Profesor Stjepko Težak, doktor filologije,
jezikoslovac, sveučilišni profesor, autor brojnih jezičnih
udžbenika i metodičkih priručnika, suautor hrvatske gramatike,
pisac knjiga jezičnih savjeta, među kojima su i Hrvatski
našsvagda(š)nji, Gramatika hrvatskoga jezika, Gramatika
u osnovnoj školi, Interpretacija bajke, Film
u nastavi i Hrvatski naš osebujni, višegodišnji
predsjednik Hrvatskoga filmskog saveza i jedan od najvažnijih
teoretičara filma, rođen je 1926. u Požunu kod Ozlja, na
Kupi, petnaestak kilometara od Karlovca. Stjepkov je djed
dva puta išao u Ameriku i vraćao se s nadom da će idući
put kod kuće biti bolje, a njegovim je tragom krenuo i
Stjepkov otac, koji je dobar dio života proveo u Argentini.
 |
| Stjepko Težak |
Duboko i iskreno vezan uz rodni kraj, Stjepko Težak osobito
je proučavao pisce i jezikoslovce ozaljskoga kruga,
a tu je otkrio i svoje tri velike životne ljubavi: prirodu,
filologiju i film. Hodajući uz virove Kupe, po istim onim
livadama i šumarcima što ih je, nekih pola stoljeća prije
toga, oslikavala gluhonijema Slava Raškaj, divio se ljepoti
krajolika čiji je veliki poklonik i zagovornik bio do smrti.
Mali je Težak dio svojega djetinjstva proveo igrajući se,
sam, na livadi, tako što bi biljkama izmišljao imena. Poslije
bi sa zanimanjem provjeravao koliko je bio uspješan. Ne
znajući kako se dio biljaka zove, davao im je imena, a
ona su se često podudarala s narodnim imenima.
Budućega
doktora filologije odavno je zanimao jezik i njegove tajne.
Oslanjao se cijeloga života na jezik i uho, želeći na taj
način zabilježiti ljepotu u kojoj je odrastao. Povremeno
bi u Ozalj navratio i kakav putujući kinematograf, a Stjepka
su od malih nogu najviše privlačile nijeme, crno-bijele
Chaplinove priče o pobjedi dobra nad zlom.
Po želji majke Stjepko se dosta rano odlučio za svećenički
poziv. Iz rodnoga je kraja otišao u Zagreb, gdje se upisao
na Klasičnu gimnaziju Sjemeništa na Šalati. Rana ljubav
za proučavanjem jezika i njegovih tajni ovdje se mogla
dodatno oblikovati i nije čudo da je marljivo učio. Možda
se već tu iskristalizirala i buduća profesija, sklonost
podučavanju drugih i ka istraživanju novih mogućnosti,
oblika i metoda učenja.
Zagreb je, jasno, pružao i više
mogućnosti za redovite odlaske u kino pa je Stjepko sve
bolje prepoznavao snagu medija u širenju spoznaja, stjecanju
znanja i formiranju svjetonazora.
Pri kraju gimnazijskoga školovanja Stjepko je shvatio da
mora priznati i sebi i drugima da u njemu nema žara, predanosti
i uvjerenja, bez kojih bi bilo teško provesti ostatak života
kao svećenik. Tako se odlučio za pedagogiju. Prošao je
cijeli krivudavi i često mukotrpni životni vijek prosvjetara,
od učitelja po malim školama u jednako malim gradovima
i mjestima do sveučilišnoga profesora, koji će odgajati
generacije studenata, nadajući se da će barem neki od njih
nastaviti s jednakim marom provoditi istu zadaću.
U svijetu filma, bez obzira na vrstu (profesor Težak
kreirao je pojam neprofesijski
film, o kojem je bilo i još ima žestokih rasprava),
najvažnija je njegova uloga inicijatora i provoditelja
programa uvođenja filma kao nastavnoga sadržaja, podjednako
za učenike i za nastavnike. Prepoznavši sve mogućnosti
i pogodnosti filma, njegovu privlačnost i snagu, činjenicu
da smo sve dublje u epohi vizualnih medija, da ljudi
sve manje čitaju, a sve više gledaju, da se pobližim
upoznavanjem filma, u svim njegovim aspektima, istovremeno
širi opća kultura i informiranost o nizu pojmova koji
nam trebaju u svakodnevnom životu, profesor Težak započeo
je još za svojih učiteljskih dana u školi u zagrebačkoj
Kustošiji s razradom, a zatim i primjenom nastave o filmu,
koristeći se filmom i kao nastavnim sredstvom i kao temeljnim
sadržajem nastave. Trebalo je još dosta truda i vremena
dok se na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu nije počelo
s projektom RATEF (radio-televizija-film), namijenjenu
edukaciji budućih nastavnika, koji će jednoga dana tu
metodu primjenjivati u osnovnim i srednjim školama. Veliku
potporu provođenju ideje o uvođenju filma u redovitu
nastavu za učenike i za (buduće) nastavnike dali su Filmoteka
16 i Zavod za školstvo te tadašnji Kinosavez Hrvatske.
Dugogodišnje zalaganje profesora Težaka za uvrštavanje
filma kao redovite nastavne jedinice unutar školskih programa
osnovnih i srednjih škola te studija na filozofskim i pedagoškim
fakultetima, započeto ranih šezdesetih godina uz potporu
mjerodavnih prosvjetnih ustanova, imalo je uspona i padova.
Profesor
Težak propagirao je svoje ideje na razne načine, od redovitoga
nastavničkog rada, preko listova za djecu, poput Modre
laste, gdje je godinama bio urednikom,
do bezbrojnih filmskih radionica i seminara u organizaciji
Hrvatskoga filmskog saveza, na kojima je bio voditelj i
predavač. Sudjelovao je i u radu mnogih revija amaterskog
(ili neprofesijskog, svejedno) stvaralaštva, posebno dječjih,
nastojeći i tada prenijeti zamisli o značenju i ulozi filma
i filmske kulture u podizanju općeg znanja. I sam je snimao,
doduše isključivo obiteljske filmove, intimne zabilješke
o odrastanju svoje djece, o putovanjima i drugim temama
važnim, redovito, samo snimatelju.
Godine 1998. ponuđeno mu je, istodobno, da postane predsjednikom
Matice hrvatske ili predsjednikom Hrvatskoga filmskog saveza.
Odabrao je HFS i vrijedno ga i uspješno vodio do 2002.
Bio je dugogodišnji predavač na Ljetnoj školi medijske
kulture.
Profesor Stjepko Težak umro je 1. kolovoza 2006. u Zagrebu,
okružen svojom djecom. Njegovu ulogu u proučavanju i razvoju
hrvatskoga jezika i uvođenju filmske kulture u redovitu nastavu
osnovnih i srednjih škola i fakulteta, za koju je od Hrvatskog
društva filmskih kritičara dobio nagradu »Vladimir Vuković«
za životno djelo, nećemo nikada zaboraviti.