Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

7.2. Ratne traume

Prikazom labilnoga Mirkova karaktera Branko Schmidt se u Putu lubenica prihvaća oslikavanja bolesti koja je široj hrvatskoj javnosti poznata pod nazivom PTSP (posttraumatski stresni poremećaj). Kod te je duševne bolesti riječ o odgođenoj reakciji na neki traumatični događaj. Temeljna trauma — u ovom slučaju rat — ekstremno je teško iskustvo katastrofalnih razmjera koje u onoga koga zadesi izaziva osjećaj smrtnoga straha, apsolutne bespomoćnosti i destrukcije (usp. Gast, 2005: 80f). Ta egzistencijalna prijetnja nadilazi normalne ljudske strategije prilagođavanja i psihičke obrade te kao dugotrajna posljedica može izazvati promjenu psihe u obliku posttraumatskoga stresnog poremećaja. Tipična su obilježja takva poremećaja strah, depresije, poremećaji sna i opetovano doživljavanje traumatskog događaja u sjećanjima koja se pojavljuju u obliku noćnih mora i flashbackova. Ti se simptomi pokazuju na podlozi neprekidna osjećaja obamrlosti, emocionalne neosjetljivosti, ravnodušnosti i žalosti. Može ih pratiti i nemogućnost vezivanja, ovisničko ponašanje i suicidalne misli.62

Posttraumtaski je stresni poremećaj nakon rata široko rasprostranjen fenomen, primjerice nakon Prvoga svjetskog rata istraživalo ga se pod nazivom shell shock, dok se nakon Drugoga svjetskog rata govorilo o ratnoj neurozi, a 1970-ih bila je riječ o postvijetnamskom sindromu63. Pojam PTSP uobičajen je od 1980-ih, a u Hrvatskoj je aktualan već nekoliko godina. To je uobičajen naziv za psihičke tegobe bivših sudionika u ratu, a kratica PTSP postala je prihvaćen izraz i može se svakodnevno naći u novinama, televizijskim vijestima, reportažama, informativnim brošurama itd.

I protagonistu Mirku u Putu lubenica mogao bi se utvrditi posttraumatski stresni poremećaj kao psihopatološki nalaz. U paradoksalnom »stanju između prisjećanja i zaborava« (Jeftic / Joly, 2005: 6) ratno se iskustvo usadilo u njegovoj psihi, ono je pozadina »sve te bolesti u njegovoj glavi«64. Tako Mirko pri pogledu na pištolj utvrdi: »Nemam pojma o ovome«, iako naravno zna baratati oružjem, a svoje je vlastito potopio u rijeku, daleko od očiju i dobro upakirano. Takvo potiskivanje vlastite prošlosti može se vidjeti još jednom, kad se Mirko suoči sa slikom svoje obitelji i kad ne može drukčije reagirati nego bijegom. Njegova nesanica, njegov tupi pogled i šutljivo ophođenje s bližnjima ipak otkrivaju da potiskivanje nije uspješno i da nema spasonosne psihičke obrade traume.

Redatelj posttraumatski sindrom ne dijagnosticira samo kod svoga glavnog lika, već i kod sebe sama te utvrđuje: »Jednostavno te slike i te stvari koje sam proživio u ratu mene su bitno obilježile. (...) Ne možete taj dio sebe, taj dio mozga prebaciti na nešto drugo. Jednostavno to je previše unutra. Stoga će se to sigurno osjetiti i u filmovima koje radim«65. Umjesto da svojim filmovima iznova uroni u ratnu prošlost, Schmidt u Putu lubenica pod povećalo uzima sadašnjost: »Mene zanima kako čovjek, koji je bio u ratu ili koji je posredno nastradao, danas živi u Hrvatskoj«66. Pričom o današnjim tužnim životnim prilikama veterana Mirka Schmidt oštro kritizira društvo koje žrtve rata ostavlja na cjedilu, naime, sebi samima.

Nacionalnost žrtava ne tematizira se posebno. Protagonist nije više izričito hrvatska žrtva, nego je sveden na svoju slomljenu ljudsku egzistenciju. Autor, kojemu su prije predbacivali političku propagandu, sada je, dakle, iz svoga razmatranja rata izbacio površnu političku dimenziju. Sada je riječ o tome što rat čini ljudima, kakve tragove ostavlja, kakve posljedice ima. A temeljna spoznaja glasi: Rat čovjeka čini bolesnikom ili kriminalcem. Iz rata je nastala nova socijalna životna situacija koju obilježava nesigurnost i besperspektivnost.

Karakteri poput Mirka, koji pate od posttraumatskoga stresa, prema riječima Hrvoja Turkovića zahvalni su filmski likovi jer oni nesigurnu socijalnu situaciju pokazuju mnogo intenzivnije od svojih netraumatiziranih bližnjih67. U labilnom stanju oni funkcioniraju takoreći poput osjetljiva seizmografa za društvene neprilike. Ionako već teške, nesigurne životne prilike dodatno su zaplele traumom od koje lik pati. Prošlost u ratu je u konceptu karaktera, dakle, »element pojačavanja, intenziviranja«68, koji motivira njegove poremećene načine ponašanja. Ukazivanje na tu u Hrvatskoj tako poznatu sliku bolesti dovoljno je da karakter učini uvjerljivim. Uzroci njegova neprimjerena vladanja, njegove primjene sile, time su razjašnjeni: Rat je još u glavama ljudi i još stvara novo zlo.

Anja Šošić