izljeva agresije, kad Maks iskopa Bornin novi grob u šumi, a Mislav prvi put kaže kako je ideja zajedničke grobnice ipak nerealistična. Ovdje iz Andreja otvoreno izbija očajanje i on poviče: »I kaj sad, pička mu materina! Moral te muči?! Koji kurčev moral?! Borna je mrtav! Mrtav! A one se kurve okolo rukuju i cerekaju po televiziji! Za to sam mislio da se ne radi!«. Gonjen bijesom i boli Andre u toj sceni proklinje i Boga kao i politiku, pljuje na nebeske kao i na zemaljske autoritete te se na koncu obruši na Mislava. Rastavlja ih Maks, koji umjesto toga proklinje rat i daje naslutiti da će se jednoga dana ubiti tu u šumi.

Maks je lik koji gledatelju pruža sliku onoga što rat čini od ljudi koji su ga neposredno doživjeli. U intimnu razgovoru između Maksa i Andreja krupnim planovima lica film prilazi posve blizu likovima i omogućava gledatelju da sudjeluje u trenutku kad Maks u relativno trezvenu tonu otkriva svoj povrijeđeni duševni život:

»Ja jedva čekam da se vratim [na frontu]. Ovdje se osjećam ludim, čovječe. Kad sam vidio cure koje se normalno smiju, ko da sam vidio utvare, jebote. Ljudi hodaju, ponašaju se ko da se ništa nije dogodilo. Smetaju mi, nerviraju me. Ko da sam za zoološki vrt ovdje. (...) Sad tu pričam s tobom, a prije deset dana sam ljudska crijeva skinuo sa sebe.«

Pripali si cigaretu i tek tada može isprekidanim glasom pričati o strašnom događaju na ratištu. A za posljedice takvih doživljaja doznajemo na kraju njegova monologa: »Ja još samo mrzim, čovječe. Strašno mrzim.« Andre želi znati da li je požalio što se prijavio u vojsku. »Ne«, kaže Maks.

Prikaz rata koji film Vidimo se konstruira scenama poput te vrlo je tužan i okrutan. Film se odriče svakog oblika heroiziranja i »raskida s mitom rata kao kolektivne nacionalne nužnosti« (Buder, 2006: 285) tako što ratne junake prikazuje kao slomljene ljude vrijedne sažaljenja. Savladani ratnom situacijom, protagonosti se bespomoćno i opsesivno hvataju za infantilno obećanje i nameću njegovo ispunjenje kao simbol njihova razočaranja i frustracije — te kao znak otuđenja generacije koja je proizišla iz pokreta mladog hrvatskog filma (usp. Kurelec, 2004: 49). Pet mladih muškaraca kao predstavnici te generacije različitim stajalištima prema ratu ukazuju na »unutarnji raskol hrvatskoga društva« (Buder, 2006: 285)27, koji se u filmu ogleda u bezizilaznoj i beznadnoj situaciji.

Salajev morbidan i bizaran filmski generacijski portret pokazuje vrlo osoban i osobit pristup ratu, koji otvara mnoga tumačenja, jer Vidimo se jest i »zapis o izgubljenom djetinjstvu i ponovno pronađenom prijateljstvu« (Nenadić, 1995: 6), kao i »surovo prokazivanje vremena koje je uništilo sve ideale, pa i one dječačke« (ibid.). U svakom slučaju iz filma progovara osjećaj najdublje nesigurnosti, koji je jednoga člana žirija filmskog festivala u Puli ponukao da kaže: »Ne znam jesam li ikada ranije vidio turobniji film. Ostvarenje je to koje sublimira onespokojavajući duh vremena« (Krelja, 1995: 24).

Anja Šošić