Ideja za kratki igrani film Prije mraka bila je pogurana zadatkom. Naime, u udruzi Blank_filmski inkubator, čiji sam član, dobili smo zadatak napisati scenarij za kratki igrani film u kojem bi se dio radnje odvijao u automobilu. Koliko je god to s jedne strane bio izazov, s druge je pak strane došlo u sukob s mojom glavnom osobinom – ne funkcioniram po zadatku. U riječi deadline vidim jedino ono dead. Evo, i pisanje ovog osvrta dovršavam dan prije nego li sam obećao isporučiti ga. Opet, to mi je bila prilika da napravim još jedan film pa taman on imao i zadani okvir. Kako se moj prvi film Izgubljeni (2014.) bavi roditeljstvom, odlučio sam se ponovno za poznatu temu. Pošto sam i sam otac, sad već osmogodišnjeg sina, računao sam s time da će mi poznvanje terena olakšati zadatak. Odabrao sam priču o rastavljenom ocu u kasnim tridesetim godinama života koji, nakon duljeg neviđanja, odluči provesti jedan dan s desetogodišnjim sinom. Situacija mi je itekako poznata, jer neposredno nakon razvoda imao sam poteškoća s bivšom partnericom oko dobivanja djeteta na druženje i boravak kod mene. Osobno, nisam imao problema s alkoholizmom kao moj glavni lik.
Dugo sam lutao u pisanju scenarija. Jedan od dobrih pristupa radu u Blanku je proces koji nazivamo „scenaristički inkubator“. To su dvotjedni, po potrebi i tjedni sastanci svih nas, pet do šest članova, čije su priče odabrane za razvoj unutar jednog produkcijskog ciklusa. Mentorirali su ih bivši predsjednik Blanka Dario Juričan i sadašnji Igor Jelinović. To je proces koji vas, ako imate imalo savjesti, natjera da redovito radite na scenariju pa samim tim napravite i neke pomake od susreta do susreta s kolegama na inkubatoru. Meni se činilo da su moji pomaci išli češće unatrag nego što su pokazivali napredak. Svako scenarističko rješenje bilo je stranputica, slijepa ulica. Uspio sam s vremenom nekako zatvoriti cjelinu, priča je filmski funkcionirala, scenarij je bio snimljiv, ali nije nudio više od efekta ili bolje reći komentara na eventualno snimljeni film: „OK, korektno.“ To je najgore što se može dogoditi jednom filmu, jer ako nije bar zapažen, onda je bolje da nije ni sniman. Završio je cijeli proces scenarističkog inkubatora, neki su snimili filmove, neki su već prije odustali od daljnjeg rada na scenariju, a ja sam ostao između, s dovršenim „OK scenarijem“. U takvim situacijama - polovičan scenarij koji se dobro otvara te u prvom činu donekle nagovještava zanimljiv razvoj priče, a kasnije tone i sav potencijal se prema kraju rasplinjuje – sve stavljam na led.
Scenarij je tako ležao nekoliko mjeseci, možda i više od pola godine, da ga nisam ni taknuo, sve do trenutka kad sam odlučio pristupiti prijamnom ispitu za diplomski (MA) studij filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti. Neposredno pred rok za predaju pristupnih radova za prijamni uzeo sam ga u ruke i unio neke male izmjene, ali i dalje je suštinski sve ostalo isto. Na prijamnom sam ispitu doživio prvu konkretnu pljusku. Član ispitne komisije, redatelj Zvonimir Jurić, konkretizirao mi je ono što sam cijelo vrijeme osjećao, ali nisam znao artikulirati. Rekao mi je: „Nedostaje ti odnos likova. Kao gledatelja zanima me što se događa između njih, a ne ono što im se događa.“
Prije mraka
Konkretno, u mojem scenariju, nakon prvog čina, u kojem otac dolazi bivšoj supruzi po sina te s njime sjedne u automobil planirajući ga odvesti na pecanje, drugi čin se otvara pokušajem uspostavljanja komunikacije oca sa sinom tijekom vožnje, a po izlasku iz gradske zone oni slete s ceste. Ostatak priče prati oca koji se budi iz nesvijesti, prikliješten nastoji utvrditi što je s djetetom i je li uopće u autu...itd. Na prijamnom sam naravno pao, ali i spoznao što mi se dogodilo prilikom pisanja scenarija. Podlegao sam tipičnom scenarističkom kukavičluku. Prebacio sam težište priče na događajnu liniju kako bih njome bezbolnije izvukao potencijalni film do kraja. To je, drugim riječima, linija manjeg otpora, najčešće karakteristična za filmove zabavnog karaktera. Moj to nije trebao biti. Bježao sam od svojih likova u područje događajnosti, jer iznimno je težak zadatak baviti se njima i konačno ih dobro izbrusiti. Da bi se to dogodilo potrebno je u njih ugraditi sebe. Njihovi strahovi su u principu tvoji strahovi pa tako i frustracije, kompleksi... A skinuti se gol pred publikom i nije baš najugodnije, međutim, neizbježno je za dobru priču. Publika je nemilosrdno senzibilna i osjeti kad joj se laže.
Spoznaja o pogrešnom pristupu me razbistrila, ali i dalje nisam imao hrabrosti odgrnuti svoju intimu. Taj drugi korak sam učinio nakon sljedeće pljuske koju mi je dao producent Dario Juričan osvrnuvši se na scenarij riječima:“Zašto bih ja producirao taj film? Ne vidim razlog.“ Ovo je već bilo na rubu uvrede i suočilo me s bolnom činjenicom da nakon svega nemam film. U tom trenutku, nakon tog ne baš ugodnog večernjeg razgovora s njim, prilikom kojeg mi je malo falilo da ga pošaljem u materinu, kao da mi se nešto otključalo. Prošle su mi kroz glavu slike mojeg mučnog razlaza s bivšom, situacije u kojoj sam noć prije napuštanja te nesretne zajednice držao tad dvoipolgodišnjeg klinca za prstiće i gutao suze da ga ne probudim. Onda, sjećanje na vlastito odrastanje djeteta samohrane majke, život uz očuha, koji je divan čovjek, ali... U glavi su mi se izmjenjivale pozicije - čas sam bio otac, čas dijete. U tim izmjenama bljesnuo je jedan događaj iz djetinjstva kad sam ranije stigao iz škole, ušao u kuću i iz spavaće sobe čuo zvuke seksa moje majke i očuha. Tad se u dječaku predpubertetskog uzrasta javi neki zaštitnički poriv prema majci te poželi zatući uljeza koji trenutno opći s njom. U trenutku prisjećanja prostrujala mi je replika koja se poslije našla u filmu: „Čujem kako je jebe.“ Repliku sam zapisao i znao da te noći nema spavanja. Stavio sam lampu iznad glave u krevetu, istrgnuo iz scenarija sve stranice osim prvog čina te iznova počeo pisati ostatak. Sve mi se odmotalo, u svim mogućim pravcima, da sam jedva stigao tu masu pokupiti i staviti na papir. Uvijek pišem kemijskom olovkom u bilježnicu, a pretipkavam kasnije, ujedno tako čisteći tekst. Unutar dan do dva poslao sam u Blank novi scenarij. Isti dan me nazvao producent i rekao: “Ovo je napisano iz muda.“. Pripreme za snimanje mogle su početi.
Prije mraka, na snimanju
Pronalazak glumaca uvijek je popriličan izazov u pripremi snimanja. Prvo sam pronašao glumicu za ulogu majke. Ona je pripala mladoj i talentiranoj Anji Matković koja mi je s vremenom postala i velika prijateljica. Uhvatili smo baš neki drugarski đir. Upoznao sam je slučajno, nekoliko mjeseci prije početka priprema za snimanje, tražeći glumicu za jednu priču koja će nadam se oživjeti u obliku cjelovečernjeg filma. Vidio sam je jedan dan na Facebooku i doslovno se smrznuo, jer je izgledala točno onako kako sam zamislio glavni ženski lik u toj priči, i naravno, odmah sam joj se javio. Tako smo se upoznali. U filmu Prije mraka nije dobila veliku ulogu, ali isključivo zato jer je to tatina priča. Međutim, nema veze, jer ionako nas čeka dosta posla na drugim projektima, nadam se. Anja mi je pomogla da dođem do drugih glumaca. U toj sam ulozi od samog početka vidio Rakana Rushaidata. Poslao mu scenarij e-mailom, međutim, on ga nije primijetio pošto je bio poprilično zauzet. Kad ga je Anja kasnije srela i pitala je li vidio scenarij i ukratko mu prepričala sadržaj te mu rekla da ga obavezno bar pročita, on je samo poručio da ga odmah sutra nazovem. Sastali smo se na kavi, a poslije mi je rekao da je, osim zbog toga što mu se svidio scenarij, pristao raditi jer je nekako vidio da sam normalan čovjek. Hvala mu na tome, jer dotad mi je malo tko rekao da sam normalan. Obično je suprotno.
Sljedeći korak je bio pronaći dječaka. To je katkad i najteže. Već smo bili očajni, kad mi se opet javila Anja, rekavši da je srela Joška Lokasa kojeg dugo poznaje i da njegov sin taman ima deset godina. Poručio je da nema problema što se njega tiče, ako nama odgovara. Sve se poklopilo. Dječak Toma je ovdje imao svoju prvu filmsku ulogu i općenito prvo glumačko iskustvo, ali držao se posve ravnopravno s ostalima. Imao sam sreće što Joško poznaje branšu te je s njim prolazio kroz scenarij i pripremao ga za ulogu. Međutim, na probama je velik dio iznio Rakan. Tu sam po prvi put vidio na djelu velikog glumca. Na trenutke me podsjećalo kao da klinca trenira pred ulazak u boksački ring. Nadahnjujuće iskustvo. Iskreno, na probama jesam davao smjernice, ali više sam upijao i učio.
Usporedno su tekle i ostale klasične predprodukcijske pripreme, pronalazak lokacija i slično. Uvijek imam sreću da se oko mene okupi savršeno predana i organizirana ekipa. Velika je to stvar dok pružate svoje prve autorske korake. Svaki put me iznova zaduže.
Prije mraka, na snimanju
Snimanje je tek bilo pravi izazov. Faktor koji pored novca u gerilskom filmu najviše nedostaje naziva se vrijeme. Doduše, oni su uvijek vezani uzročno-posljedično. Film smo snimili za dva radna dana, na otprilike pet lokacija. Zbog nedostatka vremena odlučio sam se na redateljski postupak koji više nikad neću upotrijebiti, a to je da prilikom snimanja svakog kadra ne snimam iznova cijelu scenu od početka do kraja, već sam odmah odlučivao što ide u film i snimao samo te dijelove. Praktički sam montirao snimajući. Ne ponovilo se.
Uz mene je bio izuzetno talentiran snimatelj Damian Nenadić u ulozi direktora fotografije što mi je puno pomoglo. Kako sam inače jedan od onih koji su primarno fokusirani na tekst i glumu, uz njega sam učio razmišljati vizualno, u slikama, na što me stalno opominjao dok smo još bili u postupku raskadriranja scenarija. Išao mi je na živce i na tome sam mu sad jako zahvalan.
Neprestano sam strepio pitajući se imamo li dovoljno materijala za montažu, jer dosnimavanje scena i dodatnih kadrova bilo bi teško izvedivo. Teret montaže na sebe je preuzela mlada montažerka, tad na drugoj godini studija montaže na Akademiji, Nina Džidić-Uzelac. Iznimno je nadarena i smirena, premda vjerujem kako mi je tijekom spajanja slike često spominjala užu i širu obitelj. Bilo je, kao i uvijek, nekoliko cutova, konačnih verzija, a u svakoj je trpio drugi čin. Film je ritmički uvijek nekako proletio. Nedostajalo je onog središnjeg dijela. Nije bilo druge nego ići u postupak po pravilu manje je više. Kratiti prvi i zadnji čin. Tek nakon toga film je kao cjelina napokon prodisao, a mi smo odahnuli.
Premijera filma je bila na Zagreb Film Festivalu 2016., što je nakon velikog truda svih nas došlo kao veliko priznanje da smo napravili dobar posao. Naročito to znači meni kao autoru, jer sam otklonio sumnju u to da sam možda uludo uzurpirao vrijeme i trud svih koji su radili na projektu. Poslije su se počeli nizati i drugi festivali: Dani hrvatskog filma, Kratki na brzinu gdje je nagrađen snimatelj Damian Nenadić, Festival mediteranskog filma u Splitu, Motovun Film Festival, Festival mediteranskog filma Tangier u Maroku, Filmski front u Novom Sadu.
Radeći na tom filmu, zaključio sam da nema kalkulacija, bar kad je u pitanju autorski film. Nema polovičnog rješenja, već se skidate do kraja i svaki put tako iznova.