Za nekoga tko je izjavio “Čim ujutro otvorim oči, vidim film”, odsjedio u mraku kinodvorane veći dio života i relativno mlad postao jedinica filmske enciklopedije, Tomislav Gotovac alias Antonio G. Lauer (1937-2010) možda i nije bio tako plodan filmaš. No njegova prisutnost u kinematografskom prostoru bila je jedinstvene vrste.
Gotovac je prije svega, do samoga kraja, bio neumoran i strastven gledatelj, svakodnevni gutač repertoarnih i kinotečnih filmova, potom amater posvećen traženju forme svog vlastitog nenarativnog i vrlo osobnog underground filma, glumac-performer prije pojave performansa, zatim transgresivni (anti)junak subverzivnih fikcija i cameo-ikona autorske generacije jugoslavenskih redatelja, naposljetku i dokumentarni subjekt umjetničkih prijatelja, kolega i fanova. Doda li se tom nizu raznih filmskih uloga i film koji je multimedijski konceptualac, opsjednut podjednako hollywoodskim moviejem i američkim jazzom kao i s(o)vjetskim modernističkim filmom, ostvario drugim sredstvima (fotografijom, slikarskim kolažima, hepeningom, performansom i umjetničkim akcijama) jer, za Gotovca „sve je to movie“ – njegova filmska ostavština učinit će se nepreglednom i nesvodivom na uobičajeni popis filmografskih jedinica.
Plastični Isus, Lazar Stojanović, 1971.
Prateći program retrospektivne izložbe „Anticipator kriza – kuda idemo ne pitajte“ filmska retrospektiva Art-kina Croatia, podijeljena u osam programa, legitimira Tomislava Gotovca množinom njegovih filmskih uloga, odigranih od početka 1960-ih do ranih milenijskih godina. Želi ga prikazati i kao totalnog filmaša i kao totalnog umjetnika koji je, živeći promatrački samouvjereno, brisao granice između života i umjetnosti, između različitih umjetničkih medija, otimao i prisvajao od tuđeg kako bi stvarao vlastito i autentično djelo, pomirivao i spajao naizgled nespojivo i nepomirljivo, upisivao sebe u (političku i filmsku) povijest kako bi i sebe i tu povijest bez kompromisa i ostatka ogolio, kao što je to najplastičnije učinio 1972. u legendarnom Plastičnom Isusu Lazara Stojanovića izvikujući pritom: „Ja sam nevin!“ Nekoć politički anatemiziranim filmom, koji je obilježio vrhunac i kraj jugoslavenskog crnog vala, odredio sudbine i karijere njegovih neprilagođenih sudionika pa tako i Gotovca kao njegova glavnog protagonista, započinje i retrospektiva njegovih filmova.
Nastavlja se strukturalnim varijacijama, odnosno korpusom filmova koji su svojevrsna poetička zastava Gotovčeva autorskog opusa, a nastali su u jeku prevratničkih rasprava zagrebačkih kinoamatera o antifilmu, anticipirajući ono što će američki teoretičar avangardnog filma P. Adams Sitney poslije nazvati strukturalističkim filmom. Prijepodne jednog fauna (1963), prvi u pokeru strukturalnih asova vjernih (dokumentarnom) fotografskom zapisu, iscrtao je pritom matricu filma fiksacije, kojemu formu određuje unaprijed određena metoda ili plan realizacije, a poseban prizvuk daje reciklirani (ready-made) zvuk posuđen iz narativnih filmova. U kapitalnoj beogradskoj trilogiji iz 1964. – Pravac (Stevens-Duke), Plavi jahač (Godard-Art) i Kružnica (Jutkevič-Count), posvete glazbeno-filmskim miljenicima bit će eksplicitnije, postupci još reduciraniji ali podjednako planski fokusirani na geometriju urbanog prostora te transcendentni potencijal slučajnosti zatečenih u njemu.
Poslije podne (puška), Lordan Zafranović, 1968.
Vrhunac tog “koncepta” koji se, uz posebnu posvetu glazbenom konceptu Glenna Millera, proteže do novog milenija, bio je crno-bijeli srednjometražni Glenn Miller I. Srednjoškolsko igralište 1 iz 1977., ponovljen dvadeset tri godine poslije u Glenn Milleru 2000,u boji i na drugoj zagrebačkoj lokaciji. A lokaciji koja je kao adresa obiteljskoga doma, poslije umjetničkog ateliera i svojevrsne anti-muzejske instalacije, postala „prozor u dvorište“ i intimni topos Gotovčeva eksperimentalno-dokumentarnog opusa, posvećen je program „Posvete iz Krajiške 29“, te njegovim filmovima iz druge polovice 1960-ih (Osjećam se dobro, S, T, Alamo) pridružuje poetski dokumentarac Le samouraï (2011) Ivana Faktora, u kojem je Gotovac „prisutan u odsutnosti“, svojim duhom, dahom i subjektivnim pogledom. Dva performerska programa – „Performer prije performansa“ i „Zagreb, volim te“, obilježena su pak fotogeničnom figurom Gotovca-glumca (u kratkim amaterskim i profesionalnim filmovima Ljubiše Grlića, Ive Lukasa, Ivana Martinca i Lordana Zafranovića iz 1960-ih), odnosno Gotovca-performera i umjetnika u akciji u kasnijim dokumentarnim filmovima, u vlastitoj ili tuđoj režiji.
Zatvarajući retrospektivu, a istodobno retrospektivno deklarirajući glavni izvor Gotovčevih inspiracija i kreativnih aproprijacija, „Ready-made osjećaji“ vraćaju se njegovim „nevinim“ gledateljskim ishodištima nizom ready-made filmova sačinjenih od inserata iz holivudskih klasika (poput Stevensova Mjesta pod suncem), „zaslužnih“ za Gotovčevu filmsku inicijaciju i neograničeno povjerenje u movie.