Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

5.2. Prema istinitom događaju

Prve ratne godine, 1991, u Zagrebu su članovi pričuvne policije iz tzv. eskadrona smrti ubili srpsku obitelj Zec. Kad se šest godina poslije pojavio Pavičićev roman, bilo je jasno da pripovijeda o tom zločinu. I roman i Brešanov film pohvaljeni su zbog hrabrosti da se pozabave tom temom. Istodobno se obama djelima prigovaralo da se koriste istinitim tragičnim događajem kako bi ispričali posve drugu priču. Uistinu, postoje znatne razlike između stvarnog slučaja i njegove literarne, odnosno filmske obrade.

Najupadljivija razlika leži u činjenici da je kod stvarnih žrtava riječ o neupadljivim građanima, dočim je Srbin u Svjedocima prikazan u negativnom svjetlu, tako što je prikazan kao krijumčar i društveni parazit. Kao drugo, kod stvarnog je eskadrona smrti riječ o fašističkim nacionalistima. U filmu imamo posla s »našim dečkima«, kako ih naziva gradonačelnik, dakle s psihološki posve drugačijim karakterima koji su traumatizirani gubitkom oca na ratištu i koji se omamljeni alkoholom daju zavesti u takav čin. K tome nemaju namjeru direktno ubiti tog čovjeka, nego pucaju u afektu, u trenutku iznenađenja — u odnosu na stvarni čin u filmu se, dakle, može govoriti o ublaženim okolnostima. Na osnovi toga rascjepa između istinitog događaja i filma neki su hrvatski kritičari Svjedoke kategorizirali kao »moralno upitne« (usp. Radić, 2004).

Ali istovremeno su Svjedoci prepoznati i kao važno djelo koje konačno progovara o temi koja je u filmu te i najšire u hrvatskoj javnosti dotad bila ignorirana. Dok su se neki desno orijentirani političari žalili kako taj provokativni film kalja ugled Hrvatske50, drugi su glasovi tvrdili upravo suprotno: »Takav je film nedvojbeno pomogao vraćanju ugleda hrvatskom filmu na međunarodnoj sceni« (Škrabalo, 2008: 237). I uistinu, Svjedoci su u inozemstvu naišli na pohvale jer se rasprava o stanju vlastitog društva u ovom filmu konačno više ne vodi s monoetničkih stajališta (usp. Buder, 2006: 286). Tomu mora da je pomoglo i to što je lik hrvatske majke, autoriteta u hrvatskoj kući, ironično, odnosno vrlo znakovito, povjeren srbijanskoj glumačkoj zvijezdi Mirjani Karanović.

Ekumenski žiri Berlinalea posebnu pohvalu filmu objašnjava ovako: »ŠFilmš pokazuje da je čak i u ovoj Šratnojš situaciji moguće humano djelovati. Put u mirniju budućnost uspijeva samo tamo gdje se preuzme rizik da se zaštiti život pa i očuva poštovanje prema neprijateljima kao ljudskim bićima«)51. Može se naslutiti da su rasprave o slučaju Zec međunarodnoj publici bile nepoznate i da se film Svjedoci stoga u inozemstvu promatralo više s obzirom na sâmo djelo te time vjerojatno i objektivnije negoli u sâmoj Hrvatskoj.

Anja Šošić