Zapis

Počelo je zabunom: ja sam mislio da u Varaždinske Toplice idemo već u petak, no Vera mi kaže da nas ne očekuju prije subote ujutro. U petak su otišli Slavek, Željko, Damir i oba Burića, ne bi li sve složili i pripremili. Kako sam tehnički tutlek, od mene ionako ne bi bilo koristi pa ostajem još jedan dan u Zagrebu. Valjda sam se smotao jer sam prvi tekst o Osmoj školi medijske kulture, koja se ove godine od 19. do 29. kolovoza održavala u Varaždinskim Toplicama, morao napisati još u noći između četvrtka i petka. Jer, u četvrtak je stigao Vanjin mail, u kojem kaže da me Vera očekuje u petak ujutro zbog dogovora o Medijskoj školi i da bih trebao napisati najavu za press. Pa sam sjeo i napisao, što mi drugo preostaje?

Osma škola medijske kulture

Osma škola medijske kulture u organizaciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH i Hrvatskog filmskog saveza, koji je i njezin realizator, održava se od 19. do 29. kolovoza u Varaždinskim Toplicama.

O teoriji filma, novom hrvatskom filmu, strukturi filmskog djela, audio-vizualnim medijima, hrvatskom dokumentarnom filmu, filmskim vrstama, vrstama i metodama dokumentarnoga filma, povijesti filma, analizi animiranih i dokumentarnih filmova, TV-reportaži i dokumentarnom filmu u dječjem filmskom stvaralaštvu, hrvatskom filmu do 1941, španjolskom filmu, filmskoj zaštiti, hrvatskom filmu od 1941, ženskom pismu u hrvatskom filmu, metodičkom pristupu filmu, filmskim spektaklima, filmu-stripu, uvodu u animaciju i zagrebačkoj školi, snimateljskim stilovima, povijesti eksperimentalnog filma i glazbi u hrvatskom dokumentarnom filmu govorit će dr. Ante Peterlić, dr. Nikica Gilić, dr. Hrvoje Turković, Krešimir Mikić, Zoran Tadić, dr. Mato Kukuljica, mr. Bruno Kragić, mr. Ivo Škrabalo, Petar Krelja, Astrid Pavlović, Marina Zlatarić, Joško Marušić, Diana Nenadić i mr. Irena Paulus.

Polaznici Osme škole medijske kulture radit će i u radionicama za dokumentarni film, igrani film, TV-reportažu, animaciju, kameru i snimanje, montažu, filmski scenarij, tonsku obradu i postprodukciju tona, čiji su voditelji Damir Čučić, Snježana Tribuson, Dražen Ilinčić, Edo Lukman, Boris Poljak, Ivana Fumić, Goran Tribuson, Vedrana Vrhovnik i Dubravka Premar.
Ove je godine u prvi i drugi stupanj seminarskoga programa medijske kulture, odnosno u pojedine radionice, uključeno više od stotinu i dvadeset polaznika, koji su uglavnom učitelji u osnovnim školama, iako među polaznicima ima i članova filmskih klubova i studenata.

Glavni pokrovitelj Osme škole medijske kulture je PowerCom 2000, medijski je pokrovitelj redakcija Školskih novina, a sponzor i strateški partner na području interneta je Iskoninternet.
Tako u petak, oko devet, stižem u Tuškanac sa već gotovom najavom. Veru srećem u hodniku, žuri u Dalmatinsku i strogim mi glasom kaže: »Da se nisi usudio otići dok se ja ne vratim!«. Nema frke, Šefice, čekam! Dajem tekst Vanji, a ona ga šalje dalje, na web-stranice HFS-a i press-listu, pa neka ga koristi tko i kako hoće. Spakiran sam, spreman za put i samo čekam eventualne suputnike, jer idem svojim autom, a Vera obično nađe nekoga komu je prijevoz potreban, no kad se vratila ispostavlja se ne samo da neću nikoga voziti nego da ni ja neću ići za sat-dva, kako sam planirao, nego tek sutra. A, dobro.

Duško Popović u Spremačici

U subotu krećem prema dogovoru i stižem prvi put u životu u Varaždinske Toplice. Nekako sam uspio doživjeti ove divljenja vrijedne godine, a da nisam prije zakoračio u njihove sumporne izvore. Izdaleka vidim smeđi krov Hotela Minerva, a dok se uspinjem krivudavim putem, učini mi se kako je riječ o većem gradu. I ne slutim da ću idućih deset dana po nekoliko puta dnevno pješice silaziti s brda, obilaziti robnu kuću i ljekarnu, groblje i pučku kupelj, kinesku trgovinu (odmah mi pada na pamet ono o Štefu iz nekog malog mjesta /Varaždinskih Toplica?/ koji upoznaje sina lokalnih kineskih trgovaca, čuje da se mali zove, što ja znam, Lin Ču Pin, da to znači sin pet otaca i slavodobitno govori vršnjacima: »Je, znao sam, ne može biti tako žut od samo dva jajca!«) i da će mi za sav taj silni obilazak trebati najviše deset minuta. Čak i za novo pentranje na vrh brda gdje se smjestio hotel koji, kažu mi neki prijatelji i sudionici Osme škole, malo podsjeća na zadnju liniju obrane, s onim silnim betonom i bunkerastim terasama.

Prvi dan protječe u iščekivanju ostalih sudionika Osme škole medijske kulture i razmatranju tekućih problema s onima koji su već tu. U usporedbi s Trakošćanom, gdje su svi zapaženi čim stignu, ovdje je mnogo više drugih gostiju pa se naši polaznici gube u masi i nemamo baš točan pregled tko je stigao, a tko tek dolazi. S nekim se sudionicama, koje tek pristižu, srdačno ljubim. Jako dobar običaj!

Nakon večere imamo radni sastanak predavača i stručnih suradnika. Dr. Peterlić sažima ciljeve i zadatke. Vera me promovira u šefa press-službe. To mi malo zvuči kao čuvar državnog pečata ili predsjednički savjetnik za etiku i moral. Znam da smo u kratkoj, ali bogatoj povijesti već imali iste, no Krešo me profesorski odmah vraća u normalu. »Ma kakav šef«, kaže, »da si pravi šef imao bi one koji trče i rade umjesto tebe. Ti si šljaker bio, šljaker ostao!«. Pa, hvala Bogu, sve je kako treba biti!

Počelo je!

U nedjelju svi jure u Kongresnu dvoranu kako bi prisustvovali svečanom otvaranju Škole. Ja jurim prema press-centru (gdje sam šef, Bog i batina, hej!) ne bih li što prije napisao drugi tekst za web i press-listu:

Svečano otvorena Osma škola medijske kulture
Osma škola medijske kulture, u organizaciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH i Hrvatskog filmskog saveza, svečano je otvorena u nedjelju, 20. kolovoza 2006, u prostorima Hotela Minerva u Varaždinskim Toplicama.
Gospođa Iva Kralj pozdravila je polaznike i predavače Škole u ime Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa i ministra Primorca, naglasivši dosadašnje uspješne rezultate i još veća očekivanja, te obećavši nastavak suradnje na edukaciji voditelja školskih filmskih i videoklubova i širenja medijske kulture. U Školi medijske kulture ove je godine 123 polaznika, ponajviše učitelja hrvatskog jezika iz osnovnih i srednjih škola, a prof. dr. Ante Peterlić, predsjednik Savjeta i jedan od brojnih uglednih predavača na Školi, istaknuo je kako je četiri petine voditelja školskih filmskih i videoklubova u Hrvatskoj, a samim time i jednak broj ukupne neprofesijske filmske i videoprodukcije u zemlji, proizašao iz Škole medijske kulture.

Profesor Hrvoje Turković, predsjednik Hrvatskoga filmskog saveza, govorio je o nedavno preminulu Stjepku Težaku, istaknutu filologu i filmologu, jednom od pokretača Škole medijske kulture i njezinu dugogodišnjem predavaču te uspješnu predsjedniku HFS-a, i pozvao sudionike da mu minutom šutnje odaju posljednju počast.

Škola medijske kulture idućih deset dana nastavlja raditi u dva stupnja seminarskog programa te u radionicama za igrani, dokumentarni i animirani film i TV-reportažu, odnosno specijaliziranim radionicama za kameru i snimanje, montažu, scenarij i tonsku obradu, uz brojne filmske projekcije i druge prateće sadržaje, a od ove godine i uz interni Radio MM u suradnji s Iskoninternetom.

E da, sve je to lijepo, ali imamo mali problem: nema izlaza na internet! Tako sa svojim tekstom idem u Radio MM, gdje me čeka kolega Dario. On ima neke svoje putove i staze pa uspijeva progurati poneku poruku, uz dosta krvi, znoja i suza. Dobro, nije baš bilo toga, ali zvuči dramatično, a takva je bila i cijela priča s mojim press-izvještajima.

Polaznici i predavači razmiljeli se po hotelskim sobama i apartmanima, pretvorenim u radionice i predavaonice, a Kruno i ja krećemo u prvi obilazak Varaždinskih Toplica (on je, jasno, tu već bio više puta pa mi pokazuje skrivene vrijednosti) kako bismo snimili fotografije za večerašnju projekciju. Obilazimo rimske iskopine, parkove, zgradu turističke zajednice i muzeja (na čijim vratima piše »Zabranjeno zavirivanje«, a to nas obojicu baca u trans), crkvu, pučku kupelj, drvenu kućicu s etnografskom zbirkom, prvu zgradu u kojoj je svojevremeno djelovala osnovna škola, a danas je dijele gradske organizacije SDP-a i HSS-a, župni dvor i autobusni kolodvor.

Malo pričam s onim polaznicima koji imaju sreće da su u radionicama koje zahtijevaju mnogo razmjene mišljenja sudionika, na svježem zraku, uz kavu ili sladoled (ako je bilo kakve druge ponude, ja nisam niš’ vidio, ČPR!), pa ih pitam kako im se čini ovdje, prema Trakošćanu. Većina kaže kako je sve ovo jako lijepo i Bog zna kako, ali Trakošćan je Trakošćan i svi sanjaju o povratku iduće godine.

Večera mnogima vraća snagu obiljem raznolike hrane pa se većina polaznika okuplja na projekciji filma redatelja Ognjena Sviličića Oprosti za kung-fu, o kojem zaneseno priča dr. sc. Nikica Gilić. Drugog će jutra tražiti od sinoćnjih gledatelja njihovu analizu i viđenje, a u međuvremenu će, osim predavanja i večernje/jutarnjih filmskih analiza poput barakude kliziti hotelskim bazenima. Saznao sam ponešto o Nikičinim trima odlukama vezanim uz boravak u Varaždinskim Toplicama, ali se ne usudim pisati o njima. Nikica i ja znamo zašto!

U ponedjeljak počinje prava rutina: oko sedam sam u press-centru, pišem dnevni izvještaj, lijepim na oglasnu ploču (tek ću za koji dan saznati da tu ploču dio polaznika nije uopće uočio sve do pred kraj Škole!) oglase o popodnevnim i večernjim projekcijama i drugim događanjima, vozim se s Krunom po šumama i gorama naše zemlje ponosne ne bismo li pronašli kakav zanimljiv detalj i ovjekovječili ga, bavim se statistikom, analizama i prognozama. Oko hotela i po ulicama nalazim sve više polaznika, pa pišem:

Kamere obgrlile Varaždinske Toplice
Već je prvi dan održavanja Osme škole medijske kulture u Varaždinskim Toplicama vidno izmijenio inače mirni i tihi život poznatoga termalnog lječilišta, u čijim su blagodatima uživali i stari Rimljani. Na svakom koraku grupice polaznika s kamerama, stativima... vrijedno se radi od sama početka.

Polaznici prvog stupnja slušali su predavanja dr. Ante Peterlića o teoriji filma i dr. Hrvoja Turkovića o strukturi filmskog djela, a polaznici drugog stupnja istodobno su slušali izlaganje dr. Nikice Gilića o novom hrvatskom filmu. Voditelji radionica za dokumentarni, igrani i animirani film i TV-reportažu te specijaliziranih radionica za kameru i snimanje, montažu, scenarij u filmu i za tonsku obradu dali su polaznicima prve radne zadaće.

U punoj je aktivnosti i Radio MM, koji medijski prati zbivanja na Školi. Sudionici iznose prve dojmove i može se zaključiti kako veliki olimpijski bazen u sklopu Hotela Minerva baš i neće biti često korišten. Vrijeme je ipak kratko, a opseg posla velik, no svi se nadaju kako će, kao i uvijek na školama medijske kulture, biti vremena i za opuštanje i odmor.

Na prvoj večernjoj projekciji prikazan je film Ognjena Sviličića Oprosti za kung-fu, a o nekim osobitostima filma govorio je dr. Nikica Gilić. Polaznici Osme škole medijske kulture u jutarnjim će satima u utorak moći iznijeti i vlastite prosudbe o filmu, u čemu će im pomoći i nazočnost snimatelja Vedrana Šamanovića, koji će im prenijeti dio atmosfere sa snimanja i odgovoriti na stručna pitanja o snimateljskom radu.

»Nazovi M radi umorstva«

Nekako se dogodilo da sam okružen krasnim damama čija imena počinju slovom M. Sjedim za stolom sa Mirjanom i Martinom, i s Mojom Kaćom, čavrljam s Marijom i opet Mojom Slavicom (dobro, Kaća i Slavica imaju malo drukčija imena, ali su Moje, pa ih s pravom uvrštavam u dream team), Melita me vodi na kavu (konačno!), Maja mi priča o svojim američkim iskustvima, a medijska Maja i Almina mama savršeno ispunjava obje svoje ovogodišnje uloge.

Inače, čini mi se da je na Školi medijske kulture u određenom smislu kao u nekadašnjoj Centralnoj informativnoj agenciji. U hladnoratovskim su vremenima američki analitičari pomno pratili tko gdje stoji na onoj tribini na moskovskom Crvenom trgu. Prema udaljenosti od Vođe (ma tko to bio u danom trenutku) ocjenjivalo se tko bi mogao postati novim miljenikom ili čak nasljednikom, a komu su dani odbrojeni. U Školi se gotovo jednako pomno prati tko s kim ruča i večera, tko je i koliko puta s nekim popio kavu, tko s kime šeće, a koga opet nema na večernjim projekcijama... pa se iz tih i takvih podataka izvlače razni zaključci. Zakotrljale se neke priče o simpatijama i odbojnostima, odjednom svi znaju tko jest, a tko bi mogao postati parom, svi sve znaju i samo se prave da im nije stalo. Pa dobro, ako je to sastavni i nezaobilazni dio medijske pustolovine, neka je!

Tako i ja shvaćam packe koje sam dobio od nadležnih, jer, kažu, odvlačim neke od tih dama na kavu pa zbog mene ne odlaze na jutarnje filmske analize. Moja Vera me brani (Šefice, hvala!) i kaže kako ja samo radim svoj posao i prikupljam informacije, ali strogi nadležni sumnjičavo vrte glavom. Ma dajte najte!
Svaki seminar i radionica na Školi zaslužuje posebnu pozornost, ali kako je ove godine prvi put pokrenuta specijalizirana radionica za tonsku obradu, izabirem baš njih.

Malo sam se raspitao (uz kavu, a kako drukčije?) što se tu događa i saznao:

Specijalizirana radionica za tonsku obradu
Polaznicima prvog seminarskog stupnja Osme škole medijske kulture drugi je dan nastave obilježen predavanjima dr. Hrvoja Turkovića o strukturi filmskog djela te profesora Krešimira Mikića o audio-vizualnim medijima. Polaznici drugog stupnja sa zanimanjem su slušali analizu filma Treći čovjek o kojem je govorio dr. Ante Peterlić.

Specijalizirana radionica za tonsku obradu koju vode filmska montažerka Dubravka Premar i filmska redateljica Vedrana Vrhovnik radi u dvjema skupinama, pa će na kraju svih devet polaznika svladati oba programa. Dio polaznika možda je prije početka rada mislio kako i nije prevelika umjetnost staviti ton na sliku, no već su prvi pokušaji pokazali kako valja raditi satima ne bi li se sačinilo tek nekoliko minuta kvalitetne tonske podloge. Polaznici su u prvoj skupini odabrali predložene tekstove, poput onoga o čovjeku koji se probudi u grobu, shvativši da je živ pokopan i da je uz njega njegov mobitel, pa pokušava nazvati ženu, prijatelje i znance i nagovoriti ih da ga spase, ali ne uspijeva u tome. Kako priču obogatiti primjerenom tonskom podlogom? Druga je skupina, između ostaloga, morala verbalizirati osjećaje koje u njima pobuđuje neki zvuk, ton ili melodija, što je dovelo do izvornih i zanimljivih objašnjenja. Sredinom tjedna očekuju se i prve završene emisije s tonskom obradom polaznika radionice.

Na poslijepodnevnoj je projekciji polaznicima Osme škole medijske kulture prikazan film Lukasa Nole Sami, a na večernjoj klasik Bustera Keatona General. O filmovima je govorio dr. sc. Nikica Gilić.

Mladi kolega Saša dolazi me upozoriti kako je Radio MM promijenio frekvenciju pa se od ponedjeljka, 21. kolovoza, može slušati na 87,7 megaherca. I da to valja napisati velikim slovima. I staviti oglase po cijelom hotelu. Prošle je godine s nama bio Hrvoje De Niro, a ove je tu Saša, za kojim zažarenih očiju trčkaraju mlade polaznice Škole (’ajmo se razumjeti, sve su polaznice, voditeljice i organizatorice mlade i na pragu najboljih godina!) tvrdeći kako je spomenuti Brad Pitt! Rečeni me Pitt dakle došao zamoliti da napišem taj oglas, ja napisao, a kad tamo, za pola sata mojih ruku djelo išarano, dopisane neke riječi, onih 87,7 vide se tako pojačane s pola hotelskog atrija. I ne budi lijen, ja napisah sve iznova, stavih najveća moguća računalna znakovlja, umnožih, podijelih... E sad, tko je sve ono staro išarao? »...sa dva, sa tri roga, sumnjam na ovoga!«. Nema veze, glavno da smo se razumjeli.

Druga me muka muči. Ispostavilo se da su dosadašnji dnevni izvještaji doduše odaslani, ali malčice na krivu adresu! Pa smo brzo morali sve ispravljati, ponovo slati, ispričavati se. No, dobro, tko griješi taj i radi, ili kako već idu te poslovice.
Martina me na doručku umilno gleda. A lijepo su mi rekli kako ima i zlih žena, no čovjek ne vjeruje i onda mu se desi. Kaže kako im baš treba glumac u animiranom filmu (!?), neka baraba koja bi opljačkala banku i, eto, ja savršeno odgovaram! Pa, hvala draga Martina, svašta sam već bio, ali razbojnik još nisam. No, tko bi odolio začuđenu Martininu pogledu? I tako sam pristao.

Ležernost prvih dan-dva lagano se, ali postojano gubi. Odjednom svi imaju puno posla, odlasci na kavu prorjeđuju se, brže se jede, iako ono obilje ponude mami na nova istraživanja. Opet malo pitamo polaznike kako njihova trakošćanska nostalgija i saznajemo da za sve na ovome svijetu postoji lijek, pa je tako i s višegodišnjom lokacijom Škole medijske kulture. Svaka čast Trakošćanu i svima je tamo bilo super i pet plus i Bog zna kako, ali imaju i Varaždinske Toplice svojih čari. Te bazeni, te dobra hrana, te trgovinice, kavanice i slastičarnice, te si za sat i manje u Zagrebu, te ovo, te ono... bit će službena anketa, ali nekako mi se čini da već sad nova lokacija ima mnogo pobornika. Ali, sve je to izgovoreno onako, u hodu, u brzini, pa me nagnalo da napišem:

Ubrzane radne aktivnosti polaznika Osme škole medijske kulture
Četvrti je dan održavanja Osme škole medijske kulture u Varaždinskim Toplicama, nakon noćašnje grmljavine, osvanuo tmuran i kišovit. Bilo bi idealno dugo se izležavati u krevetu ili kupati u unutarnjem bazenu Hotela Minerva, no Škola se primiče polovici trajanja i vrijeme teče sve brže. Već u sedam ujutro dio polaznika, oboružan kamerama, stativima i drugom snimateljskom opremom kreće na teren, jer moraju snimiti kadrove, makar i kišne, koji će idućih dana kroz proces montaže biti uobličeni u nekoliko kratkih igranih i dokumentarnih filmova i TV-reportaža. U radionici za animirani film traže pogodnu osobu koja bi odglumila pljačkaša banke i kažu da jedan novinar izvrsno odgovara.

Polaznici prvoga stupnja seminara medijske kulture slušali su predavanja dr. Hrvoja Turkovića o strukturi filmskog djela i dr. Ante Peterlića o teoriji filma. Na drugom je stupnju filmski redatelj Zoran Tadić govorio o hrvatskom dokumentarnom filmu.
O filmu Petera Webbera Djevojka s bisernom naušnicom prije poslijepodnevne projekcije govorio je profesor Krešimir Mikić, a o filmu Zorana Tadića Čovjek koji je volio sprovode uvodno je na večernjoj projekciji govorio dr. sc. Nikica Gilić, koji je u srijedu ujutro vodio i razgovor s polaznicima osme Škole medijske kulture i njihovu analizu toga filma.

Soba za pušenje

Press-centar Osme škole medijske kulture zanimljiva je prostorija smještena nasuprot hotelskoj recepciji. Tu stolujemo gospođa Ana i ja, pa naizmjenično otključavamo i zaključavamo, uvjeravamo se uzajamno da ona vrata prema terasi jedva vise na šarkama i da će jednog dana, a valjda ne baš sutra, sigurno pasti nekomu na glavu, tu se umnaža materijal, tu se razgledavaju pa čak, rijetko, ali ipak, i kupuju knjige koje Moja Ana svake večeri uredno slaže u kartonske kutije i svakoga jutra, strpljiva kakva već jest, opet vadi i razmješta po stolu, tu smo Kruno i ja smjestili njegove logotipe HFS-a, od drva, stakla, metala..., tu dolazi svaki polaznik, voditelj i organizator osme Škole koji trenutno ne zna kuda bi sam sa sobom, i gle čuda, većina njih odmah vadi cigarete i daje svoj prinos zadimljenoj atmosferi. Pa da, shvatio sam konačno, press-centar je u biti soba za pušenje! A ja sam njezin šef!

Već smo na sredini ovogodišnjega trajanja Škole medijske kulture, pa se naslov današnjeg izvještaja nametnuo sam po sebi:

Sredina
Peti je dan Osme škole medijske kulture i polovica njezina trajanja. Tmurni su se oblaci razišli i granulo je sunce. Jedino je još poneko lice pomalo zabrinuto i zgrčeno, jer se čini kako se neće stići napraviti sve što bi trebalo. No, još je punih pet dana pred nama i dovoljno vremena da se ispune zacrtani planovi.
U sastavu je polaznika bilo manjih izmjena, neki najavljeni nisu se zbog raznih razloga pojavili, a stigli su neki drugi, koji su imali sreću uključiti se u posljednji čas. Tako završna statistika pokazuje da je na prvom stupnju seminara medijske kulture čak šesnaest polaznika, a na drugom je stupnju njih dvanaest. U radionici za dokumentarni film trinaest je polaznika, u radionici za igrani film dvanaest, a za TV-reportažu jedanaest. Zahtjevna radionica za animirani film ima šest polaznika. Po broju sudionika među radionicama vodi ona za kameru i snimanje u kojoj je čak petnaest polaznika, u radionici za montažu jedanaest, za scenarij osam, a nova radionica za tonsku obradu okupila ih je deset. Ukupno je 114 polaznika.
Polaznici prvoga stupnja slušali su predavanja dr. sc. Nikice Gilića o teoriji filma i dr. sc. Ante Peterlića o vrstama i metodama dokumentarnog filma, a polaznici drugoga stupnja izlaganje dr. sc. Hrvoja Turkovića o filmskim vrstama.

Predstavljene su knjige Enesa Midžića Govor oko kamere, o kojoj je govorio profesor Krešo Mikić, te Film: zabava, žanr, stil dr. sc. Hrvoja Turkovića, koju je predstavio dr. sc. Nikica Gilić. Hrvoje Turković govorio je o novim brojevima Hrvatskoga filmskog ljetopisa.

Na večernjoj je projekciji prikazan film Richarda Curtisa Zapravo ljubav, o kojem je govorio dr. sc. Hrvoje Turković.
Kad sam već poslao tekst, shvatih da sam izostavio podatak kako je održano i predstavljanje PowerCom 2000. Mila majko, sramote! Srećom su glavni pokrovitelji Osme škole fini i pristojni ljudi pa mi (valjda?) neće zamjeriti. Ma, zamantalo mi se od silna dima iz pušnice press-centra! Još sam najavio večernji film kao Ljubav zauvijek, a on se kod nas prikazivao pod naslovom Zapravo ljubav. Dobro, meni tako reklo pa ja tako i napisao, ali ne volim griješiti.

Možda se sve to događalo zbog moje uloge u animiranom filmu? Smotan onim Martininim molećivim pogledima pristao sam na sve, pa u sunčano i vrelo popodne bauljam po terasi ispred press-centra odjeven u crne hlače i crnu, debelu košulju, gužvam u ruci Kruninu francusku kapu koja će mi pomoći pri preobrazbi u opasna pljačkaša i crvenim se zbog bijelih tenisica koje kvare tu maškaradu, ali sorry, nisam imao pojma da se od mene očekuje filmski nastup pa nisam ponio prikladnu, razbojničku obuću. Debele kapi znoja po licu i leđima nisu baš posve uvjetovane početničkom tremom, nego nešto utjecaja ima i toplina dana, no bilo kako bilo, uhvatile me Martina i Moja Jasminka, postavile pred Krunin objektiv i natjerale da skačem, trčim, padam, a sve na mjestu! Nabijam onu kapu i stavljam crne očale, ne bih li izgledao opasnije, i cmizdrim nad svojom teškom sudbinom: drugi glume ljubavnike, junake, ili barem romantične i tajanstvene urotnike, a mene dopalo da se valjam u kaljuži grijeha, da pljačkam banke i još dobijem po piksli od nacrtane čistilice. Baš mi je dobar početak glumačke karijere u Medijskoj školi!

Prije toga smo Kruno i ja skočili do Varaždina i poslikali polaznike radionice za TV-reportažu, koji su konačno dobili potrebne dozvole za snimanje u zračnoj luci, a bogme i za let zrakoplovima. No, glavni je događaj današnjega dana ipak projekcija filmova nastalih u posljednje dvije godine u nekoliko školskih filmskih skupina, pa pišem:

TV-reportaža i dokumentarni film u dječjem filmskom stvaralaštvu
Polaznici prvog stupnja seminara medijske kulture slušali su predavanje dr. Ante Peterlića o povijesti filma, a polaznici drugog stupnja, za osnovne i srednje škole, istodobno su slušali predavanje dr. Mate Kukuljice o analizi animiranih i dokumentarnih filmova. Polaznici radionice za TV-reportažu uspjeli su, nakon dosta napora i raznih dopisivanja, dobiti dozvolu za snimanje u varaždinskoj zračnoj luci pa su sretni pojurili sačiniti snimke za buduću reportažu. S njima je putovao i veteran hrvatskoga neprofesijskog filmskog stvaralaštva i majstor fotografije Krunoslav Heidler, koji svakoga dana pomno bilježi sva dnevna događanja na Škole medijske kulture i oko nje, a njegove se fotografije pokazuju kao predigra večernjim filmskim projekcijama. Tako je bilo i prije prikazivanja filma redatelja Pedra Almodovara Pričaj s njom, o komu je govorio mr. sc. Bruno Kragić.

Posebnu je pozornost izazvala popodnevna projekcija filmova u izboru dr. Hrvoja Turkovića. Pod zajedničkim naslovom TV-reportaža i dokumentarni film u dječjem filmskom stvaralaštvu prikazano je osam filmova nastalih u posljednje dvije godine, čiji su autori učenici osnovnih škola. Gledatelji su mogli vidjeti filmove Bog mnje sudec jest koji su pod vodstvom Mirjane Jukić i Katice Šarić 2005. snimili učenici zagrebačke Osnovne škole Rudeš, Jožin svijet učenika OŠTituša Brezovačkog, Zagreb, snimljen 2005. pod vodstvom Nevenke Mihovilić, Japičini zdiganci učenika OŠIvanovec, snimljen 2005/2006, Mouli moužek Pinky, koji su 2006. snimili učenici OŠRudeš, Zagreb, pod vodstvom Mirjane Jukić i Katice Šarić, S razvedenih obala, snimljen 2006, OŠEugena Kumičića, Velika Gorica, pod vodstvom Goranke Dimoski, Sara, koju su 2006. snimili učenici OŠAntuna i Stjepana Radića, Gunja, pod vodstvom Josipa Krunića, Svijet pod prstima učenika OŠEugena Kumičića, Velika Gorica, snimljen 2006. pod vodstvom Goranke Dimoski i Pero, koji su 2006. snimili učenici OŠMarije Jurić Zagorke iz Zagreba, pod vodstvom Melite Horvatek Forjan i Nataše Jakob.

Profesor Turković obrazložio je kriterije izbora i vrijednosti svakog od prikazanih filmova, a posebno istaknuo izvornost pristupa i svježinu ideja dječjih autora. Povremena tehnička nesavršenost, slabije snimljen ton, loša rasvjeta i drugi elementi nekih filmova mogu zasmetati, iako nisu presudni u procjeni vrijednosti. Bez prigovora je ostao jedino Mouli moužek Pinky, koji je već pobrao sve simpatije i pregršt nagrada, pa je tako neformalno proglašen i najboljim u jučer prikazanoj selekciji.

’Ajmo se špancirat!

Zaprepašten sam odlukom da ću biti vođa puta u Varaždin, na Špancirfest. Te šef press centra, te vođa puta u Varaždin — je li mudro koncentrirati toliko moći u jednim rukama? Možda se u meni probude bonapartističke ambicije? Čovjek je slab i kvarna je roba, a zašto bih se ja izdvajao? No, kad Vera kaže »idi!«, ja samo jurnem. Prije toga pratim uzornu suradnju polaznika triju radionica i povremeno snimam svojom kamerom i Kruninim digitalcem. Moja Vukovarka Ivana Fumić, zanesena svojom redateljskom ulogom, tek pri kraju shvaća što ja to radim. E, sad je kasno!

Radionička suradnja

Šestog dana trajanja Osme škole medijske kulture užurbanost se u polaznim i specijaliziranim radionicama osjeća sve jače. Žure dovršiti snimanja, s grube montaže slike i tona stići do konačnih verzija, naučiti što više. Još su tri dana do završetka pa baš i nema mnogo vremena. No, tek će se posljednjega dana trajanja Škole, u utorak, na prezentaciji svih seminara i projekciji videoradova snimljenih na videoradionicama moći sagledati i ocijeniti ovogodišnja produkcija i vidjeti koliko su i što polaznici naučili.

Iako su polaznici Osme škole medijske kulture podijeljeni u prvi i drugi stupanj seminara medijske kulture, četiri polazne radionice, za dokumentarni, igrani i animirani film i TV-reportažu, odnosno četiri specijalizirane radionice, za kameru i snimanje, montažu, scenarij i za tonsku obradu, a među njima zna biti kolegijalnog prepucavanja o ulozi i važnosti svake od njih, vrijedi zabilježiti i brojne primjere suradnje. Tako su polaznici radionice za dokumentarni film snimali kratki igrani film za potrebe specijalizirane radionice za montažu, a u filmu su glumili polaznica specijalizirane radionice za tonsku obradu i nezaobilazni veteran svih dosadašnjih škola medijske kulture. Potrebu i važnost takva angažmana najbolje shvaćaju oni polaznici koji su proteklih godina bili u nekoj drugoj radionici, pa znaju kako je ponekad jako teško dobiti kvalitetan i dovoljno opsežan materijal nužan za dovršetak posla. Uostalom, u Školi je dosta onih koji su danas ’montažeri’, jučer su bili ’kamermani’, a sutra tko zna u kojoj radionici, pa valja i radioničkom suradnjom jačati spoznaju o podjednakoj važnosti svakoga seminara i radionice i potrebi da u bilo kojoj od njih steknu što više znanja, koje će moći prenijeti učenicima i članovima dječjih klubova filmskog i videostvaralaštva.

Dr. Mato Kukuljica govorio je polaznicima prvoga stupnja seminara medijske kulture o hrvatskom filmu do 1941. godine, a mr. Bruno Kragić polaznicima drugog stupnja o španjolskom filmu. Na večernjoj je projekciji mr. sc. Ivo Škrabalo govorio o filmu Ne okreći se sine, a o svojim su dojmovima o tom filmu u subotu ujutro s magistrom Škrabalom razgovarali zainteresirani polaznici.

Početak održavanja varaždinskog Špancirfesta popratili su i polaznici osme Škole medijske kulture, u kraćem posjetu Varaždinu.

Da, na »festivalu glazbe, ulične zabave i starih zanata« bilo je zanimljivo i sadržajno, jedino je vođa puta bio malo šutljiv, tvrde neki od polaznika. No, zanimljivo kako se baš nitko od putnika nije izgubio i kako su svi stigli na dogovoreno vrijeme za povratak. Možda je izostanak više puta ponovljenih informacija baš dobar? Pa svi sve zapamte od prve!?

Bilo kako bilo, ja sam ovogodišnji Špancirfest zapamtio po nastupu slovenske grupe Jararaja. Čoveče, kako sviraju!
Ove je godine među polaznicima Osme škole medijske kulture i Moja Marina, s kojom sam se upoznao prije nekoliko godina, u Požegi, na Hrvatskoj reviji jednominutnih filmova. I bio uvjeren kako je domaća, Požežanka. A sad se ispostavilo da je Vukovarka! I da ima namjeru u mom rodnom gradu pokrenuti dječje filmsko i videostvaralaštvo! Može li to proći bez mene? Tako smo sjeli i porazgovarali i malo mi je bilo žao kad sam vidio kako se Marina sneveselila nakon Antinih i Verinih upozorenja da je riječ o tešku, mukotrpnu i dugotrajnu poslu, čiji se rezultati, ako ih uopće bude, vide tek za koju godinu. No, Marina je mlada i puna entuzijazma pa smo svi skupa nakon tog sastanka uvjereni kako će se nešto lijepo u Vukovaru ipak dogoditi.

Škola se primiče završetku pa je zanimljivo gledati razlike na licima i u reakcijama pojedinih polaznika. Neki su opušteni i skloni ponašanju koje im je bilo nezamislivo dan prije, dok još nisu obavili svoje poslove, a drugi su još u grču pa im takvi ležerni postupci uopće ne padaju na pamet. I tako:

Nedjelja, dan odmora?
Baš i nije. Na doručku je malo ljudi, što znači da su mnogi proveli noć za montažnim stolom ili radeći nešto drugo, kako bi priveli kraju svoj dio radnih zadaća na Osmoj školi medijske kulture. Lica su ozarena i smirena u onih koji su obavili sve ili najveći dio, još zgrčena u brizi u onih koje čekaju još dva dana i jedna noć naporna rada prije nego što i oni obave svoje. Neki se čak mogu šaliti, podmetati kolegama i činiti sitne nepodopštine što najbolje svjedoči u kojoj su oni fazi.

Polaznici Osme škole medijske kulture ponajčešće su učitelji i profesori u osnovnim i srednjim školama i voditelji školskih filmskih i videoklubova. U radu s djecom uvijek moraju voditi računa o metodici, o odnosu prema učenicima, paziti da znanja, vještine i ukuse ne nameću mlađima. Na Školi medijske kulture nalaze se u obrnutom odnosu. Sad su oni polaznici, a voditelji i predavači prema njima se odnose baš kao prema učenicima. No, riječ je o odraslim ljudima, s jedne i s druge strane. Neki su sretni i zadovoljni, uče, žele sve iskušati, drugi su imali veća očekivanja, nadali se kako će sve vrijeme samo oni držati kameru ili mikrofon u ruci, kako će sve biti podređeno njima. Pa se malo razočaraju jer je u skupini desetak ljudi i svatko bi morao imati svojih pet minuta.

Voditelji moraju pomiriti svoju profesionalnu ambiciju da film ili reportaža budu najbolje snimljeni, odglumljeni, montirani, da te poslove daju najboljima, a ne svima, pa i onima koji će možda nešto učiniti lošije od drugih, ali koji imaju posve ista prava i obveze da sve iskušaju, da se u svemu dokažu, jasno, najbolje što znaju i umiju! Bude i malo natjecateljskog duha među voditeljima, pa žele na završnoj projekciji pokazati što kvalitetnije radove ’svojih’ polaznika i možda bude tu i tamo i blage diskriminacije, ne bi li se nadmašilo kolege, ali nije li isto u radu s djecom, u školama, kada se biraju najbolji i njima se povjeravaju najteže zadaće, kako bi konačan rezultat bio što bolji? Sve je to timski rad, u osnovnim i srednjim školama posve isti kao i na Školi medijske kulture.

Otvaranje

Polaznici prvoga stupnja seminara medijske kulture slušali su predavanje mr. Ive Škrabala o hrvatskom filmu od 1941. godine, a drugog stupnja izlaganje filmskog redatelja Petra Krelje o ženskom pismu u hrvatskom filmu. Na večernjoj je projekciji o filmu Davida Leana Lawrence od Arabije govorio mr. sc. Bruno Kragić.

Gotovo!

U ponedjeljak čeka me muka za svakog novinara. Zbog tehničkih razloga moram napisati posljednji tekst, o završetku osme Škole medijske kulture, u jutarnjim satima, iako će se sve to tek događati popodne, večeras i sutra. Dobro, kad je Vera preživjela let zrakoplovom iznad Varaždinskih Toplica, kad se uobičajeni i očekivani rusvaj na početku trajanja Škole posložio u uredne i smislene cjeline što smo se više primicali njezinu kraju, kad se nije dogodio potres, udar groma, ni poplava biblijskih razmjera, kad je sve ili gotovo sve išlo kako je i zamišljeno, valjda će tako ostati sve do sutra. Pa sam napisao:

Završena Osma škola medijske kulture
Pri kraju su Osme škole polaznici prvoga stupnja seminara medijske kulture slušali predavanja profesora Krešimira Mikića i Marine Zlatarić o metodičkim pristupima filmu odnosno Joška Marušića o uvodu u animaciju i zagrebačkoj školi, a polaznici drugoga stupnja podijelili su se u grupu za osnovne škole, koja je slušala predavanja mr. sc. Brune Kragića o filmskom spektaklu, odnosno profesora Krešimira Mikića o snimateljskim stilovima, dok su u skupini za srednje škole slušali predavanja Astrid Pavlović o filmu-stripu te Diane Nenadić o povijesti eksperimentalnog filma i mr. sc. Irene Paulus o glazbi u hrvatskom dokumentarnom filmu.

Prikazani su filmovi Sin City, o kojem je govorila Astrid Pavlović, Božanstveni dani redatelja Terenca Malicka, koji je predstavio profesor Krešimir Mikić, Građanin Kane redatelja Orsona Wellesa, o kojem je govorio dr. sc. Nikica Gilić, animirani Women on Board te pobjednik ovogodišnjega pulskog festivala Sve džaba. S redateljem filma Antoniom Nuićem razgovarao je filmski redatelj i kritičar Petar Krelja.

Kruno Heidler u akciji

Osma škola medijske kulture, održana u Varaždinskim Toplicama od 19. do 29. kolovoza 2006, završena je prezentacijom svih seminara i projekcijom videoradova snimljenih na videoradionicama te podjelom diploma. O radu Osme škole medijske kulture govorila je voditeljica Škole Vera Robić-Škarica, a u ime polaznika prvoga stupnja seminara medijske kulture o načinu rada i stečenim znanjima Nataša Sedlar te u ime polaznika drugog stupnja Branka Lukić.

Prikazani su film Sikud otprto nastao u Radionici za dokumentarni film koju je vodio Damir Čučić, Hvala što ne pušite Radionice za igrani film, koju je vodila Snježana Tribuson, snimljen prema prošle godine nastalu scenariju u Radionici za scenarij Sedme škole medijske kulture, Vodeni dnevnik, niz priloga u sklopu TV-reportaže nastale u istoimenoj radionici koju je vodio Dražen Ilinčić, animirani Ol ekskluzif (’All Exclusive’) sačinjen u Radionici za animirani film pod vodstvom Ede Lukmana, kao i rad naslovljen Let’s move, vježba nastala u Radionici za kameru i snimanje pod vodstvom Borisa Poljaka, izbor iz tri vježbe Radionice za montažu koju je vodila Ivana Fumić, a prezentirana su i četiri scenarija nastala u Radionici za scenarij koju je vodio Goran Tribuson, naslovljena U dubini, Mišel, Cijena pranja i Ko koga šljivi. U novoj Radionici za tonsku obradu sačinjene su četiri vježbe u skupini za radiofoniju, koju je vodila Vedrana Vrhovnik, naslovljene Osmijeh nepopravljivog optimista, Tiše malo Toni, Glasnik te Lijepo je umrijeti u svom vlastitom grobu, nastale prema motivima istoimenih dramskih tekstova, a u skupini za postprodukciju tona koju je vodila Dubravka Premar radovi Praznični dan, odnosno Kiša.

Sudionici svečanosti zatvaranja Osme škole medijske kulture poslušali su i odjavnu emisiju Radija MM na 87,7 megaherca.
O viđenim filmovima i drugim ostvarenjima polaznika Osme škole medijske kulture govorio je dr. sc. Hrvoje Turković, predsjednik Hrvatskoga filmskog saveza i član Savjeta Škole, a Osmu školu zatvorio je predsjednik Savjeta Škole prof. dr. Ante Peterlić, zahvalivši svim polaznicima, voditeljima i organizatorima te najavivši održavanje Devete škole medijske kulture u kolovozu iduće godine.

Vera Robić Škarica i Ante Peterlić	Radojka Tanhofer i Dubravka Premar
Tribusonova radionica	Slavek
Radiofoničarke Sonja Vuk, Vedrana Vrhovnik i Anka Savić	Na kraju - gosti: Antonio Nujić i Nataša Janjić

I tako sam dovršio svoj posao šefa press službe, napisao posljednji i završni tekst i mogao ostatak vremena potrošiti lunjajući po Varaždinskim Toplicama, lupajući se u glavu što nisam napisao kako je na svečanoj večeri jedino gospon Slavek imao kravatu, kako je Zoran šarmantan u svom bademantlu, kako je Kaća uspjela nagovoriti uvažene predavače i voditelje radionica da izvode svašta pred objektivom njezina fotoaparata i kako ćemo nestrpljivo čekati Devetu školu ne bismo li vidjeli te fotografije, kako je trio TTT (Tribuson-Turković-Tribuson) usklađeno ulazio u dvoranu hotelskoga restorana, a na izlasku se dijelio na dva TT, dok je treći ostajao u žučnim raspravama za šefovskim stolom, kako su svi oni koji nisu posjetili robnu kuću u Varaždinskim Toplicama, a posebno gornji kat, ostali prikraćeni za neponovljiv doživljaj, kako je rijeka Bednja beznadno smeđa i mutna, kako je bijeli kostim za kupanje, s crvenim cvijećem, na onoj lutki u izlogu sve vrijeme bio odjeven naopako, kako je dobar sladoled u slastičarnici pokraj rimskih termi, i kako se pila najbolja kava na svijetu, na jednom balkonu, u kišno prijepodne, u dvoje i kad je cijeli svijet stao zbog toga, i »još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti«, kako bi to lijepo rekao Arsen, ali eto, nisam sve to napisao i sad mi je žao i jedino me tješi što se na rastanku ljubim s nekim od polaznica (jako, jako lijep običaj!) i što se nadam da ću njih i druge vidjeti opet, iduće godine, na Devetoj školi medijske kulture. A više je i te Osme dosta!