U jugoslavenskim ratovima bile su suprotstavljene različite vojne jedinice čije će uloge u nastavku ovog rada biti djelomično relevantne. Stoga bih ovdje željela kratko skicirati pojedine vojne postrojbe i njihove političke ciljeve.
Vojska Jugoslavije bila je Jugoslavenska narodna armija (JNA), takozvana sedma jugoslavenska Republika (usp. Hofbauer, 2001: 33), a ona je pod zapovjedništvom predsjednika Tita bila stilizirana u tradiciji komunističkih partizana kao osloboditelja Jugoslavije od fašizma u Drugom svjetskom ratu i kao takva bila je bitna sastavnica jugoslavenskog samorazumijevanja. Nakon smrti maršala Tita JNA je 1980-ih sve više bila pod srbijanskom kontrolom i u hrvatskoj je borbi za neovisnost percipirana kao neprijatelj.
Kada je hrvatska vlada 1991. počela formirati svoju vojsku, hrvatski su vojnici napuštali JNA kako bi se priključili hrvatskoj vojsci (OSRH, Oružane snage Republike Hrvatske), koja je proizišla iz jedinica hrvatske specijalne policije preimenovanih u Zbor narodne garde (ZNG). Osim toga početkom rata postojala je i paravojna organizacija HOS (Hrvatske obrambene snage) pod radikalno desnim vodstvom, koja je poslije integrirana u Hrvatsku vojsku. Cilj Hrvatske vojske bilo je oslobođenje područja pod srpskom okupacijom i osnivanje, odnosno očuvanje neovisne hrvatske države.
Na suprotnoj strani stajale su JNA, kao i vojska takozvane Republike Srpska Krajina (RSK), vojske onih područja Hrvatske koji su do 1995. bili pod srpskom kontrolom. Nacionalističko vodstvo Srbije podupirale su osim toga i paravojne organizacije poput Belih orlova, koji su se s obzirom na srpsku paravojsku u Drugom svjetskom ratu nazvali četnicima. Ciljevi srbijanske vlade na čelu sa Slobodanom Miloševićem bili su najprije očuvanje jedinstvene socijalističke Jugoslavije i zatomljivanje hrvatskih, slovenskih i bosanskih težnji za neovisnošću, poslije i osnivanje velikosrpske jedinstvene države na parcijalnim teritorijima današnje Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, Kosova, kao i južnih i istočnih područja Hrvatske.
U Bosni i Hercegovini s obzirom na tri skupine naroda (Bošnjaci, bosanski Srbi, bosanski Hrvati) formirale su se tri vojske: bošnjačka Armija Republike Bosne i Hercegovine, Vojska Republike Srpske (VRS) koju je potpomagala JNA, kao i Hrvatsko vijeće obrane (HVO). Vojska bosanskih Srba borila se za to da pod svoj nadzor dovede područja Bosne većinski nastanjena srpskim stanovništvom i da tamo utemelji Republiku Srpsku pod Radovanom Karadžićem. U početku sklopljeni savez između Bošnjaka i HVO-a slomili su teritorijalni zahtjevi na objema stranama. Dok su i bosanski Hrvati pokušavali osvojiti tražene teritorije, akcije vojno slabijih Bošnjaka ograničile su se na obranu teritorija pod njihovim nadzorom te poslije na ponovno osvajanje izgubljenih područja. Iza strategija pojedinih uključenih strana stajao je sljedeći politički cilj: da se teritorij oko kojega se vodi borba prestrukturira u etnički homogen teritorij. Razlog nastanku takva cilja može se opet naći u već opisanoj ideologiji pojedinih naroda, odnosno njihova političkog vodstva: u nacionalizmu.
Rat je završen posredovanjem Sjedinjenih Država, uz sudjelovanje Europske Unije, kada su 14. prosinca 1995. tadašnji predsjednici Franjo Tuđman (Hrvatska), Slobodan Milošević (Srbija) i Alija Izetbegović (Bosna) potpisali Daytonski sporazum.