Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

7.1. Put lubenica

Branko Schmidt, 2006.

Put lubenica odigrava se na bosanskoj strani Save, granične rijeke između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Preko te rijeke vodi ruta kojom se ilegalni useljenici, pretežno iz Kine, krijumčare u Zapadnu Europu. Protagonist je filma Mirko, bivši vojnik i narkos, koji za bosansku mafiju čamcem preko rijeke prevozi azijatske izbjeglice. Kad se pri jednoj vožnji prekrcani brod prevrne, a kineski putnici utope, Mirko iz vode spašava mladu Kineskinju. Ona ga najprije okrivi za smrt roditelja, no poslije u njemu vidi jedinoga čovjeka koji joj u toj nepoznatoj zemlji može pomoći da preživi i da se još k tome dočepa i željene Njemačke. Mirko i strankinja moraju se sporazumijevati bez zajedničkoga jezika te malo-pomalo, oscilirajući između grubosti i blagosti, razvijaju osebujan način komunikacije. Iz zbližavanja različitih likova polako raste povjerenje i oprezna ljubav.

Branko Schmidt u ovom filmu raspravlja o više tema. Jedna je globalni problem trgovanja ljudima, a u Putu lubenica prvi je put ušla u hrvatski film. Ova je tema ugrađena u društveni, ekonomski i geografski krajolik nakon jugoslavenskog rata. U poslijeratnom svijetu kakav nam ocrtava ovaj film kriminal i korupcija su na dnevnom redu. Život pun izgleda vode samo ratni profiteri, koji novi plazma-televizor prekrivaju kukičanim miljeom, dok se pred njihovim vratima prosjači.

Put lubenica, Branko Schmidt, 2006.

Radnja filma razvija se prema obrascu vesterna. Mafijaši, koji u baru gledaju nogomet i žene, u vesternu bi bili banditi koji posjećuju salon. Lik korumpiranoga policajca odgovara slabom šerifu koji ne može izaći na kraj s nitkovima u gradu. U središtu je figura osamljenoga kauboja Mirka koji se zaljubljuje u lijepu strankinju, takoreći u Indijanku, koja u ovom slučaju dolazi iz Kine.

Iz aspekta ratne refleksije lik Mirka u žarištu je interesa. Kao ratni veteran on pokazuje učinke rata na ljudsku psihu, u njegovu se karakteru stoga manifestiraju posljedice rata61. Taj karakter od sama se početka gradi kao poremećen. Film počinje polaganom vožnjom duž trošne vrtne ograde koja se poput obrisa ističe u odnosu na blijedo nebo i krajolik u sumraku. Praćena polaganom, melankoličnom glazbom kamera se derutnom fasadom diže i zaustavlja pred prozorom koji je više puta nakratko obasjala treperava svjetlost lampe. U drugom kadru nalazimo se u sobi koju smo prije toga vidjeli izvana. Soba je u bijednu stanju, zidovi su popucali, oskudno pokućstvo zaprljano. Mračnu sobu u kratkim razmacima obasjava treperava svjetlost stropne svjetiljke koja u ritmu otkucaja srca zasjaji samo na trenutak. Na stolcu sjedi Mirko, nepomičan, tupa pogleda u prazno, s užarenom cigaretom u ruci. Slika mu se primiče, vidimo apatičan izraz njegova lica koje ne može oživjeti čak ni treperenje svjetlosti i njegove prste, među kojima cigareta polako dogorjeva. Vidimo čovjeka koji vjerojatno ne može spavati, nego samotan i kao oduzet sjedi u oronulu stanu — čovjeka s psihičkim problemom.

Uzrok njegove duševne bolesti nije teško odgonetnuti, a on će se tijekom filma uvijek iznova i naglašavati. Krivac je za Mirkovo stanje rat u kojemu je sve izgubio i koji ga je trajno obilježio. Mirkova biografija, kojoj je rat zadao dramatičan obrat, u jednoj nam se sceni izravno izlaže, naime, kad Kineskinja promatra neke njegove fotografije. Najprije u ruci drži fotografije iz djetinjstva, potom lista dalje do slika koje prikazuju Mirka kao mladića u krugu obitelji. Kad mu pokaže fotografiju na kojoj je zajedno s roditeljima, on bez riječi ustaje i napušta kuću. Fotografije koje potom slijede prikazuju Mirka kao vojnika. Jedna od tih slika iz vremena kad je bio u vojsci nagorjela je na rubu — i sama fotografska slika kao nositelj uspomena u ratu je oštećena te simbolizira povrede osoba koje prikazuje. Krupni plan Kineskinjina lica dok ona polako podiže pogled implicira kako ona sad razumije zašto se Mirko ponaša tako čudno i nepredvidljivo.

Što se dogodilo njegovoj obitelji doznat ćemo poslije kada Mirko od rođaka, korumpirana policajca, doznaje da su mu roditelji konačno pronađeni — i to u masovnoj grobnici koja nam je prikazana već na početku filma. Vozeći se pokraj toga mjesta, Mirko vidi kako na bijelom platnu leže crne plastične vreće, po svoj prilici pronađeni ostaci pokopanih leševa, među ostalima i leševa njegovih roditelja. Pored toga sjede radnici, pauziraju i piju pivo. Iskopavanje mrtvih ovdje je svakodnevnica, a mrtvih je mnogo — bilo da je riječ o ratnim žrtvama ili žrtvama poslijeratnih zločina. Policajac ovim riječima govori o Kinezima koji su se utopili: »Jadni ljudi. Završit će u nekoj rupi ko oni naši. Bez imena i prezimena.«

Mirko se ne može prilagoditi toj poslijeratnoj svakodnevnici. U najvećoj mogućoj mjeri izoliran prebiva u oronuloj kući na rijeci i u besanim se noćima opija cigaretama, alkoholom i drogama. Njegova nemoć da izgradi skladan odnos prema okolini pokazuje se i u njegovoj ribičkoj tehnici: Mirko noću baca dinamit u rijeku stojeći na drvenom čamcu koji se njiše dok oko njega eksplozije iz vode tjeraju metar visoke vodoskoke. Tu se kamera, kao i tako često u čitavom filmu, približava vrlo blizu Mirkovu licu. Neobrijani obrazi i spušteni očni kapci govore nam o iscprljenosti i rezignaciji. Gledatelj može u Mirkovo lice učitati ratnu prošlost. Ono funkcionira kao projekcijsko platno na kojemu možemo potražiti vlastitu predodžbu o ratu i ratnim posljedicama, kao da se veličina rata objavljuje na licima njegovih žrtava.

Sadašnjost u Putu lubenica još pati od posljedica rata. Uvijek se predstavlja kao kišna, u tmurnim, sivim bojama i depresivnoj i beznadnoj atmosferi. Po vizualnoj monotoniji atmosfera filma sliči svijetu Brešanovih Svjedoka. Krajolik je žalostan, zgrade su oronule ili uništene, a naokolo razbacan otpad upotpunjava tužnu sliku.

Ljubav prema stranoj ženi koja se polako rađa Mirku obećava nadu u izlaz iz nesreće. Njegove misli da zajedno s njom pobjegne u Njemačku ipak se izjalove zbog reakcija okoline koja nije spremna prihvatiti tu ljubav. Kineskinju kao opasnu svjedokinju neuspjela krijumčarenja odvode mafijaši, no naposljetku je Mirko oslobađa i u krvavu obračunu postrijelja čitavu lopovsku bandu u njihovu salonu. U činu osvete kauboj se obračunava sa zlom. Na koncu Indijanka bez njega kreće na put u obećanu zemlju, a Mirko opet sjedi u svom sirotinjskom stanu. Svjetiljka počinje treperiti, njegov se pogled tup usmjerava u prazno. Filmska je zagrada zatvorena, kraj je poput početka, samo je Mirko sada uprljan krvlju. Spasio je nekoga, no njemu samu spasenje ostaje uskraćeno.

Anja Šošić