Prema legendi, u stara vremena u dolini
rijeke Ganges, dogodilo se da su se ljudi počeli dosađivati
i rukovoditi samo zadovoljenjem najnižih strasti. Ljubomora,
grabežljivost, ljutnja i zavist postale su glavne osobine
ljudi. Stoga je skupina bogova iz hinduističkog panteona
zatražila pomoć od glavnoga stvoritelja — boga Brahme.
Predložili su Brahmi da izmisli neku igračku (kridaniyaka)
za ljude, nešto što će ih odvratiti od niskih strasti i
vratiti im vrline. Bogovi su mislili da bi bilo dobro da
to bude nešto ne samo vidljivo oku nego i nešto što će
se moći slušati sa zanimanjem. Također su napomenuli da
ta igračka mora biti namijenjena svima, pa čak i
najnižoj kasti — sudrama, kojima je znanje starih Veda bilo
posve nedostupno. Tako je nastala peta Veda — Natyaveda (Veda
— znanje na sanskrtu). Prvi dio toga svetog zapisa nazvan
je Natyasastra1 i posvećen je drami. Brahma je kreirao
ples i glazbu. A Bharati, pouzdanom i kreativnom čovjeku
koji je imao sto sinova, dao je u zadaću da stvori prvu
dramu. Sa svojom djecom Bharata je uveo pojam dramskog
zapleta, kazališta kao mjesta izvođenja, scene koja odvaja
gledatelje od izvođača te apsara, žena koje su igrale
u teatru. Ples, glazba, naglašena mimika lica i gestikulacija,
istaknuta šminka i posebni kostimi, činili su dio prvih
dramskih izvodbi koje su nakon sanskrtskog i parsi-teatra
dospjele i do filma.
Danas je film gotovo u potpunosti zamijenio seoski teatar,
folklorni ples, nekoć vrlo popularne masovne zabave, a
folklorna i filmska glazba toliko su izmiješane da se i
na tradicionalnim svadbama, pogrebima, religijskim inicijacijama
teško može razlučiti što je na što utjecalo. Čuje se sve
odjednom — i Bollywood i tradicija. Film je postao jedna
od najvažnijih manifestacija sama života. No, film u Indiji
nije samo zabava. On je i važan čimbenik socio-političke
sredine.
Naime, u zemlji s milijardu stanovnika, od kojih dvije
trećine živi na selu, šezdeset posto ljudi još je nepismeno.
U zemlji u kojoj četrnaest milijuna ljubitelja filma svakodnevno
ide u kino, a dvadeset i pet radijskih stanica neprekidno
emitira glazbu iz popularnih bolivudskih ostvarenja, društvena
je i politička odgovornost filmskih stvaralaca golema.
Kada je Mani Ratnam, redatelj u Indiji jednako slavan kao
Spielberg u Americi, snimio populistički film Bombay (1995),
ljubavnu priču između muslimanke i hindusa smještenu u
kontekst vrlo krvavih političkih nemira koji su se stvarno
i dogodili 1992, službena cenzura nije pustila film pred
gledatelje gotovo godinu dana. Pojedine indijske države
odbijale su uopće prikazati film, a funamentalisti su čak
aktivirali bombu pod redateljevim autom. Na sreću, atentat
na velikoga filmskog autora bio je neuspješan. Nakon zamalo
jednogodišnje cenzure film je konačno bio pušten u kina
i igrao je širom Indije s golemim uspjehom. Mladi skladatelj
A. R. Rehman nakon filma je postao glazbena legenda, a
glavna glumica Manisha Koirala, podrijetlom Nepalka, postala
je diva broj jedan.
Unatoč činjenici da se enormno velika produkcija od osamstotinjak
do ponekad gotovo tisuću igranih filmova godišnje sastoji
uglavnom od priprostih i često prilično priglupih melodrama,
laganih komedija i akcijskih trilera, ipak određeni broj
autora pokušava progovoriti o važnim, u društvu gorućim
političkim i socijalnim temama bilo u obliku masala2
filma ili u takozvanoj art ili paralelnoj filmskoj
formi. Producenti i redatelji moraju računati s velikim
brojem vrlo osjetljivih gledatelja te sa strogom cenzurom.
Ne samo da političke teme mogu izazvati burne reakcije,
također i naoko obične obiteljske drame mogu naljutiti
kako publiku tako i oštru cenzurnu komisiju. Čak i najvećim
imenima u filmskoj industriji, od producenta do redatelja
i glumaca (glumci često sami financiraju filmove), nije
uvijek izvjesno hoće li film izaći pred oči publike do
planirana datuma ili ne. Premijere se često organiziraju
uoči velikih praznika kao što su Divali, jesenji praznik
svjetla, Holi, proljetni praznik boja, uoči Božića i Nove
godine, a u državi Bengal uoči svečanosti u čast božice
Durge te u državi Tamil Nadu uoči Pongal, praznika koji
slavi vrline krava.
Jedan je od redatelja koji se hrabro hvata ukoštac s
političkim temama te oštro kritizira položaj žene u indijskom
društvu Shyam Benegal, autor koji se okušao u objema filmskim
formama — kako u bolivudskom stilu tako i u tzv. paralelnom
filmu. Zanimljivo je da se taj pionir filma zagrebačkoj
publici predstavlja čak dvama ostvarenjima što obuhvaća
trećinu programa. Njegov film Mammo (1994)
govori o bolnoj temi Indije — o ’humanom preseljenju’ naroda
koje se dogodilo nakon podjele zemlje 1947. Kako se osjeća manjina u
Bombayu, a kako se ponaša većina, psihološki je
razradio Benegal pričom o baki po imenu Mammo. Njegov film The Making of Mahatma iz
1996. također dotiče važnu političku temu — život i značaj
Mahatme Gandhija, duhovnog oca moderne sekularne Indije.
Naslovnu ulogu tumači jedan od najboljih glumaca novoga
naraštaja, Rajat Kapoor, koji igra kako u samu Bollywoodu
tako i u artističkim filmovima (osobito istaknuta uloga
kod bengalskog autora Buddhadeba Dasgupte u filmu Charachar).
I njegova partnerica Pallavi Joshi, koja je započela karijeru
kao junakinja u paralelnom filmu, danas je jedna od najdarovitijih
glumica indijske kinematografije novoga doba.
U izboru koji je napravilo Indijsko veleposlanstvo u
Zagrebu možemo odista vidjeti presjek indijske kinematografije,
od masala (ili formula) filmova
poput Jaahne Bhi Do Yaaron (Zaboravimo, prijatelji)
iz 1983, komedije s tipičnim slapstick-elementima
koja tretira ozbiljne teme u društvu — korupciju, rad policije,
povijesnog filma Mirch Masala, koji obrađuje
problem poreza i poreznika u koloniziranoj Indiji, cijenjena
filmaša Ketana Mehte, paralelne produkcije koja je najmanje
gledana kod kuće, ali je zapravo proslavila indijski film
u inozemstvu, i to još pedesetih godina na festivalu u
Cannesu. Tada je naime film Pather Panchali (1955)
Satyajita Raya dobio nagradu žirija i skrenuo pozornost
svijeta na kinematografiju Indije. Njegovi su filmovi prema
izboru britanskog časopisa Sight and Sound uvršteni
u sto najboljih ostvarenja svih vremena, a autor je upravo
u godini nakon filma Agantuk (Posjetitelj)
iz 1991, koji može vidjeti i zagrebačka publika u ovom
programu, dobio Oscara za
životno djelo, da bi nekoliko mjeseci nakon toga preminuo.
Pored istaknute posebnosti filmskog izričaja, od sama
načina pripovijedanja priče do glazbenoga stila, simbolike
pokreta u plesu, pokretima prstiju na rukama (mudri)
i gestikulacije preko važnosti boja kostima i scenografije
pa čak i stila snimanja, gledatelji ovoga programa imat
će prilike upoznati nekoliko najboljih indijskih glumaca.
Jedan od njih postigao je i svjetsku slavu, igrao u američkim
(City
of Joy), a još više u britanskim projektima (My Son A Fanatic).
To je Om Puri, glumac dojmljiva rošava lica i još pamtljivije
dramske interpretacije. Drugi je kojega treba istaknuti
Naseeruddin Shah, koji se pojavljuje kao i Puri u nekoliko
filmova iz ovog programa. Komičar, tragičar, bez obzira
da li igra u popularnom ili autorskom art-filmu, uvijek
je jednako dobar i svoj. Glumica koju valja upamtiti
iz ovog filmskog izbora jest pored spomenute Pallavi
Joshi sredovječna umjetnica Deepti Naval, koja već tri
desetljeća radi s najvećim imenima art-filma poput Girisha
Kassaravallia. Taj autor s juga Indije, kao i većina
ostalih sineasta koji rade tzv. paralelni film (osim
spomenutog Raya i Benegala tu su Mani Kaul, Kumar Sahani,
Buddhaddeb Dasgupta, Adoor Gopalakrishnan) tretiraju
emocije i erotiku u filmu na vrlo otvoren, ralističan,
često poetičan način, posve suprotno od onoga što možemo
vidjeti u masala ili formula filmu
iz bolivudske produkcije.
|
Gledatelji koje srećem na festivalima u indijskim gradovima,
odgojeni na popularnom, komercijalnom, filmu, često me
pitaju: Zar vi zapadnjaci odista ništa drugo ne radite
u spavaćim sobama od onoga što vidimo u vašim filmovima?
U indijskoj klasičnoj literaturi, drami, pa tako i na filmu,
ljubav je veća od života, ona je sveta, mitološka kategorija.
Ljubav podrazumijeva žrtvovanje. Njezina svetost i grandioznost
uvijek pobjeđuju sve prepreke. To praktički znači da indijski
scenarist čak i onda kada ’posuđuje’ priču iz holivudskog
filma (indijski popularni film prepun je obrada američkog
filma) mora prilagoditi svaku moguću priču indijskim standardima
i načinu razmišljanja. Na primjer u remakeu filma Kobna
privlačnost oženjeni muškarac ne smije imati, pa
tako i nema, one night
stand, s nekom drugom ženom, njihov susret mora
se dogoditi na neki drugi način.
Važna su pravila popularnoga filma: nema seksa prije
braka; nema seksa izvan braka; žena može biti iskreno zaljubljena
samo JEDNOM u životu (sve ostalo
rezultat je nesporazuma); grešna žena uvijek bude kažnjena,
pogine ili se teško razboli.
Čak i u Zapadnoj Africi, gdje je indijski bolivudski film
silno gledan, ovo se iznosi kao najveća vrlina:
Indijski film sve je donedavno (nedavno su nastupile velike promjene glede
poljupca na filmu, pa čak i erotike, op. a.) pokazivao veliko poštovanje prema
ženama. Problem s filmovima holivudske produkcije jest da maju srama’. U indijskim
filmovima žene su pristojno odjevene, muškarci i žene poljube se vrlo rijetko
i nikada nećete vidjeti ženu bez odjeće. Zbog toga mi smatramo da indijski filmovi
imaju kulturu koja holivudskom filmu posve nedostaje.
Ipak, seks ili erotika nisu pojmovi koji obilježavaju indijski
film. To su prije svega glazba, ples, poezija. Tri kreativna
elementa obilježavaju svaki film, bez obzira da li je to masala produkcija
s plesnim sekvencama ili paralelni film u kojem se glazba,
a često i poezija pa i ples, pojavljuju kao sastavni dio
priče i, za razliku od masala filma, izviru iz same radnje.
Pjesma je kao Božji govor, ispunjava sav prazan prostor na Zemlji. Iskustvo
je koje zajednički dijele mase ljudi, siromašni i bogati, u kinima, na sajmovima,
paradama, političkim ili vjerskim, na vjenčanjima, u hramovima, u uličnim barovima
kao i u velikim dvoranama. Glazba ujedinjuje ljude u svakom pogledu. Danas je
glazba upravo ova iz filmova.
(Chidananda Das Gupta, indijski kritičar u knjizi Bojafilma).
* Rada Šešić predavačica indijskog filma
na Sveučilistu u Amsterdamu, Nizozemska; selektorica za
južnoazijski film na festivalu u Rotterdamu; izbornica
Festivala u Kerali, Indija
1 Bharata Nathyasastra, zapisi o postanku dramaturgije
u indijskoj tradiciji, tehnici glumačke ekspresije, o plesu
i glazbi.
2 Masala, smjesa indijskih začina. U Indijskom popularnom
filmu pojam koji označava iskušanu kombinaciju raznih elemenata
koji obično poluče uspjeh u gledalaca (osnovni su sastojci
ljubavna drama, scene akcije, komični elementi, plesne
i pjevne sekvence, izražena poruka filma i happy end).