Kažu da je povijest ogledalo sadašnjosti. Imajući to na umu, kao i kolektivni generacijski osjećaj nadolazećeg globalnog sukoba, François Ozon se vraća unatrag, u razdoblje usporedive nesigurnosti: razdoblje nakon Prvoga svjetskog rata. U tu svrhu iskida stranicu iz povijesti, pristupajući reinterpretaciji malo poznatog uratka Ernsta Lubitscha, Čovjek kojeg sam ubio (Broken Lullaby, SAD, 1932.). No, Ozonov Frantz nije povijesni film, već posve suvremen. On svoj povijesni predložak ne citira, već ga reinterpretira, zrcali u prizmi svoje sadašnjosti.
Lubitschev rijetki dramski izlet prati francuskog vojnika Paula koji, odbacujući nacionalistička opravdanja ratnih stradanja, odlazi u neimenovani njemački gradić. Namjera mu je zatražiti oprost od roditelja Waltera, njemačkog vojnika kojeg je ubio na francuskoj bojišnici. Usprkos hostilnom dočeku ostalih žitelja gradića, Walterova obitelj ga prima raširenih ruku. No razlog tomu je njihova zabluda da je Paul Walterov pariški prijatelj. Prvo iz straha, kasnije zbog osjećaja koje počinje gajiti prema Walterovoj zaručnici, Paul se u tu laž sve više zapetljava; čak počinje i misliti da je najbolji način njegova iskupljenja držati ih u neznanju.
Gotovo svaki aspekt Lubitscheva filma suptilno je utkan u strukturu Ozonovog. No iako se Ozonov vizual utvrdnog njemačkog gradića doima kao prenesen iz Lubitschevog uratka te iako Ozonovi glumci u svakom trenutku neodoljivo nalikuju na Lubitscheve likove, nikad nemamo dojam remakea. Jer sve je nešto više, složenije. Vizuali gradića obogaćeni su kontemplativnim prizorima protagonista u prirodi u maniri njemačkog romantizma, a likovi nisu puki simboli nacionalnih kolektiva, već nositelji vlastitog identiteta. Tako Lubitschev Paul postaje Ozonov Adrien, isti mršavi brkati umjetnik, no obavijen velom tajnovitosti i složenih unutarnjih previranja. Njegova nazočnost u njemačkom gradiću se ne objašnjava, već mistificira. Njegov odnos s poginulim njemačkim vojnikom se isprva ne otkriva, već propitkuje. Jesu li bili prijatelji? Neprijatelji? Ljubavnici?
Na isti je način reinterpretirana gotovo svaka scena, svaki lik, svaki detalj Lubitscheva filma. Brbljavi grobar sada na pitanje o identitetu Adriena samo šutke drži forintu u ruci, principijelna i asertivna Walterova zaručnica postaje wertherijanska Anna, savršeni empat sklon eskapizmu, dok Lubitscheva dobacivanja i pogledi mržnje žitelja gradića u Ozona postaju barska gomilica koja pjeva Deutschlandlied. Malobrojni prizori ostaju isti, poput govora Walterovog oca o francuskim i njemačkim očevima koji šalju svoje sinove u smrt, a nazdravljaju smrti tuđih. Oni rade isto, samo obrnuto; kao zrcalo. Upravo otuda proističe postupak koji Ozon provlači kroz film. Postupak zrcaljenja. Zrcalo je usmjereno prema Lubitschevu predlošku naspram kojega je sve isto, a opet drukčije, mnogostruko izlomljeno i reinterpretirano, poput odraza u tisućama malih djelića razlomljenog zrcala. To je odraz mnogostruke složenosti modernog doba. Jer raskol Europe današnjice, Europe migracija, terorizma i Brexita, puno je razgranatiji od onog u međuraću.
Frantz
Zrcalo nije usmjereno samo na Lubitschev uradak, već i na Ozonove likove, koje se poistovjećuje s predstavnicima suprotstavljenih strana. Taj je postupak sadržan u samom naslovu filma: Lubitschev Walter postaje Ozonov Frantz: Frantz kao uobičajeno njemačko ime, Frantz kao La France - kao Francuska, Frantz kao François - kao François Ozon. Dakle, Frantz bi mogao biti bilo tko: svaki Nijemac, svaki Francuz, pa i autor koja odašilje ovu poruku. Frantz bi mogao biti i Adrien koji svira Chopinovu sonatu na Frantzovoj violini. A Adrien bi mogao biti i Frantzova zaručnica Anna jer oplakuje Frantza jednako kao i ona. A Anna bi mogla biti Fanny, Adrienova zaručnica, jer voli Adriena jednako kao i ona. I Fanny bi mogla biti Anna, jer i sama nekog izgubila u ratu: brata koji se zove François, koji je ubijen, isto kao i Frantz.
No postupak zrcaljenja ne prestaje niti ovdje, već Ozon usmjerava zrcalo prema vlastitom uratku. Reinterpretaciju Lubitscheva predloška zaključuje na pola filma, a nakon toga stvara posve novi film, odraz onog prvog. Prebacuje fokus na lik Anne koja odlazi u Pariz u potrazi za Adrienom. Pritom ona proživljava isto što je on proživljavao tražeći nju: hostilnost žitelja Francuske, zatočenost u laži da mu je došla dati oprost, a ne tražiti ljubav, osjećaj nepripadanja gomili, koja sada pjeva Marseillaisu,umjesto Deutschlandlied. Anna se suočava s francuskim društvom kao što se Paul suočavao s njemačkim, a suočava se i s njegovom obitelji kao što se i Paul suočavao s njezinom. U tome je suočena s jednakom krivnjom, individualnom koja transcendira nacionalnu, iako za razliku od Paula ona nije počinila individualni zločin prema francuskom narodu. No kao i u očima nacionalne identifikacije, tako i u njezinoj priči, to suprotstavljenom narodu ne čini veliku razliku. Hostilnost i tenzija su permanentni i ignoriraju individualne odlike pripadnika nepoćudne nacije, kao i mogućnost humanističkog pristupa osobi kao jednakoj, kao su-pripadniku ljudskog roda.
Ta mnogostruko složena struktura Frantza iznenađujuće je jasno čitljiva, a nosi poruku jednako jednostavnu kao i Lubitschevo djelo. To je poruka nužnosti povratka individualnom i kolektivnom naspram nacionalnog, kao jedini način izbjegavanja nadolazeće globalne katastrofe. Samo što, u opreci s Lubitschevim, struktura Ozonova uratka prepoznaje nerazvidnost kolektivnog i mnogostruku složenost suvremenog doba. Prepoznaje da su oko nas samo zrcala, no mi ih ne vidimo jer ih je toliko da se međusobno odražavaju i razlamaju, u tisućama malih komadića naše multifacetne sadašnjosti.
Radionica filmske kritike Kinokluba Zagreb, proljeće 2017., mentorica Višnja Vukašinović, asistent Dario Dević