Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

5.1. Svjedoci

Vinko Brešan, 2003.

Radnja Svjedoka smještena je u Karlovac 1992, grad u blizini ratišta, kako nas informira tekstualni natpis u prvom kadru. Noćnim se gradom kotrlja kolona vojnih vozila. Tri muškarca u starom automobilu voze se mračnim uličicama, njihovi su pogledi ozbiljni. Zastaju pred jednom kućom, dvojica počinju postavljati mine, dok treći čuva stražu. Najednom se otvaraju kućna vrata, jedna osoba izlazi, a oni je odmah ustrijele. Kako se malo-pomalo pokazuje, trojica mladih muškaraca su vojnici Hrvatske vojske na dopustu kući. Njihova je žrtva, čiju su kuću željeli minirati i kojega su u afektu i upucali, srpski građanin. Njegova kćerkica je svjedokinja ubojstva te je nakon toga vojnici drže skrivenu u garaži.

Taj će događaj u nastavku sve likove u filmu podijeliti u dva tabora: dok jedni žele zataškati zločin, drugi se trude da ga razjasne. Majka počinitelja Joška spremna je likvidirati djevojčicu kako bi zaštitila vlastita sina. Stoga nacionalistički orijentirana gradonačelinka, inače rođaka, upoznaje s mračnom tajnom. Beskrupulozni političar zatim pokušava izmanipulirati policijsku istragu. Junaci su filma hrabra novinarka Lidija, koja usprkos svim zaprekama slijedi trag ka razrješenju, i njezin mladić Krešo, Joškov brat, koji se s ratišta vraća kao invalid. Njih dvoje u zatočenoj djevojčici ne vide ni srpskoga neprijatelja ni opasna ili korisna svjedoka, nego jednostavno nevino dijete koje će na kraju filma i vratiti u sigurnost.

Svjedoci, Vinko Brešan, 2003.

Razvoj radnje gledatelju se predstavlja kao narativna slagalica. Film na pripovjedačkoj vremenskoj osi skače naprijed-natrag te na različitim mjestima istrage uvijek iznova spiralno dolazi do određenih ključnih scena. Te se scene ponavljaju iz različitih perspektiva ili se ponavljanjem opširnije prepričavaju kako bi gledatelj uza sve više informacija sklopio cjelovitu sliku. Tako se likovi postupno sve dublje karakteriziraju, otkrivaju se njihove tajne, skriveni razlozi i međusobni odnosi te razvijaju mrežu obiteljskih odnosa, korumpiranih poslova i etničkih ograničenja.

Različiti likovi više puta vrijeđaju srpsku žrtvu kao krijumčara i ratnog profitera te time podsvjesno konstruiraju opravdanje ubojstva. Zločin se prihvaća šutke u nastojanju da se sačuva vlastiti ugled. Za prikrivačke manevre koji niječu istinu paradigmatična je rečenica koju izgovara gradonačelnik, predstavnik politike: »U ovo vrijeme možda je i bolje neke stvari ne naći. Mogu štetiti.«

Njemu se suprotstavlja bijes novinarke Lidije, koju je razjarilo to što je uredništvo odbilo njezin članak o stanju istrage:

»Znači nije dobra priča da policija ide u krivom smjeru! Nije ni dobra priča da je Vasićeva kći možda bila svjedok! Ali bi zato bio jako dobar tekst u kojem bi se reklo da je Vasić bio lihvar, švercer, kriminalac, zločinac, ubojica i da se zapravo sam ubio dvjema puškama od grižnje savjesti.«

Svojim gnjevnim komentarom novinarka se protivi traženoj i prividno uobičajenoj praksi iskrivljavanja istine i buni se protiv principa demonizacije Drugih.

Drugi ovdje ne žive u nekoj dalekoj zemlji, nego su među nama. Neprijatelj ne vreba iza granice, neprijatelj je susjed, bližnji. Film Svjedoci prikazuje primitivnu logiku neprijateljstva konstruirana na temelju etničkog podrijetla te zorno predočava kako se ljudi, koji su godinama živjeli jedni pored drugih, u ratnoj situaciji mogu međusobno ubijati. Ubojice su mladi dečki koji se s ratišta traumatizirani vraćaju kući, a i tamo ih dočekuju samo mračne ruševine kuća i ožalošćeni ljudi. U vrtlogu ubijanja, etničke mržnje i osobnih gubitaka iz vida su izgubili moralne smjernice (usp. Škrabalo, 2008: 236). U ratu im je iskliznula kontrola nad osjećajima i postupcima i oni počine zločin kakav u vrijeme mira nikad ne bi počinili. Katastrofa rata, dakle, u ljudi izaziva moralnu dekadenciju koja svoj izraz nalazi u ubojstvu bližnjega. Dok se jedan od počinitelja barem donekle pokaje, a drugi se čak i ubije, u Joška, najmlađega među njima, ne nalazimo ni trunke loše savjesti. Umjesto toga nadvladava ga egzistencijalni strah da bi naposljetku mogao biti denunciran i kažnjen.

No da se ipak ne mora neizbježno izgubiti u spirali mržnje i straha, zorno nam pokazuje lik strarijega brata Kreše. On je u ratu izgubio nogu — doduše ne u neprijateljskom napadu, nego nehotično, od ruke njegova vlastitog neodgovornog brata Joška, crne ovce u obitelji. Najprije još u šoku od ratnog iskustva, Krešo pokušava svoju djevojku odgovoriti od izvještaja o smrtnom slučaju: »Zašto bih ja čitao o tome kako je poginuo neki četnik? (...) Znaš ti koliko naših gine svaki dan?«. No kako se radnja dalje razvija, Krešo prolazi kroz razvoj u kojem spoznaje svoje neprimjereno ponašanje te je na kraju spreman spasiti dijete usprkos njezinoj etničkoj pripadnosti, pa i vlastitoga brata čak dovesti pred sud. Istina o ratnom zločinu i kažnjavanje počiniteljH time su pretpostavljeni taktičkoj šutnji u ratu i obiteljskoj lojalnosti.

Anja Šošić