Zapis

Nakon višegodišnje faze u kojoj su filmovi poput Tu, Put lubenica i Oprosti za kung fu premjestili fokus s prikazivanja rata na društvenu sadašnjost, film Živi i mrtvi Kristijana Milića koji se bacio u žarište ratnih događanja čini se kao promjena smjera. Redatelj Ognjen Sviličić u intervjuu je upustio u prognozu procijenivši: »[...] a nešto što bi na umjetnički način progovorilo o ratu može se snimiti za... petnaest godina«87. Možda je ovo razdoblje sad iza nas i može biti da se sa Živima i mrtvima naviješta nova faza ratnih priča u hrvatskom filmu. Takvu pretpostavku gaji i povjesničar filma Ivo Škrabalo kad konstatira: »Došlo je novo vrijeme. Bila je jedna pauza oko tih ratnih tema, a sad se to opet javlja...«88.

Željela bih tako zaključno ukazati na Filmski festival u Puli 2008. čiji prilozi nažalost nisu više mogli ući u ovaj rad. U amfiteatru u Puli prošloga je ljeta predstavljeno sedam filmova u konkurenciji, od koji su četiri tematski povezana s jugoslavenskim ratovima — poprilična prisutnost teme kakve već godinama nije bilo. Jedan od tih filmova zove se Nije kraj. Da, uistinu nije kraj. Razračunavanje s ratom u hrvatskom društvu kao i u hrvatskom filmu ide dalje i opravdano smo znatiželjni kakve će oblike poprimiti u sljedećim godinama.

A koji će od već snimljenih filmova ostati u trajnom sjećanju i ispisati povijest rata u hrvatskom filmu, bit će jasno tek u budućnosti. Nadam se da sam rekapitulacijom izabranih filmova o ovoj temi uspjela unekoliko pridonijeti pisanju ove povijesti.

Hildesheim, u studenom 2008.