Počelo je zabunom: ja sam mislio da u Varaždinske
Toplice idemo već u petak, no Vera mi kaže da nas ne očekuju
prije subote ujutro. U petak su otišli Slavek, Željko,
Damir i oba Burića, ne bi li sve složili i pripremili.
Kako sam tehnički tutlek, od mene ionako ne bi bilo
koristi pa ostajem još jedan dan u Zagrebu. Valjda sam
se smotao jer sam prvi tekst o Osmoj školi medijske kulture,
koja se ove godine od 19. do 29. kolovoza održavala u Varaždinskim
Toplicama, morao napisati još u noći između četvrtka i
petka. Jer, u četvrtak je stigao Vanjin mail, u
kojem kaže da me Vera očekuje u petak ujutro zbog dogovora
o Medijskoj školi i da bih trebao napisati najavu za press.
Pa sam sjeo i napisao, što mi drugo preostaje?
Osma škola medijske kulture
Osma škola medijske kulture u organizaciji
Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH i Hrvatskog
filmskog saveza, koji je i njezin realizator, održava se
od 19. do 29. kolovoza u Varaždinskim Toplicama.
O teoriji filma, novom hrvatskom filmu, strukturi filmskog
djela, audio-vizualnim medijima, hrvatskom dokumentarnom
filmu, filmskim vrstama, vrstama i metodama dokumentarnoga
filma, povijesti filma, analizi animiranih i dokumentarnih
filmova, TV-reportaži i dokumentarnom filmu u dječjem filmskom
stvaralaštvu, hrvatskom filmu do 1941, španjolskom filmu,
filmskoj zaštiti, hrvatskom filmu od 1941, ženskom pismu
u hrvatskom filmu, metodičkom pristupu filmu, filmskim
spektaklima, filmu-stripu, uvodu u animaciju i zagrebačkoj
školi, snimateljskim stilovima, povijesti eksperimentalnog
filma i glazbi u hrvatskom dokumentarnom filmu govorit
će dr. Ante Peterlić, dr. Nikica Gilić, dr. Hrvoje Turković,
Krešimir Mikić, Zoran Tadić, dr. Mato Kukuljica, mr. Bruno
Kragić, mr. Ivo Škrabalo, Petar Krelja, Astrid Pavlović,
Marina Zlatarić, Joško Marušić, Diana Nenadić i mr. Irena
Paulus.
Polaznici Osme škole medijske kulture radit će i u radionicama
za dokumentarni film, igrani film, TV-reportažu, animaciju,
kameru i snimanje, montažu, filmski scenarij, tonsku obradu
i postprodukciju tona, čiji su voditelji Damir Čučić, Snježana
Tribuson, Dražen Ilinčić, Edo Lukman, Boris Poljak, Ivana
Fumić, Goran Tribuson, Vedrana Vrhovnik i Dubravka Premar.
Ove je godine u prvi i drugi stupanj seminarskoga programa
medijske kulture, odnosno u pojedine radionice, uključeno
više od stotinu i dvadeset polaznika, koji su uglavnom
učitelji u osnovnim školama, iako među polaznicima ima
i članova filmskih klubova i studenata.
Glavni pokrovitelj Osme škole medijske kulture je PowerCom
2000, medijski je pokrovitelj redakcija Školskih novina,
a sponzor i strateški partner na području interneta je
Iskoninternet.
Tako u petak, oko devet, stižem u Tuškanac sa već gotovom
najavom. Veru srećem u hodniku, žuri u Dalmatinsku i strogim
mi glasom kaže: »Da se nisi usudio
otići dok se ja ne vratim!«. Nema frke, Šefice,
čekam! Dajem tekst Vanji, a ona ga šalje dalje, na web-stranice
HFS-a i press-listu, pa neka
ga koristi tko i kako hoće. Spakiran sam, spreman za put
i samo čekam eventualne suputnike, jer idem svojim autom,
a Vera obično nađe nekoga komu je prijevoz potreban,
no kad se vratila ispostavlja se ne samo da neću nikoga
voziti nego da ni ja neću ići za sat-dva, kako sam planirao,
nego tek sutra. A, dobro.
|
Duško Popović u Spremačici |
U subotu krećem prema dogovoru i stižem prvi put u životu
u Varaždinske Toplice. Nekako sam uspio doživjeti ove divljenja
vrijedne godine, a da nisam prije zakoračio u njihove sumporne
izvore. Izdaleka vidim smeđi krov Hotela Minerva, a dok
se uspinjem krivudavim putem, učini mi se kako je riječ
o većem gradu. I ne slutim da ću idućih deset dana po nekoliko
puta dnevno pješice silaziti s brda, obilaziti robnu kuću
i ljekarnu, groblje i pučku kupelj, kinesku trgovinu
(odmah mi pada na pamet ono o Štefu iz nekog malog mjesta
/Varaždinskih Toplica?/ koji upoznaje sina lokalnih kineskih
trgovaca, čuje da se mali zove, što ja znam, Lin Ču Pin,
da to znači sin pet otaca i slavodobitno govori
vršnjacima: »Je,
znao sam, ne može biti tako žut od samo dva jajca!«)
i da će mi za sav taj silni obilazak trebati najviše
deset minuta. Čak i za novo pentranje na vrh brda gdje
se smjestio hotel koji, kažu mi neki prijatelji i sudionici
Osme škole, malo podsjeća na zadnju liniju obrane,
s onim silnim betonom i bunkerastim terasama.
Prvi dan protječe u iščekivanju ostalih sudionika Osme
škole medijske kulture i razmatranju tekućih problema s
onima koji su već tu. U usporedbi s Trakošćanom, gdje su
svi zapaženi čim stignu, ovdje je mnogo više drugih gostiju
pa se naši polaznici gube u masi i nemamo baš točan pregled
tko je stigao, a tko tek dolazi. S nekim se sudionicama,
koje tek pristižu, srdačno ljubim. Jako dobar običaj!
Nakon večere imamo radni sastanak predavača i stručnih
suradnika. Dr. Peterlić sažima ciljeve i zadatke. Vera
me promovira u šefa press-službe. To mi
malo zvuči kao čuvar državnog pečata ili predsjednički savjetnik za
etiku i moral. Znam da smo u kratkoj, ali bogatoj
povijesti već imali iste,
no Krešo me profesorski odmah vraća u normalu. »Ma kakav šef«, kaže, »da
si pravi šef imao bi one koji trče i rade umjesto tebe. Ti si šljaker bio, šljaker
ostao!«. Pa, hvala Bogu, sve je kako treba biti!
Počelo je!
U nedjelju svi jure u Kongresnu dvoranu kako bi prisustvovali
svečanom otvaranju Škole. Ja jurim prema press-centru (gdje
sam šef, Bog i batina,
hej!) ne bih li što prije napisao drugi tekst za web i press-listu:
Svečano otvorena Osma škola medijske kulture
Osma škola medijske kulture, u organizaciji Ministarstva
znanosti, obrazovanja i športa RH i Hrvatskog filmskog
saveza, svečano je otvorena u nedjelju, 20. kolovoza 2006,
u prostorima Hotela Minerva u Varaždinskim Toplicama.
Gospođa Iva Kralj pozdravila je polaznike i predavače Škole
u ime Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i ministra
Primorca, naglasivši dosadašnje uspješne rezultate i još
veća očekivanja, te obećavši nastavak suradnje na edukaciji
voditelja školskih filmskih i videoklubova i širenja medijske
kulture. U Školi medijske kulture ove je godine 123 polaznika,
ponajviše učitelja hrvatskog jezika iz osnovnih i srednjih
škola, a prof. dr. Ante Peterlić, predsjednik Savjeta i
jedan od brojnih uglednih predavača na Školi, istaknuo
je kako je četiri petine voditelja školskih filmskih i
videoklubova u Hrvatskoj, a samim time i jednak broj ukupne
neprofesijske filmske i videoprodukcije u zemlji, proizašao
iz Škole medijske kulture.
Profesor Hrvoje Turković, predsjednik Hrvatskoga filmskog
saveza, govorio je o nedavno preminulu Stjepku Težaku,
istaknutu filologu i filmologu, jednom od pokretača Škole
medijske kulture i njezinu dugogodišnjem predavaču te uspješnu
predsjedniku HFS-a, i pozvao sudionike da mu minutom šutnje
odaju posljednju počast.
Škola medijske kulture idućih deset dana nastavlja raditi
u dva stupnja seminarskog programa te u radionicama za
igrani, dokumentarni i animirani film i TV-reportažu, odnosno
specijaliziranim radionicama za kameru i snimanje, montažu,
scenarij i tonsku obradu, uz brojne filmske projekcije
i druge prateće sadržaje, a od ove godine i uz interni
Radio MM u suradnji s Iskoninternetom.
E da, sve je to lijepo, ali imamo mali problem: nema
izlaza na internet! Tako sa svojim tekstom idem u Radio
MM, gdje me čeka kolega Dario. On ima neke svoje putove
i staze pa uspijeva progurati poneku poruku, uz dosta krvi, znoja i
suza. Dobro, nije baš bilo toga, ali zvuči dramatično,
a takva je bila i cijela priča s mojim press-izvještajima.
Polaznici i predavači razmiljeli se po hotelskim sobama
i apartmanima, pretvorenim u radionice i predavaonice,
a Kruno i ja krećemo u prvi obilazak Varaždinskih Toplica
(on je, jasno, tu već bio više puta pa mi pokazuje skrivene
vrijednosti) kako bismo snimili fotografije za večerašnju
projekciju. Obilazimo rimske iskopine, parkove, zgradu
turističke zajednice i muzeja (na čijim vratima piše »Zabranjeno
zavirivanje«, a to nas obojicu baca u trans), crkvu,
pučku kupelj, drvenu kućicu s etnografskom zbirkom, prvu
zgradu u kojoj je svojevremeno djelovala osnovna škola,
a danas je dijele gradske organizacije SDP-a i HSS-a,
župni dvor i autobusni kolodvor.
Malo pričam s onim polaznicima koji imaju sreće da su
u radionicama koje zahtijevaju mnogo razmjene mišljenja
sudionika, na svježem zraku, uz kavu ili sladoled (ako
je bilo kakve druge ponude, ja nisam niš’ vidio,
ČPR!), pa ih pitam kako im se čini ovdje, prema Trakošćanu.
Većina kaže kako je sve ovo jako lijepo i Bog zna kako,
ali Trakošćan je Trakošćan i svi sanjaju o povratku iduće
godine.
Večera mnogima vraća snagu obiljem raznolike hrane pa
se većina polaznika okuplja na projekciji filma redatelja
Ognjena Sviličića Oprosti za kung-fu, o
kojem zaneseno priča dr. sc. Nikica Gilić. Drugog će jutra
tražiti od sinoćnjih gledatelja njihovu analizu i viđenje,
a u međuvremenu će, osim predavanja i večernje/jutarnjih
filmskih analiza poput barakude kliziti hotelskim bazenima.
Saznao sam ponešto o Nikičinim trima odlukama vezanim uz
boravak u Varaždinskim Toplicama, ali se ne usudim pisati
o njima. Nikica i ja znamo zašto!
U ponedjeljak počinje prava rutina: oko sedam sam u press-centru,
pišem dnevni izvještaj, lijepim na oglasnu ploču (tek ću
za koji dan saznati da tu ploču dio polaznika nije uopće
uočio sve do pred kraj Škole!) oglase o popodnevnim i večernjim
projekcijama i drugim događanjima, vozim se s Krunom po
šumama i gorama naše zemlje ponosne ne bismo li pronašli
kakav zanimljiv detalj i ovjekovječili ga, bavim se statistikom,
analizama i prognozama. Oko hotela i po ulicama nalazim
sve više polaznika, pa pišem:
Kamere obgrlile Varaždinske Toplice
Već je prvi dan održavanja Osme škole medijske kulture
u Varaždinskim Toplicama vidno izmijenio inače mirni i
tihi život poznatoga termalnog lječilišta, u čijim su blagodatima
uživali i stari Rimljani. Na svakom koraku grupice polaznika
s kamerama, stativima... vrijedno se radi od sama početka.
Polaznici prvog stupnja slušali su predavanja dr. Ante
Peterlića o teoriji
filma i dr. Hrvoja Turkovića o strukturi filmskog djela,
a polaznici drugog stupnja istodobno su slušali izlaganje
dr. Nikice Gilića o novom hrvatskom
filmu. Voditelji radionica za dokumentarni, igrani
i animirani film i TV-reportažu te specijaliziranih radionica
za kameru i snimanje, montažu, scenarij u filmu i za
tonsku obradu dali su polaznicima prve radne zadaće.
U punoj je aktivnosti i Radio MM, koji medijski prati
zbivanja na Školi. Sudionici iznose prve dojmove i može
se zaključiti kako veliki olimpijski bazen u sklopu Hotela
Minerva baš i neće biti često korišten. Vrijeme je ipak
kratko, a opseg posla velik, no svi se nadaju kako će,
kao i uvijek na školama medijske kulture, biti vremena
i za opuštanje i odmor.
Na prvoj večernjoj projekciji prikazan je film Ognjena
Sviličića Oprosti za
kung-fu, a o nekim osobitostima filma govorio je
dr. Nikica Gilić. Polaznici Osme škole medijske kulture
u jutarnjim će satima u utorak moći iznijeti i vlastite
prosudbe o filmu, u čemu će im pomoći i nazočnost snimatelja
Vedrana Šamanovića, koji će im prenijeti dio atmosfere
sa snimanja i odgovoriti na stručna pitanja o snimateljskom
radu.
»Nazovi M radi umorstva«
Nekako se dogodilo da sam okružen krasnim damama čija imena
počinju slovom M. Sjedim za stolom sa Mirjanom i Martinom,
i s Mojom Kaćom,
čavrljam s Marijom i opet Mojom Slavicom
(dobro, Kaća i Slavica imaju malo drukčija imena, ali su Moje,
pa ih s pravom uvrštavam u dream
team), Melita me vodi na kavu (konačno!), Maja
mi priča o svojim američkim iskustvima, a medijska Maja
i Almina mama savršeno ispunjava obje svoje ovogodišnje
uloge.
|
Inače, čini mi se da je na Školi medijske kulture u određenom
smislu kao u nekadašnjoj Centralnoj informativnoj agenciji.
U hladnoratovskim su vremenima američki analitičari pomno
pratili tko gdje stoji na onoj tribini na moskovskom Crvenom
trgu. Prema udaljenosti od Vođe (ma tko to bio u danom
trenutku) ocjenjivalo se tko bi mogao postati novim miljenikom
ili čak nasljednikom, a komu su dani odbrojeni. U Školi
se gotovo jednako pomno prati tko s kim ruča i večera,
tko je i koliko puta s nekim popio kavu, tko s kime šeće,
a koga opet nema na večernjim projekcijama... pa se iz
tih i takvih podataka izvlače razni zaključci. Zakotrljale
se neke priče o simpatijama i odbojnostima, odjednom svi
znaju tko jest, a tko bi mogao postati parom,
svi sve znaju i samo se prave da im nije stalo. Pa dobro,
ako je to sastavni i nezaobilazni dio medijske pustolovine,
neka je!
Tako i ja shvaćam packe koje sam dobio od nadležnih,
jer, kažu, odvlačim neke od tih dama na kavu pa zbog mene
ne odlaze na jutarnje filmske analize. Moja
Vera me brani (Šefice, hvala!) i kaže kako ja samo
radim svoj posao i prikupljam informacije, ali strogi nadležni sumnjičavo
vrte glavom. Ma
dajte najte!
Svaki seminar i radionica na Školi zaslužuje posebnu pozornost,
ali kako je ove godine prvi put pokrenuta specijalizirana
radionica za tonsku obradu, izabirem baš njih.
Malo sam
se raspitao (uz kavu, a kako drukčije?) što se tu događa
i saznao:
Specijalizirana radionica za tonsku obradu
Polaznicima prvog seminarskog stupnja Osme škole medijske
kulture drugi je dan nastave obilježen predavanjima dr.
Hrvoja Turkovića o strukturi filmskog djela te
profesora Krešimira Mikića o audio-vizualnim medijima.
Polaznici drugog stupnja sa zanimanjem su slušali analizu
filma Treći čovjek o kojem je
govorio dr. Ante Peterlić.
Specijalizirana radionica za tonsku obradu koju vode
filmska montažerka Dubravka Premar i filmska redateljica
Vedrana Vrhovnik radi u dvjema skupinama, pa će na kraju
svih devet polaznika svladati oba programa. Dio polaznika
možda je prije početka rada mislio kako i nije prevelika umjetnost staviti
ton na sliku, no već su prvi pokušaji pokazali kako valja
raditi satima ne bi li se sačinilo tek nekoliko minuta
kvalitetne tonske podloge. Polaznici su u prvoj skupini
odabrali predložene tekstove, poput onoga o čovjeku koji
se probudi u grobu, shvativši da je živ pokopan i da je
uz njega njegov mobitel, pa pokušava nazvati ženu, prijatelje
i znance i nagovoriti ih da ga spase, ali ne uspijeva u
tome. Kako priču obogatiti primjerenom tonskom podlogom?
Druga je skupina, između ostaloga, morala verbalizirati
osjećaje koje u njima pobuđuje neki zvuk, ton ili melodija,
što je dovelo do izvornih i zanimljivih objašnjenja. Sredinom
tjedna očekuju se i prve završene emisije s tonskom obradom
polaznika radionice.
Na poslijepodnevnoj je projekciji polaznicima Osme škole
medijske kulture prikazan film Lukasa Nole Sami,
a na večernjoj klasik Bustera Keatona General.
O filmovima je govorio dr. sc. Nikica Gilić.
|
Mladi kolega Saša dolazi me upozoriti kako je Radio MM
promijenio frekvenciju pa se od ponedjeljka, 21. kolovoza,
može slušati na 87,7 megaherca. I da to valja napisati
velikim slovima. I staviti oglase po cijelom hotelu. Prošle
je godine s nama bio Hrvoje De Niro, a ove je tu
Saša, za kojim zažarenih očiju trčkaraju mlade polaznice
Škole (’ajmo se razumjeti, sve su polaznice, voditeljice
i organizatorice mlade i na pragu najboljih godina!) tvrdeći
kako je spomenuti Brad Pitt! Rečeni me Pitt dakle
došao zamoliti da napišem taj oglas, ja napisao, a kad
tamo, za pola sata mojih ruku djelo išarano, dopisane neke
riječi, onih 87,7 vide se tako pojačane s pola hotelskog
atrija. I ne budi lijen, ja napisah sve iznova, stavih
najveća moguća računalna znakovlja, umnožih, podijelih...
E sad, tko je sve ono staro išarao? »...sa dva, sa tri roga, sumnjam na ovoga!«.
Nema veze, glavno da smo se razumjeli.
Druga me muka muči. Ispostavilo se da su dosadašnji dnevni
izvještaji doduše odaslani, ali malčice na krivu adresu!
Pa smo brzo morali sve ispravljati, ponovo slati, ispričavati
se. No, dobro, tko griješi taj i radi, ili kako već idu
te poslovice.
Martina me na doručku umilno gleda. A lijepo su mi rekli
kako ima i zlih žena,
no čovjek ne vjeruje i onda mu se desi. Kaže kako im baš
treba glumac u animiranom filmu (!?), neka baraba koja
bi opljačkala banku i, eto, ja savršeno odgovaram! Pa,
hvala draga Martina, svašta sam već bio, ali razbojnik
još nisam. No, tko bi odolio začuđenu Martininu pogledu?
I tako sam pristao.
Ležernost prvih dan-dva lagano se, ali postojano gubi.
Odjednom svi imaju puno posla, odlasci na kavu prorjeđuju
se, brže se jede, iako ono obilje ponude mami na nova istraživanja.
Opet malo pitamo polaznike kako njihova trakošćanska nostalgija
i saznajemo da za sve na ovome svijetu postoji lijek, pa
je tako i s višegodišnjom lokacijom Škole medijske kulture.
Svaka čast Trakošćanu i svima je tamo bilo super i pet
plus i Bog zna kako, ali imaju i Varaždinske Toplice svojih
čari. Te bazeni, te dobra hrana, te trgovinice, kavanice
i slastičarnice, te si za sat i manje u Zagrebu, te ovo,
te ono... bit će službena anketa, ali nekako mi se čini
da već sad nova lokacija ima mnogo pobornika. Ali, sve
je to izgovoreno onako, u hodu, u brzini, pa me nagnalo
da napišem:
Ubrzane radne aktivnosti polaznika Osme škole medijske kulture
Četvrti je dan održavanja Osme škole medijske kulture u
Varaždinskim Toplicama, nakon noćašnje grmljavine, osvanuo
tmuran i kišovit. Bilo bi idealno dugo se izležavati u
krevetu ili kupati u unutarnjem bazenu Hotela Minerva,
no Škola se primiče polovici trajanja i vrijeme teče sve
brže. Već u sedam ujutro dio polaznika, oboružan kamerama,
stativima i drugom snimateljskom opremom kreće na teren,
jer moraju snimiti kadrove, makar i kišne, koji će idućih
dana kroz proces montaže biti uobličeni u nekoliko kratkih
igranih i dokumentarnih filmova i TV-reportaža. U radionici
za animirani film traže pogodnu osobu koja bi odglumila
pljačkaša banke i kažu da jedan novinar izvrsno odgovara.
Polaznici prvoga stupnja seminara medijske kulture slušali
su predavanja dr. Hrvoja Turkovića o strukturi filmskog djela i
dr. Ante Peterlića o teoriji
filma. Na drugom je stupnju filmski redatelj Zoran
Tadić govorio o hrvatskom
dokumentarnom filmu.
O filmu Petera Webbera Djevojka s bisernom naušnicom prije
poslijepodnevne projekcije govorio je profesor Krešimir
Mikić, a o filmu Zorana Tadića Čovjek
koji je volio sprovode uvodno je na večernjoj projekciji
govorio dr. sc. Nikica Gilić, koji je u srijedu ujutro
vodio i razgovor s polaznicima osme Škole medijske kulture
i njihovu analizu toga filma.
Soba za pušenje
Press-centar Osme škole medijske kulture zanimljiva
je prostorija smještena nasuprot hotelskoj recepciji.
Tu stolujemo gospođa Ana i ja, pa naizmjenično otključavamo
i zaključavamo, uvjeravamo se uzajamno da ona vrata
prema terasi jedva vise na šarkama i da će jednog
dana, a valjda ne baš sutra, sigurno pasti nekomu na
glavu, tu se umnaža materijal,
tu se razgledavaju pa čak, rijetko, ali ipak, i kupuju
knjige koje Moja Ana svake večeri uredno slaže u kartonske
kutije i svakoga jutra, strpljiva kakva već jest, opet
vadi i razmješta po stolu, tu smo Kruno i ja smjestili
njegove logotipe HFS-a, od drva, stakla, metala...,
tu dolazi svaki polaznik, voditelj i organizator osme
Škole koji trenutno ne zna kuda bi sam sa sobom, i
gle čuda, većina njih odmah vadi cigarete i daje svoj
prinos zadimljenoj atmosferi. Pa da, shvatio sam konačno, press-centar
je u biti soba za pušenje! A ja sam njezin šef!
Već smo na sredini ovogodišnjega trajanja Škole medijske
kulture, pa se naslov današnjeg izvještaja nametnuo sam
po sebi:
Sredina
Peti je dan Osme škole medijske kulture i polovica njezina
trajanja. Tmurni su se oblaci razišli i granulo je sunce.
Jedino je još poneko lice pomalo zabrinuto i zgrčeno, jer
se čini kako se neće stići napraviti sve što bi trebalo.
No, još je punih pet dana pred nama i dovoljno vremena
da se ispune zacrtani planovi.
U sastavu je polaznika bilo manjih izmjena, neki najavljeni
nisu se zbog raznih razloga pojavili, a stigli su neki
drugi, koji su imali sreću uključiti se u posljednji čas.
Tako završna statistika pokazuje da je na prvom stupnju
seminara medijske kulture čak šesnaest polaznika, a na
drugom je stupnju njih dvanaest. U radionici za dokumentarni
film trinaest je polaznika, u radionici za igrani film
dvanaest, a za TV-reportažu jedanaest. Zahtjevna radionica
za animirani film ima šest polaznika. Po broju sudionika
među radionicama vodi ona za kameru i snimanje u kojoj
je čak petnaest polaznika, u radionici za montažu jedanaest,
za scenarij osam, a nova radionica za tonsku obradu okupila
ih je deset. Ukupno je 114 polaznika.
Polaznici prvoga stupnja slušali su predavanja dr. sc.
Nikice Gilića o teoriji
filma i dr. sc. Ante Peterlića o vrstama i metodama
dokumentarnog filma,
a polaznici drugoga stupnja izlaganje dr. sc. Hrvoja Turkovića
o filmskim
vrstama.
|
Predstavljene su knjige Enesa Midžića Govor oko kamere,
o kojoj je govorio profesor Krešo Mikić, te Film: zabava,
žanr, stil dr.
sc. Hrvoja Turkovića, koju je predstavio dr. sc. Nikica
Gilić. Hrvoje Turković govorio je o novim brojevima Hrvatskoga
filmskog ljetopisa.
Na večernjoj je projekciji prikazan film Richarda Curtisa Zapravo
ljubav,
o kojem je govorio dr. sc. Hrvoje Turković.
Kad sam već poslao tekst, shvatih da sam izostavio podatak
kako je održano i predstavljanje PowerCom 2000. Mila majko,
sramote! Srećom su glavni pokrovitelji Osme škole fini
i pristojni ljudi pa mi (valjda?) neće zamjeriti. Ma, zamantalo mi
se od silna dima iz pušnice press-centra! Još sam
najavio večernji film kao Ljubav zauvijek, a on
se kod nas prikazivao pod naslovom Zapravo
ljubav. Dobro, meni tako reklo pa ja tako i napisao,
ali ne volim griješiti.
Možda se sve to događalo zbog moje uloge u animiranom
filmu? Smotan onim Martininim molećivim pogledima pristao
sam na sve, pa u sunčano i vrelo popodne bauljam po terasi
ispred press-centra odjeven u crne hlače i crnu,
debelu košulju, gužvam u ruci Kruninu francusku kapu koja
će mi pomoći pri preobrazbi u opasna pljačkaša i crvenim
se zbog bijelih tenisica koje kvare tu maškaradu, ali sorry,
nisam imao pojma da se od mene očekuje filmski nastup pa
nisam ponio prikladnu, razbojničku obuću. Debele kapi znoja
po licu i leđima nisu baš posve uvjetovane početničkom
tremom, nego nešto utjecaja ima i toplina dana, no bilo
kako bilo, uhvatile me Martina i Moja Jasminka, postavile
pred Krunin objektiv i natjerale da skačem, trčim, padam,
a sve na mjestu! Nabijam onu kapu i stavljam crne očale,
ne bih li izgledao opasnije, i cmizdrim nad svojom teškom
sudbinom: drugi glume ljubavnike, junake, ili barem romantične
i tajanstvene urotnike, a mene dopalo da se valjam u kaljuži
grijeha, da pljačkam banke i još dobijem po piksli od
nacrtane čistilice. Baš mi je dobar početak glumačke karijere
u Medijskoj školi!
|
Prije toga smo Kruno i ja skočili do Varaždina i poslikali polaznike
radionice za TV-reportažu, koji su konačno dobili potrebne
dozvole za snimanje u zračnoj luci, a bogme i za let zrakoplovima.
No, glavni je događaj današnjega dana ipak projekcija filmova
nastalih u posljednje dvije godine u nekoliko školskih
filmskih skupina, pa pišem:
TV-reportaža i dokumentarni film u dječjem filmskom stvaralaštvu
Polaznici prvog stupnja seminara medijske kulture slušali
su predavanje dr. Ante Peterlića o povijesti filma,
a polaznici drugog stupnja, za osnovne i srednje škole,
istodobno su slušali predavanje dr. Mate Kukuljice o analizi
animiranih i dokumentarnih filmova. Polaznici radionice
za TV-reportažu uspjeli su, nakon dosta napora i raznih
dopisivanja, dobiti dozvolu za snimanje u varaždinskoj
zračnoj luci pa su sretni pojurili sačiniti snimke za buduću
reportažu. S njima je putovao i veteran hrvatskoga neprofesijskog
filmskog stvaralaštva i majstor fotografije Krunoslav
Heidler, koji svakoga dana pomno bilježi sva dnevna događanja
na Škole medijske kulture i oko nje, a njegove se fotografije
pokazuju kao predigra večernjim filmskim projekcijama.
Tako je bilo i prije prikazivanja filma redatelja Pedra
Almodovara Pričaj s njom, o komu je govorio mr.
sc. Bruno Kragić.
Posebnu je pozornost izazvala popodnevna projekcija filmova
u izboru dr. Hrvoja Turkovića. Pod zajedničkim naslovom TV-reportaža i dokumentarni film u dječjem
filmskom stvaralaštvu prikazano je osam filmova nastalih
u posljednje dvije godine, čiji su autori učenici osnovnih
škola. Gledatelji su mogli vidjeti filmove Bog
mnje sudec jest koji su pod vodstvom Mirjane Jukić
i Katice Šarić 2005. snimili učenici zagrebačke Osnovne
škole Rudeš, Jožin svijet učenika OŠTituša
Brezovačkog, Zagreb, snimljen 2005. pod vodstvom Nevenke
Mihovilić, Japičini
zdiganci učenika OŠIvanovec, snimljen 2005/2006, Mouli moužek Pinky, koji
su 2006. snimili učenici OŠRudeš, Zagreb, pod vodstvom
Mirjane Jukić i Katice Šarić, S razvedenih obala,
snimljen 2006, OŠEugena Kumičića, Velika Gorica, pod
vodstvom Goranke Dimoski, Sara, koju su 2006.
snimili učenici OŠAntuna i Stjepana Radića, Gunja, pod
vodstvom Josipa Krunića, Svijet pod prstima učenika
OŠEugena Kumičića, Velika Gorica, snimljen 2006. pod vodstvom
Goranke Dimoski i Pero, koji su 2006. snimili
učenici OŠMarije Jurić Zagorke iz Zagreba, pod vodstvom
Melite Horvatek Forjan i Nataše Jakob.
Profesor Turković obrazložio je kriterije izbora i vrijednosti
svakog od prikazanih filmova, a posebno istaknuo izvornost
pristupa i svježinu ideja dječjih autora. Povremena tehnička
nesavršenost, slabije snimljen ton, loša rasvjeta i drugi
elementi nekih filmova mogu zasmetati, iako nisu presudni
u procjeni vrijednosti. Bez prigovora je ostao jedino Mouli moužek Pinky, koji
je već pobrao sve simpatije i pregršt nagrada, pa je tako
neformalno proglašen i najboljim u jučer prikazanoj selekciji.
’Ajmo se špancirat!
Zaprepašten sam odlukom da ću biti vođa puta u Varaždin,
na Špancirfest. Te šef press centra,
te vođa puta u Varaždin — je li mudro koncentrirati toliko
moći u jednim rukama? Možda se u meni probude bonapartističke ambicije?
Čovjek je slab i kvarna je
roba, a zašto bih se ja izdvajao? No, kad Vera kaže »idi!«, ja
samo jurnem. Prije toga pratim uzornu suradnju polaznika
triju radionica i povremeno snimam svojom kamerom i Kruninim digitalcem.
Moja Vukovarka Ivana Fumić, zanesena svojom redateljskom
ulogom, tek pri kraju shvaća što ja to radim. E, sad je
kasno!
Radionička suradnja
Šestog dana trajanja Osme škole
medijske kulture užurbanost se u polaznim i specijaliziranim
radionicama osjeća sve jače. Žure dovršiti snimanja, s
grube montaže slike i tona stići do konačnih verzija, naučiti
što više. Još su tri dana do završetka pa baš i nema mnogo
vremena. No, tek će se posljednjega dana trajanja Škole,
u utorak, na prezentaciji svih seminara i projekciji videoradova
snimljenih na videoradionicama moći sagledati i ocijeniti
ovogodišnja produkcija i vidjeti koliko su i što polaznici
naučili.
Iako su polaznici Osme škole medijske kulture
podijeljeni u prvi i drugi stupanj seminara medijske kulture,
četiri polazne radionice, za dokumentarni, igrani i animirani
film i TV-reportažu, odnosno četiri specijalizirane radionice,
za kameru i snimanje, montažu, scenarij i za tonsku obradu,
a među njima zna biti kolegijalnog prepucavanja o ulozi
i važnosti svake od njih, vrijedi zabilježiti i brojne
primjere suradnje. Tako su polaznici radionice za dokumentarni
film snimali kratki igrani film za potrebe specijalizirane
radionice za montažu, a u filmu su glumili polaznica specijalizirane
radionice za tonsku obradu i nezaobilazni veteran svih
dosadašnjih škola medijske kulture. Potrebu i važnost takva
angažmana najbolje shvaćaju oni polaznici koji su proteklih
godina bili u nekoj drugoj radionici, pa znaju kako je
ponekad jako teško dobiti kvalitetan i dovoljno opsežan
materijal nužan za dovršetak posla. Uostalom, u Školi je
dosta onih koji su danas ’montažeri’, jučer su bili ’kamermani’,
a sutra tko zna u kojoj radionici, pa valja i radioničkom
suradnjom jačati spoznaju o podjednakoj važnosti svakoga
seminara i radionice i potrebi da u bilo kojoj od njih
steknu što više znanja, koje će moći prenijeti učenicima
i članovima dječjih klubova filmskog i videostvaralaštva.
Dr. Mato Kukuljica govorio je polaznicima prvoga stupnja
seminara medijske kulture o hrvatskom filmu do 1941. godine,
a mr. Bruno Kragić polaznicima drugog stupnja o španjolskom filmu.
Na večernjoj je projekciji mr. sc. Ivo Škrabalo govorio
o filmu Ne okreći se sine, a o svojim su
dojmovima o tom filmu u subotu ujutro s magistrom Škrabalom
razgovarali zainteresirani polaznici.
Početak održavanja varaždinskog Špancirfesta popratili
su i polaznici osme Škole medijske kulture, u kraćem posjetu
Varaždinu.
Da, na »festivalu glazbe, ulične zabave i starih zanata« bilo
je zanimljivo i sadržajno, jedino je vođa puta bio
malo šutljiv, tvrde neki od polaznika. No, zanimljivo kako
se baš nitko od putnika nije izgubio i kako su svi stigli
na dogovoreno vrijeme za povratak. Možda je izostanak više
puta ponovljenih informacija baš dobar? Pa svi sve zapamte
od prve!?
Bilo kako bilo, ja sam ovogodišnji Špancirfest zapamtio
po nastupu slovenske grupe Jararaja. Čoveče, kako
sviraju!
Ove je godine među polaznicima Osme škole medijske kulture
i Moja Marina, s kojom sam se upoznao prije nekoliko godina,
u Požegi, na Hrvatskoj reviji jednominutnih filmova. I
bio uvjeren kako je domaća, Požežanka. A sad se ispostavilo
da je Vukovarka! I da ima namjeru u mom rodnom gradu pokrenuti
dječje filmsko i videostvaralaštvo! Može li to proći bez
mene? Tako smo sjeli i porazgovarali i malo mi je bilo
žao kad sam vidio kako se Marina sneveselila nakon Antinih
i Verinih upozorenja da je riječ o tešku, mukotrpnu i dugotrajnu
poslu, čiji se rezultati, ako ih uopće bude, vide tek za
koju godinu. No, Marina je mlada i puna entuzijazma pa
smo svi skupa nakon tog sastanka uvjereni kako će se nešto
lijepo u Vukovaru ipak dogoditi.
Škola se primiče završetku pa je zanimljivo gledati razlike
na licima i u reakcijama pojedinih polaznika. Neki su opušteni
i skloni ponašanju koje im je bilo nezamislivo dan prije,
dok još nisu obavili svoje poslove, a drugi su još u grču
pa im takvi ležerni postupci uopće ne padaju na pamet.
I tako:
Nedjelja, dan odmora?
Baš i nije. Na doručku je malo ljudi, što znači da su mnogi
proveli noć za montažnim stolom ili radeći nešto drugo,
kako bi priveli kraju svoj dio radnih zadaća na Osmoj školi
medijske kulture. Lica su ozarena i smirena u onih koji
su obavili sve ili najveći dio, još zgrčena u brizi u onih
koje čekaju još dva dana i jedna noć naporna rada prije
nego što i oni obave svoje. Neki se čak mogu šaliti, podmetati
kolegama i činiti sitne nepodopštine što najbolje svjedoči
u kojoj su oni fazi.
|
Polaznici Osme škole medijske kulture ponajčešće su učitelji
i profesori u osnovnim i srednjim školama i voditelji školskih
filmskih i videoklubova. U radu s djecom uvijek moraju
voditi računa o metodici, o odnosu prema učenicima, paziti
da znanja, vještine i ukuse ne nameću mlađima. Na Školi
medijske kulture nalaze se u obrnutom odnosu. Sad su oni
polaznici, a voditelji i predavači prema njima se odnose
baš kao prema učenicima. No, riječ je o odraslim ljudima,
s jedne i s druge strane. Neki su sretni i zadovoljni,
uče, žele sve iskušati, drugi su imali veća očekivanja,
nadali se kako će sve vrijeme samo oni držati kameru ili
mikrofon u ruci, kako će sve biti podređeno njima. Pa se
malo razočaraju jer je u skupini desetak ljudi i svatko
bi morao imati svojih pet minuta.
Voditelji moraju pomiriti svoju profesionalnu ambiciju
da film ili reportaža budu najbolje snimljeni, odglumljeni,
montirani, da te poslove daju najboljima, a ne svima, pa
i onima koji će možda nešto učiniti lošije od drugih, ali
koji imaju posve ista prava i obveze da sve iskušaju, da
se u svemu dokažu, jasno, najbolje što znaju i umiju! Bude
i malo natjecateljskog duha među voditeljima, pa žele na
završnoj projekciji pokazati što kvalitetnije radove ’svojih’
polaznika i možda bude tu i tamo i blage diskriminacije,
ne bi li se nadmašilo kolege, ali nije li isto u radu s
djecom, u školama, kada se biraju najbolji i njima se povjeravaju
najteže zadaće, kako bi konačan rezultat bio što bolji?
Sve je to timski rad, u osnovnim i srednjim školama posve
isti kao i na Školi medijske kulture.
|
Otvaranje |
Polaznici prvoga stupnja seminara medijske kulture slušali
su predavanje mr. Ive Škrabala o hrvatskom filmu od 1941. godine,
a drugog stupnja izlaganje filmskog redatelja Petra Krelje
o ženskom pismu u hrvatskom filmu. Na
večernjoj je projekciji o filmu Davida Leana Lawrence od Arabije govorio
mr. sc. Bruno Kragić.
Gotovo!
U ponedjeljak čeka me muka za svakog novinara. Zbog tehničkih razloga moram
napisati posljednji tekst, o završetku osme Škole medijske
kulture, u jutarnjim satima, iako će se sve to tek događati
popodne, večeras i sutra. Dobro, kad je Vera preživjela
let zrakoplovom iznad Varaždinskih Toplica, kad se uobičajeni
i očekivani rusvaj na početku trajanja Škole posložio
u uredne i smislene cjeline što smo se više primicali njezinu
kraju, kad se nije dogodio potres, udar groma, ni poplava
biblijskih razmjera, kad je sve ili gotovo sve išlo kako
je i zamišljeno, valjda će tako ostati sve do sutra. Pa
sam napisao:
Završena Osma škola medijske kulture
Pri kraju su Osme škole polaznici prvoga stupnja seminara
medijske kulture slušali predavanja profesora Krešimira
Mikića i Marine Zlatarić o metodičkim pristupima
filmu odnosno Joška Marušića o uvodu u animaciju
i zagrebačkoj školi,
a polaznici drugoga stupnja podijelili su se u grupu za
osnovne škole, koja je slušala predavanja mr. sc. Brune
Kragića o filmskom spektaklu, odnosno
profesora Krešimira Mikića o snimateljskim stilovima,
dok su u skupini za srednje škole slušali predavanja Astrid
Pavlović o filmu-stripu te
Diane Nenadić o povijesti eksperimentalnog filma i
mr. sc. Irene Paulus o glazbi u hrvatskom dokumentarnom
filmu.
Prikazani su filmovi Sin City, o kojem je govorila
Astrid Pavlović, Božanstveni
dani redatelja Terenca Malicka, koji je predstavio
profesor Krešimir Mikić, Građanin
Kane redatelja Orsona Wellesa, o kojem je govorio
dr. sc. Nikica Gilić, animirani Women
on Board te pobjednik ovogodišnjega pulskog festivala Sve
džaba.
S redateljem filma Antoniom Nuićem razgovarao je
filmski redatelj i kritičar Petar Krelja.
|
Kruno Heidler u akciji |
Osma škola medijske kulture, održana u Varaždinskim Toplicama
od 19. do 29. kolovoza 2006, završena je prezentacijom
svih seminara i projekcijom videoradova snimljenih na videoradionicama
te podjelom diploma. O radu Osme škole medijske kulture
govorila je voditeljica Škole Vera Robić-Škarica, a u ime
polaznika prvoga stupnja seminara medijske kulture o načinu
rada i stečenim znanjima Nataša Sedlar te u ime polaznika
drugog stupnja Branka Lukić.
Prikazani su film Sikud otprto nastao u Radionici
za dokumentarni film koju je vodio Damir Čučić, Hvala
što ne pušite Radionice
za igrani film, koju je vodila Snježana Tribuson, snimljen
prema prošle godine nastalu scenariju u Radionici za scenarij
Sedme škole medijske kulture, Vodeni dnevnik,
niz priloga u sklopu TV-reportaže nastale u istoimenoj
radionici koju je vodio Dražen Ilinčić, animirani Ol
ekskluzif (’All
Exclusive’) sačinjen u Radionici za animirani film pod
vodstvom Ede Lukmana, kao i rad naslovljen Let’s move,
vježba nastala u Radionici za kameru i snimanje pod vodstvom
Borisa Poljaka, izbor iz tri vježbe Radionice za montažu
koju je vodila Ivana Fumić, a prezentirana su i četiri
scenarija nastala u Radionici za scenarij koju je vodio
Goran Tribuson, naslovljena U dubini, Mišel, Cijena
pranja i Ko koga
šljivi. U novoj Radionici za tonsku obradu sačinjene
su četiri vježbe u skupini za radiofoniju, koju je vodila
Vedrana Vrhovnik, naslovljene Osmijeh nepopravljivog optimista, Tiše
malo Toni, Glasnik te Lijepo je umrijeti
u svom vlastitom grobu,
nastale prema motivima istoimenih dramskih tekstova, a
u skupini za postprodukciju tona koju je vodila Dubravka
Premar radovi Praznični dan, odnosno Kiša.
Sudionici svečanosti zatvaranja Osme škole medijske kulture
poslušali su i odjavnu emisiju Radija MM na 87,7 megaherca.
O viđenim filmovima i drugim ostvarenjima polaznika Osme
škole medijske kulture govorio je dr. sc. Hrvoje Turković,
predsjednik Hrvatskoga filmskog saveza i član Savjeta Škole,
a Osmu školu zatvorio je predsjednik Savjeta Škole prof.
dr. Ante Peterlić, zahvalivši svim polaznicima, voditeljima
i organizatorima te najavivši održavanje Devete škole medijske
kulture u kolovozu iduće godine.
|
|
Vera Robić Škarica i Ante Peterlić |
Radojka Tanhofer i Dubravka Premar |
|
|
Tribusonova radionica |
Slavek |
|
|
Radiofoničarke Sonja Vuk, Vedrana
Vrhovnik i Anka Savić |
Na kraju - gosti: Antonio Nujić
i Nataša Janjić |
I tako sam dovršio svoj
posao šefa press službe, napisao
posljednji i završni tekst i mogao ostatak vremena potrošiti
lunjajući po Varaždinskim Toplicama, lupajući se u glavu
što nisam napisao kako je na svečanoj večeri jedino gospon
Slavek imao kravatu, kako je Zoran šarmantan u svom bademantlu,
kako je Kaća uspjela nagovoriti uvažene predavače i voditelje
radionica da izvode svašta pred objektivom njezina fotoaparata
i kako ćemo nestrpljivo čekati Devetu školu ne bismo li
vidjeli te fotografije, kako je trio TTT (Tribuson-Turković-Tribuson)
usklađeno ulazio u dvoranu hotelskoga restorana, a na izlasku
se dijelio na dva TT, dok je treći ostajao u žučnim raspravama
za šefovskim stolom, kako su svi oni koji nisu posjetili
robnu kuću u Varaždinskim Toplicama, a posebno gornji kat,
ostali prikraćeni za neponovljiv doživljaj, kako je rijeka
Bednja beznadno smeđa i mutna, kako je bijeli kostim za
kupanje, s crvenim cvijećem, na onoj lutki u izlogu sve
vrijeme bio odjeven naopako, kako je dobar sladoled u slastičarnici
pokraj rimskih termi, i kako se pila najbolja kava na svijetu,
na jednom balkonu, u kišno prijepodne, u dvoje i kad je
cijeli svijet stao zbog toga, i »još milion nježnih i bezobraznih
podataka naše mladosti«, kako bi to lijepo rekao
Arsen, ali eto, nisam sve to napisao i sad mi je žao
i jedino me tješi što se na rastanku ljubim s nekim od
polaznica (jako, jako lijep običaj!) i što se nadam da
ću njih i druge vidjeti opet, iduće godine, na Devetoj
školi medijske kulture. A više je i te Osme dosta!