Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

Intervjui/ Redatelji: 1.6. Zrinko Ogresta

Vaš novi film Iza stakla uskoro će imati premijeru na festivalu u Karlovim Varima. Već ste mi rekli da se taj film na neki način razlikuje od vaših prethodnih filmova.

Bavim se drugim svijetom nego dosad. Moji su filmovi uvijek bili psihološki intonirani, ali su uvijek naglašeno govorili o ovdašnjem prostoru i vremenu. Iza stakla je znatno intimniji. Čak bih mogao reći da bi se mogao događati bilo gdje drugdje, nije toliko usko vezan s ovim prostorom.

Imaju li vaši prethodni filmovi jaču vezu s ovim prostorom, s Hrvatskom?

Imaju. Meni se čini da kod malih kinematografija, kao što je recimo Hrvatska, osobito kod kinematografije koju financira država, uvijek u redatelja negdje u podsvijesti, neću reći obveza, ali nekakav osjećaj da film koji stvaraš mora biti i slika prostora i vremena u kojemu živiš. To je kao nekakva nepisana dužnost redatelja male kinematografije u kojoj se snima četiri-pet filmova godišnje. I redatelj koji dobije relativno velik novac od države ne može si zapravo dopustiti da bude posve hermetičan, da se bavi isključivo svojim problemima i opsesijama. Nego da, eventualno, probleme koji ga zanimaju stavi u kontekst vremena i prostora u kojemu živi. Tako, gledajući većinu hrvatskih filmova, mislim kako uvijek možete iz njih na neki način dobiti sliku onoga u čemu živimo. Kroz vizuru svakog pojedinog autora. Svaki od nas prostor u kojemu živimo ne vidi jednako. To se može primijeniti i na naše susjede: bosanski redatelji bave se Bosnom, srpski Srbijom. Svaki na svoj način. Rijetki su ovdašnji filmovi koji nemaju baš nikakve veze s prostorom u kojemu se snimaju.

Možda je tomu razlog to što je Hrvatska jako mlada država.

Zrinko Ogresta

Da, mlada je država. Ali možda je to i prirodno. Čini mi se kako nije velika razlika ni u njemačkom filmu. Mislim kako i njihovi filmovi odražavaju vrijeme i prostor u kojemu nastaju. To je, ipak, u ovim malim kinematografijama još očitije. Ponekad to, po mom mišljenju, ima i negativan učinak. Recimo, nakon više takvih filmova, osobito u inozemstvu, stvaraju se predrasude prema prostoru. Dakle, da ne uzmem baš primjer hrvatskoga filma, recimo bosanski film, čak i srpski film: mislim da su njihovi najbolji filmovi stvorili arhetipsku sliku o tom prostoru u inozemstvu. Primjerice, Kusturičini filmovi. Svi smo mi koji smo bili vani na međunarodnim festivalima doživjeli to da se zapravo od svih nas očekuje da radimo takve ili slične filmove. I u slučaju da nisu pomalo slikoviti na takav neki ovdašnji, balkanski način, onda ih to ponekad čak i ne zanima. Kažu, pa čekaj, takve filmove imamo i mi.

Kad kolegama u Njemačkoj kažem da pišem o hrvatskom filmu, dosta njih me pita: A je li to nešto kao Kusturica?

Da. To su predrasude, to su šablone. Ali kad proširimo stvari, to su predrasude i šablone koje svi mi imamo. Druge zemlje o nekim malim kinematografijama poput naših, ali i mi ovdje o nekim drugim kinematografijama. Mi smo u Hrvatskoj, još u vrijeme Jugoslavije, danas ipak manje, npr. imali predrasude o slovenskom filmu.

Mene zanima razvoj hrvatske kinematografije od 1991. do danas. Vi ste sve to prošli baš kao redatelj.

Moj profesionalni početak u obliku dugometražnog filma ovako je tekao. Diplomirao sam 1982, nakon čega sam radio mnogo televizijskih filmova, kratkih itd., a onda sam prvi igrani film počeo snimati 1990. To su bile Krhotine. Taj je film trebao imati premijeru 1991. na Pulskom festivalu. I na tom zadnjem Pulskom festivalu s jugoslavenskim preznakom jedino je bio prikazan moj film, u deset sati ujutro na prvoj novinarskoj projekciji. Krhotine su trebale otvoriti festival. I onda su, nakon novinarske projekcije, u podne objavili kako se festival neće održati. Jasno, tada kao debitantu, to mi je teško palo. Reakcije su bile podijeljene, no s vremenom je taj potez dobio svoj legitimitet. Danas i ja mislim da je to bio apsolutno dobar potez. U to vrijeme zapravo bi bilo apsurdno da mi radimo festival jugoslavenskog filma, a da su istodobno dijelovi Hrvatske već pod okupacijom i blokirani. Bio je to dobar potez tadašnjega vodstva festivala jer je taj filmski festival uvijek bio u žarištu interesa javnosti.
Tako sam svoj debitantski film prvi put prikazao tek na prvim Danima hrvatskog filma, to je bilo 7-8 mjeseci poslije, 1992. u drugom ili trećem mjesecu. Dakle, rat je već počeo i nakon što su se smirile prve uzbune u Zagrebu stvoren je taj novi hrvatski festival. Tad sam zapravo imao hrvatsku premijeru. Imao sam sreću da je moj film pobijedio i tako je sve krenulo.
Svi moji filmovi uvijek su se bavili recentnom stvarnošću, dakle manje-više onim vremenom kad su i snimani. U nekakvu dalekom drugom planu imali su rat ili odjeke rata. Dakle, ja nisam nikad snimio ratni film. Zapravo, u Hrvatskoj se i nije snimalo mnogo ratnih filmova. Nije ih se snimalo gotovo uopće, ali zanimljivo da se u javnosti često govori: Dosta nam je ratnih filmova! A ratnih filmova praktički nema.

Nema ratnih filmova u tom smislu da se vidi vojnike koji pucaju, ali ima dosta filmova kojima je rat...

...neka tema. Istina. Mislim da je rat nešto što toliko obilježava živote, narod, ljude. Čime bismo se mi trebali baviti u vremenu kada smo četiri-pet godina provodili u skloništima, ako ne upravo tadašnjim životom koji nas je trajno obilježio? To je prirodno. Ne možemo za vrijeme rata i poslije rata raditi film o maslačcima i voćkama.

Može se i to. To je također nekakav stav ili komentar.

Jest, ali to je privilegij pjesnika. Sad se vraćam na početak. Redatelj, čini mi se, kad dobije dosta veliki novac, ima obvezu raditi nešto što će ostati kao slika vremena. Ne može sebi dopustiti to da radi nešto što je isključivo njegova priča. Mora imati nekakvu referenciju, nekakav odjek na prostor.

Kad redatelj dobije financijsku pripomoć od države, mora li onda prihvatiti i neku političku poziciju?

Ne. To nikad nije bio slučaj u Hrvatskoj. Ne znam nijednoga redatelja, nijedan film koji je bio pod bilo kakvim političkim patronatom države. No događalo se nešto drugo. Postajala je svojevrsna autocenzura. Kao da su se redatelji bojali progovoriti neke istine i stvarali su filmove koji su znali uljepšavati suvremenu zbilju. Ali bez ikakva diktata sa strane. Nitko to nije tražio. To je zanimljivo.

Što mislite koji su bili razlozi za autocenzuru?

Razlozi su vjerojatno višestruki. Jedan od razloga je taj što je baviti se filmom u tako maloj zemlji golema povlastica. Ne mogu se njime baviti svi, mogu se baviti tek neki, jer je to vrlo skupa stvar. Među tih pet-šest ili deset ljudi koji u Hrvatskoj snimaju filmove bili bi ponekad i oni koji nisu dovoljno vjerovali u svoje vlastite stvaralačke potencijale, te su mislili da će do sredstava za sljedeći film doći na neki drugi način, da će možda snimiti nešto što će se nekom tko odlučuje o novcu svidjeti... Ali to se događalo u jednom razdoblju hrvatske kinematografije tijekom 90-ih. Zato se na to vrijeme, iz današnje pozicije, gleda kritički. Iako je i u tom razdoblju također bilo jako dobrih filmova. To je paradoks. Tih deset godina, od 1990. do 2000, svake godine u Hrvatskoj se pojavio otprilike jedan jako dobar film. A ono što je bilo problem jest to da je većina ostalih filmova bila poprilično slaba. Uvijek je jedan film odskočio i bio po svjetskim festivalima, a drugi su bili tanašni i onda su oni često bacali sjenu na taj jedan film i taj se film utopio. Često govorim da taj prosjek jedan na pet i nije tako loš. Kad gledamo velike kinematografije — američki, indijski, čak i njemački film — pitanje je da li je petina njihovih filmova kvalitetna. Ali u maloj kinematografiji to se nekako izgubi.

Što se poslije dogodilo? Govori se kako u posljednje vrijeme ima puno više dobrih filmova...

... a autori su mahom isti. Jednostavno, došlo je do pojačane selekcije. To je temeljna stvar, pojačana selekcija. U komisiji u kojoj su dodjeljivali novac za film pojačana je selekcija. Jednostavno, mala kinematografija ne smije dopustiti da nekomu tko gomila filmske promašaje i dalje daje novac. To se nažalost neko vrijeme kod nas događalo. I to se recimo u posljednjih osam ili čak i deset godina više ne događa ili se događa izrazito rijetko. Danas imamo zavidnu razinu hrvatske kinematografije. Prije smo imali jedan na pet, a sad se na šest filmova dogode po dva-tri dobra filma. A svi ostali nisu loši. Mi se u posljednje vrijeme volimo s tim malo hvaliti. Idemo po svjetskim festivalima i usporedno gledamo ostale kinematografije. Opća razina hrvatske kinematografije u ovom je trenutku, po mom mišljenju, pri europskom vrhu. Gledajući količinu filmova i njihovu kvalitetu.
Konačno, spominjem tu 2003, vrlo osobitu godinu u hrvatskom filmu, kada su od pet igranih filmova tri filma bila na A-festivalima. Vinko Brešan bio je u Berlinu sa Svjedocima. Ja sam s filmom Tu bio na festivalu u Karlovim Varima, gdje sam dobio drugu nagradu. Branko Ivanda s Konjanikom bio je u Mar del Plati u Argentini. To je bilo sjajno. Da je pola produkcije na A-festivalima, to nema nijedna od velikih kinematografija.
Hrvati su eto potvrdili da se i ovdje znaju stvarati dobri filmovi. No ono što je naš trajni problem jest to što nismo dovoljno vješti u međunarodnom lobiranju. Kada se hrvatski film nađe na tako velikom festivalu, za tako nešto uvijek je zaslužan — isključivo film. Dogodi se da imamo dobar film i posreći se da ga tamo na nekom festivalu netko hoće. No tako se to u velikom svijetu ne radi. Ne može se ovisiti samo o dobru filmu. Dobri se filmovi svagdje snimaju. Ali kako izboriti mjesto da od stotinjak dobrih filmova u jednoj godini baš naš film bude među tih dvadeset na nekom od tih biranih festivala, to je problem. Za tu stvar treba logistika, treba lobiranje. Mi za to nemamo svoje ljude. Nažalost. Mi smo tu ne slabi nego turboslabi.
Nadam se da će se to promijeniti, za to je potreban rad, institucije. Nedavno je utemeljen Hrvatski audio-vizualni centar, koji na neki način ima ulogu hrvatskoga filmskog instituta. On bi trebao biti onaj koji će promicati hrvatski film u svijetu. Vidjet ćemo. Bitno je da se u Hrvatskoj snimaju dobri filmovi i drugo će, vjerujem, ipak doći.

Da se još jednom vratim u devedesete godine. Često sam čula iskaze da su neki filmovi iz 90-ih, posebno između 1991. i 1994, bili politička propaganda. Što mislite o tome?

Mislim da nisu. Politička je propaganda djelatnost koja se radi s namjerom. Netko ima neku namjeru i onda se s određenom namjerom snimaju neki filmovi. To nikad nije samo jedan film, nego više filmova. Mislim, ako je netko doživio poneki hrvatski film kao naručen, propagandistički politički film, onda je to nastalo isključivo zbog autocenzure pojedinih autora. Jasno, ne kao propaganda u smislu da ti netko kaže: Idemo, mi ćemo sad raditi kao Leni Riefenstahl. Toga nije bilo. Ali da je bilo filmova koji su jednostavno imali miris nekritičkoga odnosa prema stvarnosti, toga je bilo. I svake se godine pojavljivao jedan-dva takva filma. I oni su stvarali takav dojam. Ali to nije bilo planirano niti je to netko sustavno vodio. Čak mislim da bi bilo bolje da je netko to tako i vodio, da su se radili neki propagandni filmovi, ali sustavno. Svaka zemlja u ratu to radi. U nas toga nije bilo.

Zašto bi to bilo dobro?

Ako se to radi, onda takva zemlja i ulaže u kinematografiju. Kinematografija se osnažuje u logističkom smislu. Toga u nas nije bilo. Ali je nažalost bilo filmova koji su možda imali nekakav crno-bijeli diskurs, pa površni promatrač može dobiti dojam političke propagande. Oni koji poznaju bit stvari znaju da za to nema utemeljenja. Temeljna je stvar bila u nedovoljnoj kritičnosti pojedinih autora, što ponekad i nije teško razumjeti. I ti su filmski redatelji koji su napravili neki takav film ljudi koji su živjeli u to vrijeme. Ljudi kojima su padale bombe po glavi. Da bi napravio otklon od te svoje paklene realnosti, ipak trebaš neko vrijeme. Treba doći do katarze. I osobne i društvene, da bi se mogla sagledati stvarnost u objektivnijem svjetlu. Nije to jednostavno.
Prvi relevantni ratni filmovi koji opserviraju Drugi svijetski rat u Jugoslaviji ovdje su zapravo nastajali tek 70-ih godina. Do tada su se stvarali pravi propagandni socrealistički filmovi, koji su bili naravno crno-bijeli i koji su veličali pobjedu komunista. Tek potkraj 60-ih pojavili su se prvi filmovi koji su kritički prema ratnom vremenu, koliko se moglo u tadašnjem socijalističkom sustavu uopće kritički promatrati rat.

Je li slična situacija bila u devedesetima?

Da, donekle. Bez obzira na sustave i politike za svaku stvar treba vrijeme. Treba vrijeme da čovjek jednostavno objektivnije sagleda stvarnost. Da bismo nešto bolje vidjeli, trebamo se od toga odmaknuti. Stavite sliku na dva centimetra od sebe, nećete vidjeti niša. Trebate se udaljiti na tri-četiri metra od nje. Trebamo nekakav odmak. A za odmak je potrebno vrijeme. Prema tome, sasvim je drukčije pisati, razmišljati, snimati u vrijeme kada ne znaš hoće li ti se dijete vratiti iz škole, hoće li ga pogoditi granata ili danas kad možeš mirno i trezveno razmišljati o tom vremenu, kad napokon i znaš neke stvari koje tada nisi znao. Jednostavno, pozicija je posve drukčija.
Postoje redatelji koji bi bili jako sretni da snime nekakav dobar ratni film. Ja sam jedan od njih. Kada bih naišao na scenarij filma kao što je primjerice scenarij Lovca na jelene, sutra bih išao snimati takav film. Strašno je teško doći do pravoga teksta, moćna scenarija koji opservira temu rata. Ali kod nas, kada se govori o ratnom filmu, govori se iz pozicije onih filmova na kakve smo mi naviknuli za vrijeme Jugoslavije. A to su bile ratne epopeje. Veliki, pod navodnicima, partizanski filmovi. Sa stotinama tenkova, topova, zrakoplova itd. To su baš ratne epopeje. Ratni spektakli. I danas kad god se govori da Hrvatska nema ratni film, onda se zapravo želi reći kako mi nemamo film o Vukovaru, nemamo film o stradanju Dubrovnika. A kad bi netko snimio neku ratnu intimnu priču dvoje ljudi, nekakvu dramu čovjeka koji je mjesecima u skloništu u Vukovaru, koji ima neki problem, ne može doći do lijeka ili nečega drugog — da se netko bavi recimo tim problemom, ali u tom ratnom kontekstu, da se oko tog čovjeka stalno puca, a da se nikamo ne može — neki bi rekli, kad bi to i bio dobar film: u redu, ali nije to ratni film, nije to to, to je samo taj čovjek. Narod je pretrpio strahote, a to nije nigdje pokazano. Želimo pravi, veliki ratni film.

Mislite na ratni film koji se zasniva na činjenicama, koji ima dokumentarni aspekt?

Da, koji ima neku faktografsku namjeru. Bojim se da se to neće dogoditi. Najprije, ne znam tko bi to režirao u ovom trenutku. Drugo, Hrvatska je kao kinematografija u logističnom smislu preslaba. To su beskrajno skupi filmovi. To bi trebala biti posebna narudžba od države.

Prvi dio u Tu baš je ratna priča. Ali ne vidi se neka borba ili slično.

Zato što je rat u ljudima. Nije rat samo odnos prema onima koji s druge strane bacaju bombe. Ja sam osobno za vrijeme rata onu drugu stranu — srpsku, četničku, osjetio uglavnom kao granatu koja je doletjela. Nisam ih vidio. Problem koji sam doživio u tom trenutku, i svi mi ovdje, je taj da sam i dalje živio svoj život, ali taj je život bio poremećen ratom. Nisam se odrekao svog života. On nije prestajao postojati. Prema tome, slično je i s mojim ratnicima u tom filmu. Oni su na jednom položaju, imaju nekakav zadatak, čuvaju nešto, čekaju neki premještaj. I u tom jednom danu tamo se nešto događa. Ja sam htio zabilježiti jedan takav događaj koji možda ima nekakvu metaforičku ulogu.
Iako se ta prva priča ne bavi ratom na izravan način, taj rat iz te prve priče ima implikacija u svim ostalim pričama. Svi ti ljudi koji se tamo pojavljuju, koji imaju problema, bilo kakvih — obiteljskih, s alkoholom, drogom... sve to ima nekakve implikacije u toj prvoj priči. I, jasno, pojedini likovi iz te prve priče pojavljaju se i kasnije. Oni žive i dalje. Vidimo zašto i kako, što je s njima, koje su posljedice itd.

Ima li novi film ikakve veze s ratom?

U novom filmu rata apsolutno nema.
Mislim da je na ovom festivalu u Puli jedini film koji nema apsolutno nikakve veze s tim.

31. svibnja 2008.

Anja Šošić