Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

1.2. Reakcije na film

Vrijeme za... nije naišao na uspjeh ni kod publike ni kod kritike. Filmolog Nikica Gilić ovako se prisjeća fijaska filma: »Zbog ratne situacije čovjek je loše volje i onda još pogleda loš film o tome. To mu ne pomaže«8.

Osim crno-bijelog prikazivanja filmu Vrijeme za... predbacuje se između ostaloga tehnički diletantizam (usp. Pavičić, 1997: 4). Zapravo treba umnogome uzeti u obzir da film pati od teških zanatskih nedostataka. Proizvoljno razrješavanje scena s nemotiviranim kadrovima i skokovitim rezovima smeta jednako kao i drvena gluma, loše opremljen ton, neukusna oprema i još mnogo toga. Nadalje, film Oje Kodar kritizira se kao puka »mješavina pirotehnike i patosa« (Škrabalo, 2008: 185), koja ne slijedi vlastiti estetički koncept, nego se »na matrici nekadašnjih jugoslavenskih partizanskih filmova« (ibid.) nadovezuje na konvencionalna filmska uprizorenja prethodnoga rata9.

Najveći prigovor doduše taj film naziva čistom propagandom, a Oju Kodar uspoređuje čak s Leni Riefenstahl10. Kao razlozi tomu prozivaju se knjiga snimanja preopterećena patosom i objašnjavalačka gesta filma. Na što se točno misli pod pretjeranim patosom bit će jasno iz neuvjerljivih rečenica u dijalozima poput: »Moj je sin poginuo zato što ga je Srbin protjerao iz moje kuće! Neću dozvoliti da ga se tjera još i iz vlastitog groba!« Hrvatski filmski povjesničar Ivo Škrabalo stoga filmove poput Vrijeme za... smatra »patetičnim, jednostranim isticanjem nacionalnih žrtava«11 te utvrđuje: »Čim se osjeti patetika i prenaglašavanje određenih situacija, stvar izgubi na vjerodostojnosti« (ibid.).

Objašnjavalačka gesta filma provlači se ponajprije dijalozima u kojima se uvijek iznova naglašava što se na političkoj razini upravo dogodilo i kakve strašne ciljeve Srbi slijede. »Svi ti prvi ratni filmovi — najprije ne bih rekao da su bili ratni, nego su bili objašnjavački. Oni su stalno nešto nekome objašnjavali. Mi smo stalno imali potrebu, ne znam, ljudima u Sudanu ili Nizozemcima objasniti što se ovdje događalo«12. Tom se izjavom redatelj Lukas Nola poziva na naširoko rasprostranjeno mišljenje da su filmovi poput Vrijeme za... bili producirani za inozemno tržište kako bi međunarodnu publiku upoznali s »istinom o Hrvatskoj«13. Tako filmski kritičar Tomislav Kurelac doduše također zamjera crno-bijelo gledište filma, no i označava ga kao »pošten pokušaj stvaranja hrvatskog ratnog filma koji naše viđenje dramatičnih događaja možda može prenijeti i preko naših granica« (Kurelec, 2004: 112).

Većina spomenutih prigovora kao diletantizam, patetika, objašnjavalačka gesta, jednostrano prikazivanje, stilizacija hrvatskoga ratnog vladanja do žrtvenog mita te naposljetku prigovor o propagandi nisu samo prigovori filmu Vrijeme za..., nego se odnose i na druge filmove koji su 90-ih godina nastali u Hrvatskoj14. Ali budući da su ovi filmovi i međunarodno bili jednako neuspješni kao i u vlastitoj zemlji, Josip Visković tada je utvrdio da je hrvatski film »posve irelevantan i nezanimljiv u svjetskim razmjerima, što izgleda još uvijek nije jasno autorima koji pričaju da filmove rade za vanjsko tržište ’kako bi kazali istinu o Hrvatskoj’« (Visković, 1995: 19). Njegova porazna kritika o »orgiji filmskog šunda« Oje Kodar (Visković, 1995: 20) naposljetku glasi: »Najdobronamjerniji mogući pristup njezinu filmu jest da gledatelj grca od smijeha svih sat i pol projekcije, ali to za sobom vuče i moralnu dilemu — stvari kojima se gledatelj smije u zbilji su vrlo ozbiljne« (ibid.).

Anja Šošić