Novi film braće Dardenne prikaz je odbojne koncepcije svijeta u kojem izbor ne postoji. Realnost života prikazana kroz umjetnost i u oblicima maksimalne mimeze ne odražava zbilju, stoga je i naturalistička priča u Nepoznatoj djevojci odraz selekcije građe i sublimacije izvanjskoga svijeta.
Trezvenost i objektivnost mlade i uspješne liječnice Jenny (Adèle Haenel) osobine su naglašene u početnim scenama filma kao odrednice njezina karaktera. "Dobar liječnik mora kontrolirati svoje emocije", objašnjava Jenny svojem stažistu Julienu (Olivier Bonnaud) koji zakaže u trenutku kada dječak, u čekaonici ordinacije, doživi napad. Njihov razgovor prekida zvono na ulaznim vratima. Instinktivno, Julien ustaje želeći otvoriti, no Jenny ga spriječava govoreći kako ne smije dopustiti pacijentima da ga izmore, jer će inače postaviti krivu dijagnozu. Njezin patronizirajući stav rezultirat će naprasitim Julienovim odlaskom, a sljedeće jutro Jenny saznaje kako je djevojka koja je zvonila u međuvremenu umrla.
Koncept obećava i naslućuje se mogućnost napetog psihološkog trilera, no razvijanje radnje ne uvećava napetost - izostaju nagli prevrati, uzbuđenje i bilo kakva spontanost, a sve što se u filmu odvija, postavljeno je u okvir predvidljivosti i linearnog napretka radnje. Mrtva sedamnaestogodišnja crnkinja, nakon tog jutra, postaje Jennynom opsesijom te ostatak filma pratimo njezinu potragu za djevojčinim identitetom i obitelji, što je vješto isprepleteno s pričom o Jennynom poslovnom životu. Kao liječnica u siromašnoj četvrti, Jenny dobiva pristup informacijama pozivajući se na liječnički kodeks šutnje, odnosno na vezu povjerenja na relaciji pacijent-liječnik. Misterij izostaje, vrata se otvaraju jedna za drugima, dijelovi se preslaguju u cjelinu bez teatralnosti, sve do krajnjeg razrješenja u kojem izostaje svaka katarzičnost otkrića i dovođenja krivca pred lice pravde.
Nepoznata djevojka (La fille inconnue)
Detektivska, neo-noir priča zapravo je dio veće, naturalističke koncepcije filma izražene kroz zatočenost likova u svoje vlastite sudbine i nepodnošljivu predvidljivost života. Jenny postaje rob vlastite krivnje koja briše svake naznake njezina identiteta, čineći je gotovo istovjetnom neidentificiranoj mrtvoj djevojci. Krivnja je spriječava u napredovanju, potiče je na preseljenje u ordinaciju kako bi mogla biti prisutna u svako doba dana i noći te intervenirati na svaki zvuk zvona.
Ono što je određuje njezin je javni, liječnički identitet koji joj postaje sredstvo za razrješenje krivnje, a što je i posve u skladu s naturalističkom poetikom koja zahtijeva da se tamne strane ljudskoga društva otkrivaju znanstveno i objektivno – onako kako liječnik otkriva neku bolest. Kao i Jenny, i živote ostalih likova određuju njihova sudbina, okolina i naslijeđe. Mladi stažist Julien nakon naprasitog odlaska iz ordinacije odustaje od liječničkog poziva jer ga podsjeća na oca zlostavljača. Mrtva je djevojka određena svojim migrantskim podrijetlom i okolinom u kojoj živi, a njezin slučajni ubojica svojim niskim strastima. Izostanak uzbuđenja, misterija, spontanosti i katarze sukladan je koncepciji u kojoj je čovjekova priroda određena okolinom, naslijeđem i rasom pa samim time i predvidljiva.
Naturalizam Nepoznate djevojke svojevrsna je (auto)referencija na odnos zbilje i umjetnosti jer se umjetnost nikad ne može odvojiti od zbiljskih okolnosti u kojima nastaje, no te okolnosti nikad nisu izravno posredovane i predstavljaju sublimaciju izvanjskog svijeta. Iako se naturalistička koncepcija filma predstavlja kao prirodna i samorazumljiva, ona je ipak proizvedena – posredovana režijskim izborom jezika i slike iz danog iskustvenog repertoara kako bi se oblikovala navodno realna zbilja. No iako konstrukcija realnosti, Nepoznata djevojka svojom težnjom za izravnim uvidom u stvarnost i predeterminiranost ljudskih života na trenutke postaje odbojna koncepcija svijeta u kojem izbor ne postoji.
Radionica filmske kritike Kinokluba Zagreb, proljeće 2017., mentorica Višnja Vukašinović, asistent Dario Dević