Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

Intervjui/ Redatelji: 1.8. Ognjen Sviličić

Kakvo je vaše sjećanje na hrvatsku kinematografiju 90-ih? Kad se mnogo filmova bavilo ratnom tematikom, vi ste snimali Da mi je biti morski pas — film koji nema nikakve veze s ratom...

Da, to je bila svjesna odluka. Jedan je od razloga taj što su u to doba filmovi koji su se bavili ratom u Hrvatskoj bili loši, odnosno jednodimenzionalni. Nisam htio da mi se dogodi da napravim takvu vrstu filma. Rat u Hrvatskoj doživljavao sam kao besmislenu srpsku agresiju na Hrvatsku, isključivo kao to. Ali u filmu rat može biti samo borba čovjek protiv čovjeka. I zbog toga mislim da treba proći dovoljno vremena da taj rat postane filmska tema.
Znači, pogledani su u to vrijeme dokumentarni filmovi o ratu, televizijske emisije o ratu, nešto što bi dokumentiralo taj rat. A nešto što bi na umjetnički način progovorilo o ratu može se snimiti za... petnaest godina. To znači da jednostavno nisam htio biti dio propagandne mašinerije rata ili protiv rata, u bilo kojem smislu. Znači, postojala su samo dva pravca u to doba. Vi ste mogli snimiti film koji bi glorificirao Hrvatsku u tom ratu — što je krivo — ili ste mogli snimiti film koji bi govorio kako su svi u tom ratu jednako krivi — što je također krivo. Tako da mi se nijedna od tih mogućnosti nije sviđala. Mislim nijednu od tih mogućnosti nisam prihvaćao, a nisam mogao naći neki treći put. Jednostavno nisam bio u ratu.
Onda sam odlučio napraviti film o onome što znam. Znači: dva seljaka spuštaju se sa sela u grad tražiti djevojke. To mi je možda bilo na neki način izlaz iz cijele te situacije koja je bila dosta sumorna u to vrijeme. Osjećao se nekakav tihi teror, osjećao se pritisak rata sve vrijeme. Bilo je to vrijeme Tuđmana, kad se stalno govorilo samo o jednoj stvari — o ratu i Hrvatima. A mislim da je zapravo normalna želja baviti se, kako da kažem, ne tako velikim stvarima. U načelu, pop-kultura, filmovi, kazalište morali bi se baviti nekakvim ljudskim stvarima, ne velikim temama. Ja sam namjerno izbjegao veliku temu rata i išao prema nečemu sasvim veselom — komediji o seljacima koji idu u grad.

Bi li se to moglo nazvati eskapizmom?

Ognjen Sviličić

Da, u to vrijeme činilo se kao eskapizam. To sam doživio na jednom festivalu. Ljudi su me pitali zašto nisam napravio film o ratu kad dolazim iz Hrvatske. A stvar je u tome da mene može kao osobu, kao građanina, zanimati rat, živcirati rat, ali kao redatelja mogu me zanimati sasvim drukčije stvari. Nažalost, od bilo koga iz Hrvatske ili jugoistočne Europe, znači iz bivše Jugoslavije, područja koje je bilo pogođeno ratom, očekuje se da daje komentar na to. A ja ne želim paliti kameru da bih komentirao političke događaje. Napravit ću film o ratu kad me tu počne zanimati neka emocija. Ne mogu napraviti film ako me zanima sam politički događaj. Ne bih znao napraviti film recimo o tome kako je osvojena hrvatska država. Ne bih mogao napraviti film o tome kakav je bio Franjo Tuđman. Mene to ne zanima.

Mislite li da to nije moguće ili vi osobno to ne želite?

Mislim da to nije moguće napraviti. Mislim da je u filmu uvijek riječ o ljudskim odnosima. Moguće ga je doduše napraviti, ali sumnjam da bi taj film bio dobar.
posljednji politički film koji sam vidio bio je Vjetar koji povija ječam Kena Loacha. U redu, ali to je odnos dva brata. Da nema tog odnosa, taj film ne bi postojao. U trenutku kad nađem međuljudski odnos koji me zanima i ako je smješten u rat, ja ću napraviti film. Ako ga ne nađem, nema smisla snimati film samo zato da bih dokazao neku teoriju. Nažalost dosta filmova u Hrvatskoj napravljeno je zato da bi dokazali neku političku teoriju.
Ja sam također za dokazivanje političke teorije, ali to nije razlog za snimanje filma. Film mora biti o ljudskim odnosima.
U postkomunističkim zemljama bio je običaj da se filmovima komentira događaj. Lenjin je rekao da je film najvažnija umjetnost. Njime se komentira događaj. Mislim da je ta ideja ostala u redateljima postkomunizma i kod dosta redatelja ljevičara u Europi. Zbog toga danas imate filmove koji ne govore o emocijama — što drži film — nego o nekim političkim stvarima, što ja mislim da je krivo. Mislim da ti filmovi ne mogu proći kod publike.

Što onda vidite u hrvatskim filmovima iz 90-ih?

Filmovi su bili, kako da kažem, neka vrsta krive psihoterapije nacije. Ono kad želite potvrditi svoju teoriju putem filma. Po meni to nije bilo potrebno. Rat je situacija u kojoj cijela nacija u načelu razmišlja o samo jednoj stvari, a to je preživljavanje. I u tom preživljavanju posve je razumljivo da stvari vidiš malo čudno. Situacija kad padaju bombe po gradu, pa čak i po Zagrebu. Onda ti stvarno padne na pamet snimiti film o tome kakav je Milošević kreten. Što nije dobra tema za film. Ali dobra je tema za dokumentarac.
Da budem iskren, iz tog razloga od filmova koji su snimljeni u ratno doba najbolji su dokumentarci. A za igrani film mislim da mora proći vremena. Nije čudno da se tek sad rumunjska kinematografija bavi Ceausescom, nakon devetnaest godina.

Što se u međuvremenu događa? Koja je razlika kad se snima film o ratu kad rat još traje ili kad se govori o ratu nakon petnaest godina?

Mislim da je razlika ta da društvo sazrije. Film služi da ga ljudi gledaju, a ne političarima da dokažu svoju teoriju. To je socrealistički pristup, onaj ruski nakon Oktobarske revolucije, da se nešto dokaže. Iz nekoga razloga film, odnosno umjetnost, ne podnosi pritisak politike, ne podnosi teror politike. Makar teorija bila ispravna, znači možete snimiti film sa sasvim ispravnom teorijom. Snimajući film sa sasvim ispravnom teorijom može ispasti loše zato što se pošlo od teorije, a ne od odnosa likova. Inače, poznato je da se ne može napraviti film o općim stvarima. Ne mogu napraviti film o ratu. Ja mogu napraviti film o Jozi iz Imotskog koji je otišao u rat i izgubio nogu. O tome mogu napraviti film, a ne o tome kako je rat grozna stvar.

Vaši likovi u Arminu baš ne žele da ih se gleda kao osobe koje su doživjele rat, kao žrtve. Ne žele da ih se gleda samo kroz rat.

Većina spoznaja zapadne Europe, zapravo kulturološki i socijalni pristup siromašnijima od sebe zasnovan je na klišejima. Postoje ljudi koji namjerno hrane te klišeje, koji hrane te loše klišeje. I zapravo na njima zarađuju. Poput Kusturice. Znači, nahranjen je njemački klišej o Balkancima kao o ljudima koji piju, lome čaše rukama, jedu to staklo i onda nakon toga pucaju iz kalašnjikova. Hraneći taj klišej, zarađivat će novce. Legitimno.
Borba protiv tih klišeja zapravo je teška, gotovo i nemoguća zbog toga što danas u ovom društvu nitko više nema previše vremena za analiziranje stvari. Mi kupujemo gotove stvari. Netko iz Njemačke ili Francuske nema vremena suditi o Hrvatskoj, suditi, recimo, o tome kako ljudi ovdje žive. Mi možemo primiti samo jednu informaciju ili mali broj informacija o svakoj zemlji. Francuska — vino. Engleska — navijači, nogomet, kraljica. Njemačka — precizna mehanika. Balkan — rat. Na svu sreću, sad se klišej Balkana promijenio barem u ljudi koji su bili ljeti u Hrvatskoj. Hrvatska sad pleše između rata i turizma. A Srbija — katastrofa. Jedino dobro što se dogodilo u ovom ratu jest to da se Hrvatska počela odvajati. Bio sam na festivalu u Bruxellesu, koji se zvao Festival zapadnog Balkana, i pitanje nakon filma Armin bilo je kako je film prihvaćen na zapadnom Balkanu. Ja sam odgovorio da je to isto kao kad bih ja pitao: Kako je film prihvaćen u Beneluxu?, ili da nekoga iz Norveške pitam: Kad ćete se vratiti u Skandinaviju?
Znači, u Arminu se na kraju događa da likovi ne želeći biti prihvaćeni samo preko pojma rata odbijaju kolonizaciju. Za velike zemlje jednostavno je nazvati male zemlje jednim imenom i tretirati ih kolonijalistički. Ako Nijemac ili Francuz ne shvaća da tu postoji pet zemalja umjesto jedne koja se zove Balkan, gdje ljudi pucaju u zrak, mislim da je to kolonijalizam. S druge strane, ovdje postoji osjećaj da svi Njemci piju pivo, što također nije istina. Postoji s druge strane ta vrst klišeja, ali zbog toga što je zapravo kulturološka snaga Hrvatske tako sitna, jer je Hrvatska mala zemlja, mi jednostavno nemamo snage boriti se s tim klišejima.
Meni je teško jer ja govorim publici koja to ionako zna, publici koja dolazi na filmske festivale gledati moj film. Ta je publika dovoljno obrazovana da ne prihvaća te klišeje.

Ali ne morate li se ipak koristiti tim klišejima ako želite prodati svoj film u inozemstvu?

Pa to je sad veliko pitanje i za mene, pogotovo za sljedeći film. Mislim da se film ne može snimiti ako nije iskren. Ne govorim o filmovima s velikim budžetom. Ako imate golem budžet, onda ne morate snimiti iskren film zbog toga što vam budžet omogućava da gledatelja zadivite. Rad s malim budžetima svojstven je je ne samo u Hrvatskoj nego i istočnoj Europi -cijeloj Europi, zapravo. Možda samo Francuzi, poneki Nijemac i poneki Englez mogu snimiti visokobudžetni film. Mi moramo imati iskrenu priču, a iskrena priča ne može baratati klišejima. Jer način na koji ću promovirati svoj film jesu filmski festivali. Ali ni ljudi tamo nisu imuni na klišeje.
Mislim da izbjegavati klišeje nije izazov. To je lako, to stvarno nije problem. Ali da budem iskren, ja mislim da je tržište zasićeno klišejima. Pa i ja imam klišeje u Arminu — imam dječaka s harmonikom. Zahvaljujući tom klišeju vjerojatno sam dobio nekakvu pozornost u zapadnoj Europi, ali uspio sam obrnuti taj klišej. Iskoristio sam klišej dječaka s harmonikom koji u filmu zanima filmskog producenta, ali samo kao dječak s harmonikom. Mislim, ja sam stavio tog dječaka s harmonikom, ali pokušao sam da ne bude samo dječak s harmonikom do kraja filma.

U Arminu rat je tematiziran, primjerice, na kraju u dijalogu između Ibre i redatelja. U Oprosti za kung fu postoji scena na minskom polju, s traktorom, koja je zapravo smiješna. Zašto ste to snimili tako da izgleda smiješno?

To je karakteristika gotovo svih filmova sa zapadnog Balkana, da se tragične stvari prikazuju na smiješan način. Crni humor zapravo je jedino što može obilježiti hrvatski film. Crni humor, ali specifičan, drukčiji od srpskoga crnog humora ili bugarskoga crnog humora. Specifičan, na neki način vrlo sličan engleskom humoru. Nešto što je smijeh s ozbiljnim licem.
Ako sve drugo može biti konstrukcija, taj element nije konstrukcija nego jednostavno nije bio namjera. Hoću reći da to što radim jednostavno zna slučajno ispasti — valjda ja tako osjećam, to izlazi iz mene i slučajno bude tako te se prepozna kao smiješno. Meni je bilo sasvim normalno da to snimim onako. Ne znam drukčije. Ali sve te stvari koje ispadnu dosta smiješno u filmu su možda proizvod nedostatka novca da se nešto snimi na drugi način. Bira se najjednostavnija varijanta i onda taj jednostavni pogled zapravo bude dosta smiješan. Kad nešto jako jednostavno snimiš, dosta smiješno djeluje, dosta čudno.

Gledate li tu jednostavnost snimanja kao svoj osobni stil?

Da, ali to je stil svih siromašnih kinematografija. Iranski je stil jednostavan. Stil niskobudžetnoga filma je jednostavan. Jarmusch je snimao dosta jednostavno zato što su mu filmovi jeftini. I onda ti to uđe pod kožu, više ne znaš kako normalno snimiti film. Znaš da želiš snimati šezdeset dana, ali ćeš film snimiti za dvadeset dana. Tako sam snimao svoj prvi film. Ako snimam dvadeset dana, znao sam da ne mogu baš puno micati kameru, da to moram napraviti najjednostavnije. A vidio sam da je Jarmusch to napravio, i Kaurismaki... nisam prvi, mogu to tako napraviti. I onda se koristim tim stilom kao legitimnim. U biti, taj je stil nastao ne samo kod mene nego i kod drugih redatelja zato što nismo imali vremena i novca. Možda i ne znam drukčije. Nisam naučio drukčije snimati.

Biste li drukčije snimili da ste imali golem budžet?

Da imam golem budžet, najradije bih napravio film o superherojima. To sam volio kao mali, te stripove... Batmana bih snimio! Ozbiljno, da mi je netko dao novac, ja bih snimio Batmana. Ali nije...

Bi li vas uopće zanimalo snimiti ratni film?

Napravio bih film o ratu ako dobijem ideju kako napraviti film o ratu. Mislim, ovo nije Hollywood, ne mogu ja krenuti od toga da ću napraviti film o ratu. Moram biti inspiriran nečim što je mala priča, što ima dovoljno safta u sebi da me nadahne, da mi to snimamo s dvoje, troje, četvero ljudi i da to izgleda dobro. To je inače problem hrvatskoga filma. Armin nije tako čudesan film. Ali on je bio uspješan zato što je napravljen s dovoljno novca da se taj film napravi. Većina hrvatskih filmova ide s malo novca raditi spektakle.
Za mene nema dovoljne količine novca. Netko bi od toga išao napraviti... ne znam, ratni film s tri odreda u šumi, jedan protiv drugoga, možda i s helikopterima koje lete. A ja mislim da je bitno napraviti s novcem koji imaš nešto čemu ništa ne nedostaje, što je zaokružena cjelina slike, tona, glume. Zbog toga ne ratni film, jer da bih snimao ratni film, moram imati ideju kako da to napravim s malo novca da funkcionira.
Mislim da je jako pametno da hrvatski redatelj koji zna holivudske filmove zna da nikad neće uspjeti napraviti uspješan film ako krene oponašati Hollywood s budžetom koji ima. Ja bih volio snimati film koji je kompletan, koji se ne srami sebe. Kad svoj film uspoređujem s francuskim, onda može izgledati kao francuski film koji je napravljen s tim budžetom za festivale. Znači, trebam napraviti nekakav proizvod koji je relevantan, europski relevantan. Da bi se napravio ratni film koji je relevantan, to mora biti mala priča za koju si osobno zainteresiran ili mora biti visokobudžetni film. Užasno bi bilo napraviti ratni film koji bi trebalo izgledati kao holivudski, ali nije.
Da budem iskren, meni se sviđa film Živi i mrtvi, ali usporedimo to s Apokalipsom danas — nije baš usporedivo, ha? S obzirom na to mislim da bi hrvatski film morao biti usporediv sa svjetskim filmovima. Ne mora biti bolji, ali mora biti barem... ne smije ispasti smiješan. To je cilj.

To zvuči kao da niste baš usmjereni na hrvatsku publiku, nego da se više pozicionirate u europskom okviru.

Hajdemo govoriti o čisto praktičnim stvarima. Hrvatska publika koja će ići pogledati mali film broji oko 5pet tisuća ljudi. Ne možete snimiti i potrošiti milijun eura i računati na pet tisuća ljudi. Almodovarov film u Hrvatskoj gledat će pet tisuća ljudi. To je art-film. Ja ne mogu napraviti spektakl jer nemam novca, mogu napraviti art-film. Znači mogu računati na pet tisuća ljudi u Hrvatskoj. Ali volio bih računati na tisuću ljudi u Francuskoj, tisuću ljudi u Njemačkoj, petsto ljudi u Belgiji. Publika je premala da bi se razmišljalo samo u okviru Hrvatske. Nema smisla raditi za hrvatsku publiku. Možda je u bivšoj Jugoslaviji imalo smisla.
Ako moj film igra i u inozemstv, lakše ću dobiti koproducenta iz te zemlje i moći ću snimiti film koji ima bolji budžet. To je zapravo dosta povezano.
Malo će ljudi uspjeti iz Hrvatske ako ne zamisli kako bi netko iz Luxemburga išao gledati hrvatski film. Zašto bi netko to gledao? Osim ako nije tema nešto što nije jako specifično hrvatsko ili je nešto što on osjeća kao svoju temu, znači nešto što je univerzalno, odnosno što se može i njemu dogoditi, ali nosi obojenost sredine iz koje dolazi. Ali ne smije ta sredina iz koje dolazi biti glavna tema. Većina ratnih filmova oglasila je tu sredinu, rat je bila glavna tema. Naivno je Ministarstvo kulture mislilo da će se snimati filmovi o ratu u Hrvatskoj koji će zadiviti svijet i upoznati svijet s istinom o Hrvatskoj. Ali mora se gledati s druge strane: zašto bi nekoga iz Letonije zanimao rat u Hrvatskoj? Osim na vijestima. Film mora biti priča koja nekoga intimno zanima.

6. lipnja 2008.

Anja Šošić