Anja Šošić: FILM I RAT U HRVATSKOJ
Refleksije jugoslavenskih ratova u hrvatskom igranom filmu

1.1. Vrijeme za...

Oja Kodar, 1993.

Vrijeme za... pripovijeda o odnosu majke i sina u ratnim vremenima. Mariju i njezina mladoga sina Darka brutalne su četničke trupe protjerale iz njihova sela i oni bježe u Zagreb. Dok Marija u bolničkoj praonici pere okrvavljenu odjeću ranjenih vojnika, Darko odlučuje da se protiv majčine volje prijavi na frontu kao dobrovoljac. Dolazi do zamjene i Mariji priopćavaju vijest o njegovoj smrti. Majka zatim kreće na opasan put natrag u rodno selo kako bi tamo pokopala navodno mrtva sina.

Prvi dio filma odigrava se neposredno prije rata. U etnički miješanom selu dva mlada Srbina dolaze kod starog vinara Hrvata kako bi uzeli naručeno crno vino. Vinar odbija plaćanje i vino nudi kao vjenčani dar. Time se etablira kao srdačan i velikodušan karakter, a supruga, koja je kritična prema Srbima i državnoj politici, poslije će ga prekoriti da je naivan.

U duljoj sekvenci zatim su pokazane različite scene najavljena vjenčanja, koje u filmu imaju ulogu da obilježe sliku srpskog mentaliteta. Dvorište je ukrašeno srbijanskim zastavama, svira se i pleše uz narodnu muziku i stalno se iz oružja puca u zrak. Mladoženja i oficir JNA nazdravljaju vinom hrvatskoga vinara i smiju se tomu kako će vinograd uskoro pripasti njima. Usred razuzdane proslave muškarci uza smijeh govore o planiranim ratnim taktikama, dok im konobarica s riječima »Danas svatuj, sutra ratuj!« donosi rakiju. Oficir diže čašu: »Za Jugoslaviju!« — »Za Veliku Srbiju!«, ispravlja ga pravoslavni svećenik.

Uskoro nakon toga muškarci dočekuju transporter koji dovozi svadbene darove: sanduci puni oružja. »Ova noć ima da uđe u istoriju srpskog naroda! A Hrvatsku ima da sredimo dok si reko...« — »...’keks’!«, smijući se jedan mu upada u riječ.

Vrijeme za..., Oja Kodar, 1993.

Istoga dana u jednoj gostionici zabrinuti hrvatski seljani, između ostalih Marija i Darko, razgovaraju o slutnji grozne budućnosti. Dok se izvana mogu čuti pucnji sa srpskoga vjenčanja, jedan gost krčme u raspravi kaže o Srbima: »Oni nisu ovdje da tenkovima brane bratsku, nego jedinstvenu Jugoslaviju. A vidjeli smo što to znači...«. Ozbiljna izraza na licu Darko mu kima s odobravanjem: »Veliku Srbiju...«.

Scena završava polublizim planom Marije koja na televizijskim vijestima gleda tenkove i tiho progovara: »Bože, pa to će se i nama dogoditi...«. Najveći dio prizora tone u crno, osvijetljena je samo Marija; blistavo plave kose i skršenih ruku ona je predstavljena kao svetica — na to ukazuje već i njezino ime. Počinje prijeteća glazba i prizor se polako pretapa u slabo vidljiv pogled na tenk koji se kotrlja ravno u kameru. Slijede prizori rata koji zahvaća selo: kuće u plamenu, tenkovi i vojnici, ljudi urlaju, bježe. I uvijek iznova pijani Srbi koji smijući se i derući ubijaju i siluju i pritom se, čini se, jako dobro zabavljaju.

Podjela na dobre i loše karaktere u filmu Vrijeme za... slijedi isključivo etničke kriterije. Nema ambivalentnih likova6, već je razlikovanje između dobra i zla tako apsolutno i jednodimenzionalno, onako kako to opisuje Daniel Goulding: »Četnici (Srbi) su zli, kao vragovi. Hrvati su gotovo sveci« (Goulding, 2002: 210). »Hrvatska majka« koja se žrtvuje i »hrvatski sin« koji brani domovinu su isti stereotipovi kao i »prljavi, krezubi i odurni četnici« (usp. Visković, 1995: 20). Ponajprije su Srbi u filmu predstavljeni klišeizirano, kao bestidne i izopačene nakaze koje uživaju u nasilju i u njemu nalaze čak i seksualno uzbuđenje7. Time su Drugi, dakle Srbi, dezindividualizirani i konstruirani kao apsolutni, u svojoj uniformnosti gotovo apstraktni objekti mržnje.

Anja Šošić