Nakon završetka rata Mirjana se iz azila u Njemačkoj vraća u domovinu, u zabačeno i provincijalno dalmatinsko zaleđe na jugu Hrvatske. Činjenica da je trudna i da će na svijet donijeti izvanbračno dijete za njezinu konzervativnu obitelj nije prihvatljiva. Roditelji traže hrvatskoga, katoličkog zeta te angažiraju bračnog posrednika koji poziva samo potencijalne ženike koji se pak svi odreda pokazuju kao vrlo neobični tipovi i »duševni ratni invalidi« (usp. Volk, 2006). Kad se Mirjanino dijete rodi s azijatskim crtama lica te time ono strano kojeg su se pribojavali postane dijelom njihove vlastite obitelji, ksenofobnim se roditeljima ruši svijet, a Mirjana se sa svojim sinom vraća natrag u Njemačku.
Sviličić u toj tragikomediji na lakonski i suptilno humorističan način priča o modernoj ženi koja je povratkom u tradicionalnu i patrijarhalnu domovinu stjerana u anakrono društvo. U tom predjelu, u kojem su se prije tek nekoliko godina nekadašnji susjedi međusobno ubijali, ratne rane nisu još zacijeljene. Stoga je seoskoj zajednici od najveće važnosti da je otac djeteta jedan od nas. To da suprotnost od nas ovdje nije više srpsko ili bosansko, nego čak azijatsko, nadaleko nadilazi granicu tolerancije provincijskih likova. Kao i u Putu lubenica Kina se rabi kao simbol za Drugo, prema kojemu se hrvatsko društvo postavlja skeptično, odnosno čak i odbojno.
Glavni motiv koji se provlači filmom u izravnoj je vezi s ratom. Riječ je pritom o minskom polju u blizini kuće Mirjaninih roditelja, koje je kao posljedica rata dio krškoga krajolika pretvorilo u zonu smrtne opasnosti. Prašnjavi komadić krajolika dobiva prijeteće značenje kad Mirjanina majka suho komentira: »Rat je bio pa su minirali, normalno.« U onome što slijedi kratki elementi radnje uvijek se iznova zbivaju upravo na tom polju. Neprestano vreba opasnost da bi nešto moglo otići u zrak — i to ne tek u obliku aktivirane mine, nego prije svega u napetim obiteljskim odnosima.
Roditelji među ženidbenim natjecateljima naposljetku daju prednost onomu koji po nalogu općine čisti mine. To što je taj mladi čovjek po imenu Mate budala, ne igra nikakvu ulogu. Spremni su kćer udati za idiota kako bi konačno mogli ukloniti barem materijalne ostatke rata. I tako se minsko polje malo-pomalo čisti. U sljedećoj snimci krajolika u totalu vidimo vozilo nalik traktoru kako polako i uz brujanje vozi preko polja slijeva nadesno. U pravilnim razmacima aktiviraju se eksplozije, pred čudnovatim vozilom iz tla uz glasan prasak izbijaju vodoskoci prašine i dima. Jednostavan i reduciran način prikazivanja taj događaj čini bizarnim i komičnim. Dok dobroćudno naivni Mate, koji radi taj posao »jer inače nitko ne bi«, aktivira minu za minom, Mirjana očajava nad svojom situacijom. Kada jedini izlaz iz svog položaja vidi u tome da otrči u minsko polje i tamo na radikalan način riješi svoje probleme, počinju trudovi. Nakon što je njezin otac posljednji doznao za rođenje euroazijskog unuka, i on odlazi na minsko polje, bijesan baca bocu viskija, čime izaziva eksploziju koja odjekne poput granate.
|
| Oprosti za kung fu, Ognjen Sviličić, 2004. |
Minsko polje, dakle, postaje zrcalnom slikom emocionalne krize među karakterima. Kad se Mirjana na kraju filma nakon nekoliko godina u Njemačkoj opet sa sinom vraća u domovinu kako bi posjetila nasmrt bolesna oca, uspostavljen je mir. Mine su očišćene, djeca igraju nogmet u nekadašnjoj zoni smrtne opasnosti, otac i kći se mire. Tragovi rata polako nestaju i čak se i ksenofobija roditelja, čini se, ublažila jer Mirjanin otac naposljetku prihvaća unuka. Sviličić time likovima udjeljuje blagi happy end.
U Sviličićevu minimalističkom načinu pripovijedanja Bernd Buder otkriva »pomirljivi podton koji uspijeva povezati britku kritiku s ljudskom toplinom« (Buder, 2006: 286). Oprosti za kung fu priča o tranzicijskom društvu u poslijeratnoj Hrvatskoj na kritički i istodobno tako oprezno optimističan način da otvara perspektivu polagana, ali pozitivna razvoja. Na takav pristup upućuju i pohvalne kritike filma: »Posve bez gnjeva, s puno kritičke ljubavi za tvrdoglave ljude svoje domovine Sviličić snima protiv mržnje. Usprkos mnogim tužnim snimkama prašnjava krajolika stalno se može osjetiti temeljni humani osjećaj pun nade« (Volk, 2006).