Jezgra oko koje se okupljaju studentski filmski uradci nacionalnog područja nedvojbeno postaje Revija studentskog filma koja je ove godine, kao i u prethodnim izdanjima, održana u MM-centru Studentskog centra u Zagrebu, proslavila već 3. rođendan. Svake godine mladi filmaši imaju mogućnost prikazati svoje kratkometražne filmove koji su nastajali tijekom studija na akademijama.
Revija na jednom mjestu nudi nova poznanstva, razmjenu iskustava, ali i mogućnost gledanja filmova izvan okvira akademskih ustanova, što predstavlja primjer dobre prakse u praćenju hrvatske kinematografije mladih autora. Ona se u načelu sastoji od stvaralačkih pokušaja. To nije negativan komentar, već ukazatelj na to da se vježbom treba postići jasnija realizacija početnih ideja koje se namjeravaju umetnuti u vlastiti film. Uočen je potencijal u korištenju različitih filmskih tehnika, no nedostaje općenit okvir koji će biti u funkciji povezivanja formalnih sastavnica filma u konačni cilj, odnosno razrješenje problematike kojom se film bavi.
Izrazito je zahtjevno oblikovati filmsko djelo u kojem će korištena izražajna sredstva pridonijeti jasnom prikazu željenih motiva, specifičnih pojedinosti i simbolične atmosfere iz koje će kasnije izrasti priča ili likovi u otkrivanju svojih odnosa. Zbog toga se, u težnji da stvore tematsku i idejnu kvalitetnu smislenu cjelinu, mladi autori često susreću s konfuzijom kod postavljanja vlastitog filma. Međutim, važno je istaknuti da motiviranosti u postizanju stvaralačke inovativnosti u pristupu ne manjka, što uspješno prikazuje kratkometražni film Precijenjena dramaturgija (21 min, ADU, 2017.) u kojem pratimo stvaralački i emocionalni proces redateljice Sunčice Ane Veldić. Primarno svrstan u rod dokumentarnog filma, primjenom različitih postupaka postiže se režijski kolaps i približava se autobiografskom eksperimentu. Zato je pogodan za otvaranje različitih gledišta na koji način mu pristupiti i, u konačnici, kako ga ocijeniti.
Precijenjena dramaturgija, S. A. Veldić, 2017.
U vezi s time nameću se mnoga pitanja. Ono što film čini estetski uspjelim ili neuspjelim ovisi o položaju i važnosti umjetnosti u određenom društvu. Također, publika je ta koja određuje granice autorovog eksperimentiranja i prepoznaje ih ili pak odbacuje potencijal koji film nudi. Zbog toga bi redatelji, prije negoli se uhvate snimanja filma, trebali imati u vidu za koga je film namijenjen i hoće li ga publika razumijeti.
U Precijenjenoj dramaturgiji redateljica tijekom snimanja otkriva vlastita spoticanja između rada Akademije i vlastitih ideja. Film je dobar pokazatelj u kojoj mjeri Akademija kao institucija nameće svoja pravila koja bi studenti trebali slijediti te tako uspješno umetati naučene teorijske postavke u svoje filmove. Kao negativnost takvog pristupa mogla bi se navesti mogućnost upravljanja studentima i njihovim razvojem misli kod stvaranja filma. Može se reći da se time guši autorova kreativnost, no i nju je nužno usmjeravati. Profesori na Akademiji služe kao alati za otkrivanje različitih filmskih izražajnih sredstava koji će doprinijeti stvaranju umjetnički vrijednih radova studenata, aktivirati njihovu maštu, razvijati filmsko obrazovanje, spoznaje o teoriji i povijesti filma i filmskom jeziku na konkretnim primjerima.
Primarno radeći film o nastajanju filma bez vidljivog cilja u kojem kreativno prikazuje proces vlastitog rada, referirajući se na vlastite prošle filmove, Sunčica Ana Veldić je Precijenjenom dramaturgijom najizražajnije objasnila na koje poteškoće studenti nailaze od vlastitih ideja do realizacija, ali i označila uvid u ostalo sagledavanje studentskih fillmova i za to dobila nagradu Veliki lonacza najbolji film na ovogodišnjoj Reviji.
Kao primjer formalno i sadržajno sređenijih filmova, u kojima se jasnije ističe pristup problematici kojom se bave, mogu se navesti igrani CTRL+Z (13 min, Umjetnička akademija u Splitu, 2017.) Luke Eterovića i dokumentarni After Party (22 min, ADU, 2017.) Viktora Zahtile. Oba filma društveno su angažirana.
U CTRL+Z čaša s prolivenom vodom po tipkovnici postaje objekt oko kojeg se počinju događati nerealne situacije. Tipke koje označuju brisanje stavki sa računala simbolički označuju brisanje života i ponovno vraćanje zbiljskog vremena čime se omogućuje filtriranje svjesnih radnji, drugačije postavljanje sadašnjosti i kontroliranje budućnosti. Time se eksplicitnije osvjetljavaju nagonski čovjekovi postupci koji bi bili napravljeni bez društvene kazne koja slijedi, bez osjećaja krivnje, u samo jednom pokretu prstima. Film postiže efekt metafore dajući sugestiju ovisnosti o tehnologiji koja preuzima i zbiljski svijet, prijelazu iz virtualnog u svakodnevni simulirani život, u kojem je sve dopušteno.
After Party, V. Zahtila, 2017.
After Party pak, u malo drugačijem, autobiografskom obliku razotkriva ono što se događa nakon ljubavnog prekida ili netom prije. Slaveći ljubav u pet poglavlja, redatelj stavlja akcent na ogoljenost, nagost likova kao svojevrsni kontrast emocionalnom stupu tajni sugerirajući da se, jednom kada tjelesni sram prestane, počinje gomilati onaj emocionalni. Kao što je i u Eterovićevom filmu naglasak na društvenoj problematici, i kod Zahtile je vidljivo prožimanje problema netolerancije i netrpeljivosti nad seksualnim manjinama.
U tehničkom smislu, režijski postupci funkcionalno nadopunjuju filmsku priču oba filma. Eterović se poigrava kamerom na nesvakidašnjim mjestima. Ponekad likove snima iz vizure monitora, čime računalu pridodaje osobine lika, ponekad je u položaju imitiranja ljudskog gledišta gdje su likovi često smješteni u krupnom planu i prate se njihove promjene raspoloženja. Zahtila se u Afer Partyju koristi dinamičnom kamerom kako bi ukazao na realističnost, dok je u poetičnim trenutcima, koji dominiraju filmom, i prikazima transcendentalnih iskustava odabrana statična kamera. I u jednom i u drugom filmu radnja je smještena u prostoru interijera kao motivu sputanosti i zatvorenosti u kojem dominiraju oštre svijetle boje kao znakovi opće atmosfere i gdje se efikasnije ostvaruje prikaz odnosa.