Ogrestina filmska studija društva Tu sastoji se od šest epizoda koje su međusobno labavo povezane. Peterima urbanim epizodama, koje se odigravaju u današnjem Zagrebu, prethodi uvodna epizoda, kvaziprolog, smještena u desetljeće prije. Prvi dio filma odigrava se 1994, dakle još u vrijeme rata, u seoskom kraju. Pet vojnika Hrvatske vojske stacionirano je u izrešetanoj zgradi kolodvora, okruženoj krajolikom čiju sirovu idilu narušavaju zahrđale tračnice i smeće koje leži naokolo. Keške, Žutan i Sarma utapaju dosadu u pivu i prostim šalama, Karlo čeznutljivo sanja o svojoj djevojci, njihov vođa Lala apatično leži na krevetu i želi još jedino spavati. Njegovi mu ljudi tuljenjem toliko idu na živce da se naposljetku psujući laća oružja kako bi ih gestom prijetnje ušutkao. Strpljenje mu je toliko iscrpljeno da upravlja oružje prema vlastitim vojnicima, premda ne puca. Za to vrijeme vani posve usputno padne pokoja granata.
Među vojnicima je i šesti drug, dobrodušno naivan i pomalo povučen mladi čovjek po imenu Kavi. U podvožnjaku kolosijeka Kavi je od sakupljena starog željeza izgradio privatno carstvo, gdje ležeći u zahrđaloj kadi svira na imaginarnoj harmonici — stvarni nedostaci nadoknađeni su slikama iz mašte. Kad Kavi nakon udara granate pronađe ranjena vrapca, napinje se iz petnih žila da pomogne ranjenoj životinji, da je hrani i štiti od mačaka. U Kavijevim nespretnim nastojanjima pokazuje se iskren oblik nagnuća i brige, za što izvan njegova malog svijeta, čini se, nema mjesta. Vojnici ga tuleći samo ismijavaju i uvjeravaju da pticu mora hraniti streljivom i opušcima.
|
| Tu, Zrinko Ogresta, 2003. |
Čak i kad u neposrednoj blizini padaju bombe, Kaviju je zaštita malog ptičjeg života na prvom mjestu te on poradi životinje i sebe sama izlaže opasnosti. Karlo, koji je Kavija uzeo u zaštitu, ali ga istodobno i drži ludim, u afektu udara karton s pticom i Kavi je prisiljen gledati kako njegova ljubimca ščepa mačka. Epizoda završava Kavijevim slomom, izvan sebe od boli on urla i proklinje. Otvorenih usta Karlo gleda pobješnjela prijatelja. Kamera se pritom kreće do njegova lica i time sugerira spoznaju vlastita neprimjerena ponašanja i njime uzrokovana gubitka koji Kavija baca u najdublji očaj.
Početak filma Tu priča priču iz rata, u kojoj nije važan sukob s neprijateljem, nego situacija hrvatskih vojnika i njihovi međusobni odnosi. U ratnoj svakodnevnici, koju obilježava dosada, frustracija i čežnja za domom, vrhunac je tragična ljubav poremećena čovjeka prema bolesnoj životinjici. Postavljajući tu ratnu epizodu prije epizoda u gradu, film tumači rat kao vrijeme potisnutih žudnji, emocionalne gladi i prijetnje da postane polazište svemu što dolazi.
Priče koje slijede kaleidoskopski bacaju svjetlo na aspekte svakodnevnice različitih likova u Zagrebu. Susrećemo očajnu ovisnicu o heroinu, osamljena umirovljenika, glumca alkoholičara — sve redom poremećene egzistencije kojima ne uspijeva snaći se u poslijeratnoj svakodnevnici. Pritom se uvijek iznova pojavljuju karakteri iz prve epizode, dijelom kao protagonisti, dijelom i samo rubno kao sporedni likovi ili statisti.
Kavi se primirio kao asistent u nekoj maloj trgovini elektrodijelovima i pri najljepšem vremenu nosi kišobran, dakle, nema više ptice, ali još ni svih ovaca na broju. Karla, koji još nosi svoju vojničku jaknu, napustila je djevojka, a on je upleten u kriminalne poslove. Nije se uspio snaći u poslijeratnom vremenu, već se doslovno čvrsto drži (ratne) prošlosti, i to tako što stalno sa sobom nosi ručnu granatu, a u svađi s dilerom droge naglo je povuče pred prepunim kafićem. Ostala se dva bivša vojnika pijući i pjevajući vuku kroz noć, dok njihov nekad nadređeni Lala stoji kao ukopan u svom neutješnom stanu i puši. U posljednjoj epizodi gotovo da nema nikakve radnje. Lala, kojega redatelj karakterizira kao »ljudsku ruševinu«55, nijemo zuri kroz prozor u noć, dubokih podočnjaka pod uplakanim očima. Sin ga više puta pita o čemu razmišlja. »Ni o čemu«, glasi Lalin odgovor, sve je u redu. Razgovor se vrti u krugu, likovi ne artikuliraju duboku tugu koja ispunja scenu. Oko ponoći iz radija se začuje hrvatska nacionalna himna; ukočena pogleda i drhtavom rukom Lala posljednji put povlači dim cigarete, a potom se gase svjetla. Film završava, Hrvatska je u mraku.
Tu se dotiče fragmenata životne zbilje u kojoj su ljudi lišeni svih iluzija te na svoju okolinu reagiraju još samo s rezignacijom. Film prikazuje trenutke osamljenosti u kojima likovi leže na krevetu i pilje u mrlje od vode na stropu ili u pustim trgovačkim prolazima polako liježu na pod. U takvim trenucima u krupnim se planovima njihovih lica ogleda umor i egzistencijalna praznina. Time film oslikava posve pesimističnu sliku stvarnosti hrvatske svakodnevnice, kojoj nedostaju pozitivne perspektive za budućnost.
Mogući »ključ za kolektivnu izgubljenost karaktera« (Löser, 2005) leži u prvoj epizodi filma, dakle u ratnoj prošlosti, u izvojevanu raspadu Jugoslavije koji je pokrenuo dubokosežne promjene u hrvatskom društvu. Tu je studija društvenih problema i ratnih trauma, pitanje o conditio humana u fazi tranzicije. Rat je završio, no ostavio je posljedice, jer štete koje je počinio nisu otklonjene, odnosno po svoj se prilici i ne mogu otkloniti. U izvojevanoj državnoj suverenosti karakteri su još uhvaćeni u vlastitim gubicima i još ne nalaze put u očekivanu bolju budućnost.