Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

6.2. Portret (poslijeratnog) društva

Zrinko Ogresta svoju redateljsku zadaću vidi u eksplicitnom razračunavanju sa suvremenim društvenim problemima te tako u skiciranju osobne slike društva. U tradiciji istočnoeuropskih filmskih autora, a posebno pod utjecajem filmova Krzystofa Kieülowskog, Ogresta kao cilj navodi stvaranje »slike prostora i vremena u kojemu živiš«56. Ta slika nastaje pripovijedanjem marginalnih priča koje su u Ogrestinim filmovima simptomatične za općedruštvene probleme i pitanja: »Uvijek nastojim prepoznati osobne priče, osobne drame, koje se čine imanentnima određenom trenutku, određenom vremenu. Pripovijedam kroz te individualne sudbine i nešto govorim o vremenu u kojemu su se dogodile.«57

Refleksija vlastitog društva je prema njegovu shvaćanju »nepisana obaveza redatelja u maloj kinematografiji«58 u kojoj se snima tek pokoji film. Redatelj čiji su filmovi financirani državnim sredstvima, kaže Ogresta, ne može si dopustiti luksuz da »radi posve hermetično«, nego bi trebao »probleme koji ga zaokupljaju staviti u kontekst vremena i okoline u kojoj živi«59. Takvim stajalištem Ogresta filmskoga redatelja proglašava instancom koja pokušava stvoriti kritičku svijest tako da javno uperi prst u otvorenu ranu. Taj stav, koji je Ogresta iznio u brojnim intervjuima, doveo je do toga da se njegovi filmovi percipiraju u kontekstu takvih izjava, a on je došao na glas skeptika i moralista (usp. Grozdanić, 2003: 108). Ogrestu su iz redova konzervativnih političara često kritizirali zbog pesimističnoga prikazivanja vlastite zemlje, a na međunarodnim festivalima za svoje je filmove dobio neusporedivo više priznanja negoli u samoj Hrvatskoj.

I Tu se treba shvatiti kao osobni pogled autora na njegovo društvo. Ogresta svakako u ovom filmu probija, odnosno proširuje svoj princip o pogledu na sadašnjost, premda izrazito jako uvlači prošlost, dakle rat. U vezi s ratom Ogresta kaže: »Svi moji filmovi uvijek su se bavili recentnom stvarnošću, dakle manje-više onim vremenom kad su i snimani. U nekakvom dalekom drugom planu imali su taj rat ili odjeke rata«60. Kako je već opisano, prošli je rat ovdje polazište ili temelj čitavoga filma i, prema mom mišljenju, njegovo značenje stoga nadilazi puki »odjek«. U filmu Tu sadašnjost se, naime, ne može razumjeti bez razmatranja prošlosti, jer se klonulost i osamljenost karaktera uvijek dovodi u vezu s prvom epizodom filma, dakle s njihovim ratnim doživljajima. Prema mišljenju Bernda Budera Ogresta u filmu potvrđuje »unutarnju stagnaciju Šhrvatskog društvaš, koja se u ratnim traumama gubi i tako zaboravlja davno dobivenu državnu suverenost nadopuniti suvremenim sadržajima« (Buder, 2006: 285). Ogresta, dakle, prikazuje kritičku sliku društva kojemu još nije uspjelo da prevlada (ratnu) prošlost i da se usmjeri budućnosti. Njegov film Tu stoga stoji na početku niza filmova koji nastaju u »novoj klimi društvene samoanalize« (Pavičić, 2008), a o kojima će biti riječi u sljedećim poglavljima.

Anja Šošić