Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

4. Film kao zrcalo psihičke obrade rata

Moja razmatranja refleksija rata u deset hrvatskih filmova iz petnaestogodišnjega razdoblja nisu ostala imanentna filmu, nego sam u svoja razmatranja pripustila i izvanfilmske kontekste. Pozornost se stoga ne zadržava na pojedinim filmovima, nego se ponajprije usmjerava na hrvatsku kinematografiju, koja prema mom mišljenju može ispričati nešto o hrvatskom društvu i njegovim sjećanjima na rat. Mislim da načini gledanja na traumatičnu prošlost u filmu mogu barem rudimentarno razjasniti psihičku obradu toga događaja.

Takvo gledište svakako daje povod za raspravu. Primjerice, dvojbeno je mogu li se hrvatski ratni filmovi ranih 90-ih godina, koji su kod publike naišli na priličnu odbojnost, shvatiti kao izraz kolektivnoga stava ili su oni više znak represivne (kulturne) politike te kao takvi izvještavaju o tadašnjoj političkoj orijentaciji zemlje85.

Nadalje pojedini se filmovi, naravno, mogu interpretirati i kao djela individualnih redatelja čije osobno gledište može biti u protuslovlju s vladajućom misaonom slikom ili raspoloženjem u zemlji. Prema Kracaueru značenjska dimenzija nekoga filma ipak u svakom slučaju nadilazi osobnu priču redatelja jer »filmovi nikad nisu proizvod pojednica« (Kracauer, 1947: 11), već filmska produkcija znači ostvarenje kolektiva. Tako gledano ne igra nikakvu ulogu ni pitanje je li autor poput Zrinka Ogreste eksplicitno kao cilj umjetničkoga rada proglasio stvaranje slike društva ili jesu li autori mladoga hrvatskog filma u filmovima proklamirali radikalno osobno gledište. Jer u obama slučajevima filmovi ne pripovijedaju samo svoje priče, nego i izvještavaju o vremenu i mjestu na kojemu su nastali.

S tim u vezi upućujem na intervju s Vinkom Brešanom u kojem redatelj skromnim komentarom upozorava na društveno značenje svoga filma Svjedoci: »Taj film je snimljen!«86. Već i sama činjenica da se mogao snimiti film o hrvatskim ratnim zločinima dopušta nam da zaključujemo o naprednoj društvenoj obradi rata i ulozi vlastite nacije u ratu. A jednako značajno kao i početna psihička obrada određenih tema prema mom mišljenju jest i opažanje da je tema rata u 1990-im godinama u hrvatskom filmu bila tako prisutna, a da je posljednjih godina ipak pala u drugi plan. I ova latentna faza, u kojoj nastaje distanca prema sabranim iskustvima, izvještava o obrađivačkom procesu.

Anja Šošić