Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

Intervjui/ Filmolozi: 1.1. Nikica Gilić

Kakvo je vaše sjećanje na početak hrvatske kinematografije u 90-ima?

Prvo bih rekao, to je bilo malo nezgodno vrijeme. Mala je bila produkcija igranih filmova. Ono malo što je ostalo, a da je sličilo nekoj estetski vrijednoj produkciji, već je bilo započeto prije 1990. Recimo najvredniji film iz tog razdoblja, Orao, socijalna drama Zorana Tadića, ostala je potpuno nepoznata u društvu jer je pala između raspada jedne zemlje, dolaska druge, raspada distribucije...
Kad je Ante Babaja, koji je jedan od najvažnijih povijesnih autora hrvatskoga filma, napravio film u 90-ima, Kamenita vrata, on je prošao potpuno nezapaženo jer se jednostavno srušila ta tradicija. Došlo je potpuna rušenja sustava. S tim da se može reći da je Babaja modernist i elitist, ta Kamenita vrata ipak su djelo koje je izravno u hrvatskoj kulturi. Jedna od temeljnih ideja kojim se nacionalizam legitimira, kad potpuno preuzme glavnu riječ u društvu, jest da će afirmirati hrvatsku kulturu. Ali to nije funkcioniralo.
Kad je izašao Brešanov ratni film Kako je počeo rat na mom otoku sredine 90-ih, rat je već bio gotov. Brešan je široj publici dao model kako se može odnositi prema ratu i da se prema ratu može odnositi na više različitih načina. Unutar filma ima komične elemente i ozbiljne elemente i patetiku i grotesku. On je bio prvi koji je to napravio na taj način. Prije njega bilo je loših pokušaja kao film Vrijeme za Oje Kodar. To je bio čisti amaterski pokušaj, proizvoden kao pravi film, ali bez ikakvih znanja o struci. Ili postoji film Cijena života Bogdana Žižića o tome kako hrvatski zarobljenik bježi i skriva se na tavanu u srpskoj obitelji u Vojvodini. I to je bio neki pokušaj, recimo to je bio jedan normalan lik Srbina, taj gazda, psihološki prikazan kao lik sa slabostima i vrlinama, znači nije bilo sve crno-bijelo. Ali je cijeli film bio dosta crno-bijeli i sam redatelj rekao je da nije zadovoljan. Sve je skupa odveć crno-bijelo i po naraciji je više zazivao aluzije na najlošije partizanske filmove. Već je tada znao izazivati smijeh. Ljudi su navijali na projekciji, smijali se umjesto da to bude ozbiljno shvaćeno. Kad je došao u kino, film je odmah bio primljen kao trash.

Što znači crno-bijelo?

To znači dobri Hrvati protiv zločestih Srba. S tim da je taj film imao taj lik koji nije bio takav, koji je bio odmak od toga. Ali svejedno nije bilo dovoljno da film bude uvjerljiv, da bude shvaćen kao neki dijalog koji ne ovisi o politici, koji ne ovisi o propagandi, nego i ima samostalnu vrijednost.

Sjećate li se kako ste te filmove gledali u kinu?

Da. Kad sam gledao Vrijeme za, to je bio depresivan film. To je film koji jednostavno čak nije ni znao je li to modernizam ili je neka loša naracija. Loš modernizam i loša naracija. Sve te metaforike, patetike. Zbog ratne situacije čovjek je loše volje i onda još pogleda loš film o tome. To mu ne pomaže.
S druge strane ne smije se zaboraviti televizija, koja je prikazivala rat vrlo crno-bijelo, tako da nije bilo mnogo prostora za alternative.

Je li, dok je rat još trajao, izašao neki film koji nije imao taj crno-bijeli pogled?

Ne igrani, rekao bih. Kratkih je filmova bilo. I dokumentarnih. Ali ne cijelovečernih. Brešanov je došao tek kad je rat završio. Za vrijeme rata nije bilo. Proizvodnja je bila katastrofalno mala. Kada je novac nedostatan za proizvodnju, pogotovo onda od države se očekuje da će uputiti sve, da će tražiti neku vrstu ideologije više nego što bi to inače tražila.

Kad kažete da je prvi vrijedan film o ratu izašao tek nakon rata — što to znači? Koja je razlika kad se film o ratu snima dok rat još traje i kad ga se snima kad je rat već u prošlosti?

Nikica Gilić

Razlika je golema. Amerikanci su za vrijeme Drugoga svjetskog rata snimali filmove gdje je Staljin bio pozitivac. Države uvijek žele od filma da im nešto važno priopći, o njihovu stanju i situaciji. I za vrijeme rata uvijek su pritisci jači. Jači je utjecaj države. I to čak i u Americi koja nije toliko financirala filmove. A kamoli u Hrvatskoj, gdje je država bila jedini financijaš.
Država je odabirala projekte. Danas ima više nezavisnih projekata, malo se razvila situacija, ali u to doba nije bilo nezavisnih producenata. Jedini producent bila je država, odnosno hrvatska televizija, koja je bila izravno državno nadzirana, pod kontrolom države. Nije bilo prostora za različite poetike, različite pristupe itd.

Kad je bio izašao Kako je počeo rat na mom otoku, kako se filmski proizvod dalje razvijao?

Recimo da su ta ratna pitanja ušla u fazu da se doista rješavalo s različitih gledišta. Onda je već postao običaj da u filmovima imate lik prolupala ratnika, koji je bio u ratu, pa ima PTSP, pa pije itd. Znači te se posljedice rata ponavljaju — bilo da su glavni likovi, bilo da su sporedni. Imate toga npr. u Ispranima Zrinka Ogreste, to je egzistencijalistična drama gdje imate usput, sa strane, motiv ovih ratnika.
Vrhunac tog pristupa bio bi Tu Zrinka Ogreste, novi film, gdje je doista primijenjena već malo rafiniranija modernistička poetika. Posljedice rata vide se kao i druge posljedice tranzicije. Kao neki okvir u kojim čovjekova egzistencija je takva kakva jest — beznadna, netko je star, netko je bio u ratu.
Tu su onda i Svjedoci Vinka Brešana, ozbiljan film, koji su tematizirali hrvatske ratne zločine. Također su uzeli srpsku glumicu za jednu od glavnih uloga, Mirjanu Karanović, koja je bila jedna zvijezda jugoslavenske kinematografije. Što je bilo, neki će reći jako važno, a neki će reći da je bilo jako važno samo za Berlin. Jer se filmovi prave za strance, za festivale. Pa onda se očekivalo s takvom situacijom, s takvom multikulturnom potkom, da će se onda uspjeti probiti tamo gdje hrvatski film nije imao pristupa, a srpski jest. Tako da je hrvatski počeo stizati srpski u međunarodnoj recepciji, u onome što europski centar zamišlja da je temeljna istina o nama. I to je nešto što su neki zamjerili Brešanu. Ja to ne mogu zamjeriti jer je to sastavni dio te priče.

Kako je taj film bio prvi u kojem se tematizirao ratni zločin Hrvata, koje su bile reakcije?

Bilo je nekih povika na margini politike, na desnici. Hrvatska stranka prava bila je najdesnija stranka, iz nje se vikalo da to izdaja hrvatstva, tako nešto. Ali to je bilo baš marginalno, nitko iz središta nije negativno reagirao. Film se smatra jednim od boljih filmova. Gledanost je bila za hrvatski film normalna, ni velika ni mala.

Ali znatno manja u odnosu na Kako je počeo rat na mom otoku.

Da, to je nešto drugo. To je bila prva komedija nakon godina nekomedije. To je bila revolucija. Već Maršal, Brešanova komedija koja je došla nakon Kako je počeo rat na mom otoku, imala je znatno manju gledanost. Jer 1999. više u tome nije bilo to.

U to vrijeme javljaju se filmovi o ratu koji su po stilu potpuno različiti.

To je razumljivo. Malo je veća produkcija, nije ratno stanje, pa država više ne kontrolira tako čvrsto situaciju. A ima više novaca i može se producirati više filmova. Čak se lagano razvijaju prvi privatni producenti u to doba. Tako je bila otvorena mogućnost za razne pristupe. Čim su se mogućnosti otvorile, pojavili su se razni pristupi. Ali ratna tema još je bila najjača.

Koliko znam, ove godine u Puli gotovo svi filmovi imaju neku vezu s ratom.

Kako vrijeme prolazi, to se možda ljudi osjećaju slobodnije u tome. Kad ne moraju, onda se radije toga oslobode. Ta tema sad može biti obrađena na vrlo zanimljiv način u Puli. Vidjet ćemo!

Meni je zanimljivo da jako mnogo filmova govori o ratu, ali rijetko se vidi rat u filmu, rat u smislu borbe.

Tako je, to mi je također zanimljivo. Pogledajte talijansku kinematografiju nakon Drugog svjetskog rata. Koliko u toj kinematografiji ima ratnih filmova? Četrdesetih, pedesetih, šezdesetih... Vrlo malo! Premda je Italija u tom ratu bila razorena. Sami čin te traume — ako gledamo društvo kao pacijenta — sam čin kojim je trauma nastala vrlo se često izbjegava.
Češće ćete vidjeti u hrvatskom filmu lik bivšega ratnika nego samo ratovanje. Trauma, posljedice, time se bavimo, ali to gdje je trauma nastala, sama ratna situacija, tomu je nekako teže pristupiti.
Sigurno ima i financijskih razloga, ali nije samo to. Mislim da je to problem, da se ljudi boje da ne upadnu u partizanski film i da ih ne optuže za propagandu itd. Predrasuda nekakva.
Prvi film koji si je dopustio da bude ratni film u pravom smislu jesu Živi i mrtvi Kristijana Milića. Mislim da je to jako dobar film. To je film koji nudi modus. Ali kako je pristupio ratu? Ne izravno, kao da pokušava nešto dokumentaristično, nego vrlo estetizirano. Miješa vremenske razine, svaka epoha ima svoj stil fotografije. Koristi se elementima fantastike, duhovima, koji izravno utječu na zbivanja. Plus izravni citati američke žanrovske kinematografije. Točno se može vidjeti u nekim scenama što je od Carpentera, što je od McTiernana. Neke scene u šumi idu na Predatora Johna McTiernana. Glazba i uzdignuta kamera vuku mi na Carpenterove trilere i horore. Znači to je onaj način na koji se filmska tradicija inače time bavi. I to je jedan od razloga zašto je to uvjerljivo. Našao je način da pristupi ratu putem umjetničkih tradicija, umjetničkih modela.
Ali možda je to samo jedno pitanje. A drugo je zašto se u nekim arhivima stvari drže pod ključem dvadest godina, pedeset godina, a tek onda da ljudima, povjesničarima, novinarima na čitanje. Kad se slegnu stvari, kad se emocije slegnu, kad se može gledati s neke distance. Možda je i to jedan od razloga. Možda treba proći neko vrijeme da se nađe distanca. Da se nađe neki način da se o tome govori, a da nemate frustracije da se morate opredijeliti, da se morate odužiti nekome, da nije bio neki vaš koji je bio na kraju krajeva.
Ako nismo osobno bolovali, imali smo nekoga u obitelji tko jest. Sve su to osobne traume. Mora proći neko vrijeme da umjetnici mogu raditi bez opterećenja.
Kulture vrlo rijetko govore o ratu odmah nakon njega izravno. A da to još bude i kritički, još je rijeđe. Kad su Amerikanci počeli snimati vijetnamske filmove, u kojima se problematizira taj rat, zaboravilo se da je potpuno prešućen problem američke pobjede u Drugom svjetskom ratu. Recimo bombardiranje Dresdena. Neke stvari koje su u književnosti bile razrađene. Film se nije njima pozabavio. Najbolnija se mjesta prešute. Rat je velika trauma. A ono što je u srži traume najčešće se izbjegava.
Recimo Nolin Film Nebo, sateliti, jedan od najboljih pristupa, stvarno mi se jako svidio — ali: on je uzeo cijelu biblijsku parabolu, on ima Isusa, uskrsnuće, ima slike vode, cijelu biblijsku simboliku. Opet film ne ide izravno prema ratu, nego preko kulturne tradicije — europski filmski modernizam, modernizam općenito, malo Tarkovski...
Ili Treća žena Zorana Tadića, to je bio pokušaj da se putem Trećeg čovjeka, putem tradicije, govori o ratu. Tadić je imao tu ideju, govoriti o ratu, o ratnim profiterima, ali ne izravno, nego putem Trećeg čovjeka.

U filmovima kao Nebo, sateliti nisu važne činjenice. Tražimo li mi kao gledatelji ipak neki dokumentarni aspekt?

Ljudi općenito od filma očekuju stvarnost, misle da film mora biti stvarnost. S hrvatskim filmom nisam baš siguran da to funkcionira. Ovi propagandni ratni filmovi, koji su bili na liniji državne politike, nisu postigli neki uspjeh. Uspjeh je postigla Brešanova komedija koja je bila prvi znak da se može drukčije govoriti. To je bliže tradiciji mediteranske komedije nego dokumentarnom filmu o ratu. Rabe se etnički stereotipi, pretjerivanja, obiteljski odnosi, muško-ženske svađe... Sve je to više mediteranska komedija nego ratni film. I to je postiglo uspjeh kod publike. Tako premda publika želi stvarnost od filma, nisam baš siguran da u hrvatskom filmu očekuje stvarnost rata. Vjerojatno je razlog jedan to što je to trauma, što je to nešto što je svatko doživio u nekom smislu.
A navika odlaska u kino nije toliko razvijena da bi sad mi kao gledatelji, kao nacija gledatelja, išli tamo tražiti najvažnija razdoblja života. Film ima izdvojenu ulogu u tom širem kulturnom i komunikacijskom kontekstu.

Mislite li da film može imati nekakvu društvenu funkciju, koja bi mogla biti iskorištena u vezi s tom traumom o kojoj ste govorili?

To je moguće, ali film je tu izgubio dio društvene funkcije s novim medijima. Televizija je preuzela ozbiljne funkcije koje je film imao u smislu odgoja, obrazovanje, ideologije, propagande... Također danas postoji za mlađe generacije još noviji medij, tako da je njima film već nešto staro. Uloga filma u tom smislu društvene funkcije dosta je ograničena. Jer danas su se klasična kina uglavnom zatvorila i film je postao ponuda u sklopu kokica, šopinga itd. Film kao dio zabave. I teško mi je zamisliti da se u tom kontekstu može izvući neka veća društvena uloga kritičkog dijaloga. Da bi se razgovaralo, potrebni su sugovornici, prostorija za razgovor, mir, tišina, čaša, mineralna na stolu i želja za razgovorom.
Film danas u Hrvatskoj kao i u drugim zemljama nema te društvene važnosti da su se preko njega mogle rješavati društvene traume. Možda je imao nekada — vrlo vjerojatno jest — ali danas mislim da više nema. Tu smo u trendu sa svijetom.

2. lipnja 2008.

Anja Šošić