Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

Intervjui/ Redatelji: 1.5. Lukas Nola

Kakvo je vaše sjećanje na hrvatsku kinematografiju početkom 90-ih?

To je bilo užasno čudno vrijeme, taj početak 90-ih. U ona doba preživjeti kao filmski redatelj bilo je gotovo nemoguće. Nije bilo ničega. Bio je rat. Sjećam se da sam prvi televizijski film Dok nitko ne gleda radio na televiziji kad sam završio akademiju. Oni su mi otkupili taj scenarij. Uglavnom sam ih gnjavio svaki dan: Dajte mi, dajte mi, dajte mi! Ajmo radit, ajmo radit! Nisu htjeli. I onda sam otišao u hrvatsku policiju, za vrijeme rata, i došao sam s puškom pitati na televiziju kad će mi dati da radim taj film. Kad su me vidjeli, valjda sam djelovao ozbiljno, pa su valjda mislili bolje da mu ga damo. Tako da sam snimio prvi film faktički tako da sam malo bio u policiji, a malo snimao film.

U svim vašim filmovima iz 90-ih rat je bitna tema.

U svakom filmu. Jednostavno, bio sam u tom vremenu. Nisam to mogao izbrisati. Jedini dokumentarac koji sam napravio uopće u životu — užasno loš! -dokumentarac je o policiji jer sam bio u policiji pa sam se onda usput s njima dogovorio da ćemo i snimati. Ali za dokumentarac nemam ruku. Nikad nisam imao, ni na akademiji, ni danas. Izrazito sam okrenut igranom filmu. I u posljednje vrijeme sve više i više eksperimentalnom.

Što vam je bilo važno kad ste snimali ratni film?

Lukas Nola

Kad sam radio Nebo, sateliti, svi su nas ogovarali. Jer svi ti prvi ratni filmovi — najprije ne bih rekao da su bili ratni, nego objašnjavački. Oni su stalno nešto nekomu objašnjavali. Mi smo stalno imali potrebu, ne znam, ljudima u Sudanu ili Nizozemcima objasniti što se ovdje događalo. Filmovi su gubili na autentičnosti i na vjerodostojnosti i svemu, jer smo stalno govorili: Srbi su nas napadali, mi smo se branili... Stalno je to bilo tako.
I onda sam ja htio napraviti film o tome da normalan čovjek u nenormalnoj situaciji postane nenormalan, a sve okolo njega postane tobože normalno. Tako da rat postaje normalan, a taj čovjek, koji je normalan, postoje nenormalan. I htio sam pokazivati taj krug, da se stalno vrti, vrti i iz tog kruga se ne može izići. To je bila moja psihoterapija. Taj film nema zastave. To sam namjerno izbjegavao.
Zanimljivo je bilo kad je bio prikazan u Americi. Oni nisu znali u kojoj je vojsci glavni lik, gdje je on. Prvo pitanje koje su mi postavili nakon projekcije bilo je da li je on Isus. Da, on može biti Isus u smislu da je dobar čovjek koji se nađe u lošoj situaciji, jednostavno u situaciji u kojoj se normalan čovjek ne može dobro osjećati. U ratu 90-ih.
Ja sam odgojen u nacionalističkom duhu. Moji su katolici, nikad nismo bili komunisti, svi su bili za Hrvatsku i ono sve. I onda je došao rat kao čista depresija. Užasno dugotrajno, depresivno vrijeme kad sam se uvijek zajebavao. Nisam nikad htio ići u sklonište jer sam živio tu u središtu grada i mislio sam da u moju uličicu neće pasti raketa. I onda kad je bilo raketiranje Zagreba, pala je raketa baš pored moje kuće.

Kako to mislite da su filmovi o ratu pokušavali objašnjavati stvari?

Bili su jako ideološki obojeni, u smislu crno-bijelo. Bili su jako drveni. Nijedan od tih filmova nije našao put do publike. To su, kako bih rekao, filmovi koji nastaju iz kafića. Kao da mi tu sjedimo, nikad u životu nisam imao pušku u ruci, ajde sad ću napraviti ratni film, pa ću se dodvoriti hrvatskom državnom borištu. Bila je gomila takvih filmova. Ali to su filmovi koji su patetični, loši, nisu bili vjerodostojni. I još su stalno imali tu potrebu reći: Ono su vam Srbi, ovo smo mi, oni su bad guys, mi smo good guys. A nije bilo želje napraviti neki klasični, akcijski ratni film.
Ja sam izabrao drugi put. Razlika je u tome da kod mene nije više rat o Hrvatima, nego je meni rat u glavama.
I još me druga stvar uvrijedila. Svi ti ratni filmovi nužno su bili vezani uz Slavoniju ili blato. A od Slanog do Dubrovnika bilo je sve okupirano. Ja sam prvi put snimio palmu u ratnom filmu. Mi smo mediteranska zemlja koja je bila okupirana. A ja sam jako vezan uz Mediteran.

Rekli ste da ljudi u birtiji izmišljaju film i nisu nikad imali pušku u ruci. Je li važno da redatelj koji snima ratni film ima i ratno iskustvo?

Mislim da nije važno da ima neposredno. Mi smo danas toliko, kako bih rekao, impregnirani tim ratnim filmovima. Bio sam u nekoliko ratnih situacija u životu. Ali mislim da nije potrebno da čovjek to ima direktno, ali mora imati u mozgu, mora znati što je rat, zapravo iskreno znati u psihološkom smislu. Da zna što mu je rat uzeo, što nije imao u to doba, kako se bojao za svoje dijete. I najiskrenije, kad gledam boravak u vojsci, samo jednu stvar znam. A to je da kad bi moj sin imao osamnaest godina i krenuo u rat — jebi ga, selotejpom bih ga zalijepio, poslao bih ga u Švedsku — ne bi se on borio sigurno! Jer na kraju krajeva nema toga rata koji je vrijedan ljudske žrtve. Ja sam izrazito bio za neovisnu Hrvatsku, ali zapravo sad kad znam sve što se ljudima događalo... sigurno bih svom sinu rekao: Idemo u Švedsku.
Cijela naša generacija, koja je prošla to, izgubila je iluziju velečasnoga ratovanja. Nema toga.

Jesu li prvi filmovi o ratu konstruirali sliku časnoga rata?

Prvi filmovi o ratu bili su izrazito ideološki obojeni, zato što je takva bila i politika i televizija i ministarstvo kulture i svi koji su odlučivali kakve će se filmove snimati. Zapravo su se radili glupi i loši propagandni filmovi. To nikoga nije zanimalo, nigdje na svijetu. Oni su jednostavno krenuli s partizanskim filmovima i okrenuli ih kao da će napraviti partizanske filmove, ali s drugim zastavama.
Mislim, taj Vrijeme za, to je zajebancija! To je trash! Ima ga na televiziji ponekad, ali sad ga sve manje i manje puštaju. Ipak su i na televiziji shvatili da to ne može proći.
Prvi film u Hrvatskoj koji je imao veze s ratom i koji je bio u mom smislu dobar, to je Brešanov Kako je počeo rat na mom otoku. Taj film prvi je nekakav odmak, ima zajebanciju sam u sebi, ima neku autoironijsku crtu.
Žao mi je da nije bilo više dobrih filmova o ratu. Ali mislim da će se s vremenom još pojavljivati. Živi i mrtvi su početak. Ovdje mora proći neko vrijeme, treba neki odmak.
Svakih nekoliko godina pojavi se film koji je kinohit. Kao Što je muškarac bez brkova ili Kako je počeo rat na mom otoku. I onda oni privuku jako puno ljudi, recimo 120-150 tisuća gledatelja. A u prosjeku hrvatski film ima 3000 — 5000 gledatelja. Hrvatski kino živi od hitova. I ostalo je sve dobro, samo ljudi ne idu u kino. Sreća hrvatskoga filma su filmovi proizvedeni u koprodukciji s televizijom. Naši filmovi uvijek budu prikazani na televiziji. I onda se zaprepastimo, ali imamo gledatelja. Jer jednostavno ljudi vole gledati domaći film. Ali neće zbog toga ići u kino. Neće izići iz svoje kuće, imaju televiziju. Jednostavno je navika odlaska u kino nestala. Osim, što me užasno veseli, kad god odem u kino Europa ili u Tuškanac, mnoštvo mladih ljudi, urbanih, vidim tamo. To mi je super. Ali to su uvijek isti ljudi! To je krug od nekoliko tisuća ljudi koji idu po svim tim filmovima. Gledat će iranske filmove, gledat će azijske filmove i gledat će i hrvatske filmove.
Ja svojim studentima kažem: Ako ste se odlučili za igrani film, odlučili ste se za alternativni jazz. Mi smo tipovi koji sviraju u podrumu za pedeset ljudi, super ćemo zabavljati, sve će biti genijalno, radit ćemo ono što volimo, ali nemojte misliti da ćemo biti celebrity. Toga nema.
I zato ja sve više i više idem prema eksperimentalnom filmu. Mislim, što se uspjeha tiče, ionako je svejedno.

Ivo Škrabalo citira vas u svojoj knjizi Hrvatska filmska povijest. Piše da ste nekad u 90-ima rekli da »pripadate jednoj generaciji kojoj su ukrali rat«. Sjećate li se kad i u kojem kontekstu ste to rekli?

Sjećam se. To je bilo doba kad sam bio relativno mlad. To sam govorio ljudima koji su u bivšem sustavu bili visoko pozicionirani i koji su sebi uzeli za pravo da rade ratne filmove. Ali nama mladima, koji smo sudjelovali u ratu, koji smo nosili pušku, jednostavno to nisu dali. Zato sam rekao da su ukrali rat ljudima koji nisu imali vezu. Jednostavno su se htjeli ulizati vlasti, i ako su snimali nešto što nikoga nije zanimalo.
Sviđalo mi se kad je Salaj napravio Vidimo se — to je bio prvi iskreni film! Zato što je to bio mlad čovjek, to je imalo nekog duha, imalo je neke emocije. Sve su to njegovi prijatelji prošli. Nama je nekoliko studenata akademije poginulo u ratu. Meni je jedan bio superdobar frend, jedan snimatelj. S nim sam se viđao na cesti i odjednom čovjeka nema.
Počela je duboka depresija. Ja sam se sve vrijeme smijao. Kad sam obukao policijsku uniformu, sjeo sam na WC i onako sam se gledao i mislio sam: Isuse Bože, gle ovo! Kaj sam u uniformi?
Dali su mi pušku. Ja sam rekao da ne znam pucati. Ajde nema veze. I gotovo. Mene je dragi Bog spasio. Ja sam bio na službi od 7 ujutro do 7 navečer. Došao sam u pola 8 na policiju i svi moji dečki bili su otišli. A ja sam zakasnio. Svi ti moji dečki, četiri su poginula, a dvojica su ranjena. Naravno da te to pogodi. Ja sam zaspao, zakasnio sam i sad me grize savjest. Nisam bio s njima. Bih li i ja poginuo? Možeš poludjeti od toga. A neki stari brbljavac, koji je radio partizanske filmove, ide snimati film o mom ratu.
Kod nas u toj mlađoj generaciji, sada već srednjoj, postojao je taj veliki otpor prema ratnim filmovima koji su se snimali. Užasno. To smo držali trashom, smećem. Ali još nismo sami bili dovoljno sigurni kako te forme izbjeći.

Razumljivo je zašto su vas gledatelji pitali da li je protagonist u Nebo, sateliti Isus. Stalno se koristite slikama kršćanske ikonografije.

Htio sam imati taj kontekst. Zapravo, meni je najbliže tom liku bio Dostojevskijev Miškin iz Idiota. Htio sam napraviti nekoga toliko dobra, toliko naravna, koji je došao iz nekog drugog vremena, da on u mom filmu nema biografije, čak ne zna kako se zove. Na početku filma nazivan je Jakov.
Glumac je moj brat. On je plav i inače, ali ja sam ga za tu ulogu još i zblajhao. Radili smo s nekim kemijskim procesom u laboratoriju da bijelo bude jako bijelo a crno jako crno. Njegova je kosa uvijek najsvjetlija točka u slici, to sam napravio da uvijek bude središte.

Sviđa mi se scena u Svaki put kad se rastajemo kad otac i kći stižu u stan gdje umjetnica priprema nešto u vezi s ratom i mala komentira, ptprilike: »To je bezveze«.

To je moj odnos s tim šminkerima koji su se za vrijeme rata pravili važni, dok su ljudi bili uništeni. Bilo je čak i pitanje da li mi uopće trebamo raditi u to doba. Da li uopće umjetnost može funkcionirati u to doba. Da! Možemo. Moramo. Ali nas, koji smo se iskreno htjeli baviti tim stvarima, pretekli su. Jednostavno smo ostali u manjini. Oni koji se danas mogu samo sramiti, to je tada bilo mainstream. A mi smo se borili da bismo došli do prostora da ispričamo svoju priču.
Sad se s Kristijanom Milićem, s Živima i mrtvima, pojavila još jedna nova generacija, koja je izvrsna. I za koju se nadam da će još više raditi. Jer u ovoj te zemlji uglavnom poštuju kad si debitant i kad umreš. Između si u vrlo lošoj situaciji.

Kako Vam se čini sadašnje stanje hrvatskoga filma?

Mislim da bi hrvatski film morao biti na neki način otvoreniji, da može proći više art-filmova ili filmova koji su skloni eksperimentu. Sad prolaze uglavnom filmovi koji su strogo narativni i nema baš mnogo eksperimentiranja. Mislim da bi u maloj kinematografiji kao što je Hrvatska bilo poučno da ima autora koji se bave filmovima koji nisu čak ni vezani uz narod. Očekuje se od nas da budemo vani takvi i takvi, radimo takve i takve teme. Mislim da bismo se trebali malo više otvoriti. Otvorilo se jako mnogo s tim da se uopće financira eksperimentalni i alternativni film.

28. svibnja 2008.

Anja Šošić