Zapis

U nedjelju, 20. kolovoza, osvanuo je lijep dan. Pred nama je bio dug put. Prije podneva krenula je požeška ekspedicija filmaša put zračne luke Pleso. Kovčezi i torbe puni robe za dvotjedni boravak u Koreji, tiskanog materijala (kataloga za nacionalni program te prijavnica za 15. hrvatski jednominutni filmski festival), kaseta s programima, hrpa DVD-a s jednominutnim filmovima, darova za domaćine, više litara originalne požeške šljivovice i kruškovače za potrebe osobne dezinfekcije i diplomatske aktivnosti, kamere i fotoaparati dobrano su prelazili dopuštenu težinu od dvadeset kilograma.

Put automobilom protekao je uobičajeno i oko podneva stigli smo u zračnu luku. U dogovoreno vrijeme našli smo se s ostatkom ekipe koja živi i radi u Zagrebu. Pet članova GFR-a na putu za Koreju. Iva s priručnom apotekom, Velimir (Žuti titl) s velikim planovima za brojne tekstove koje će pisati po povratku, Robert, koji se posljednji odlučio za put i jedva čekao da krenemo, Zvonimir već iskusni sudionik UNICA-e i na kraju ja da, kao najstariji, budem kao pomoć u sjeni mladima ako zatreba. Za nešto više od sat leta bili smo u Frankfurtu i njemački točno Airbus 340-600 (najveći zrakoplov na svijetu) sa četiristotinjak putnika poletio je na 11 sati dug let do Seula.

Glavni je problem bio što sa sobom tijekom leta. Malo glazbe, filmovi slabi, povremeno protezanje nogu, a između toga spavanje i brbljanje sa suputnicima. Dobar dio leta protekao je noću. Prvi put kušali smo i korejsko nacionalno jelo bibimbap.

Razno povrće s malo mljevenog mesa, ljuto. Ne baš naspavani nakon leta preko Rusije, Mongolije i Kine (preletjeli smo i preko Pekinga) opet njemački točno sletjeli smo pred podne, po korejskom vremenu, u zračnu luku Incheon. Pregled putovnica prešao je bez problema, a onda je bilo malo ’napeto’ dok smo čekali brojnu prtljagu, koju smo posljednji put vidjeli u Zagrebu. Trajalo je, ali se isplatilo, jer smo bili stopostotno uspješni. Dobar znak za početak velike pustolovine. Uskoro smo ugledali poznata lica UNICA-e, predsjednika Maxa Hanslija, predsjednika UNICA Koreja g. Changa i ostale. Vani iznenađenje.

Kad policija trenira 2

Temperatura više od 30°C i stopostotna vlažnost. Užas i disanje na škrge, a tijelo samo grije kao u sauni. Preko sat vremena klimatiziranim autobusom do hotela, smještaj i hrabra odluka. Za sat vremena krećemo put središta grada koji ima, zajedno sa svim uz sebe stopljenim gradovima, sitnicu od 22 milijuna stanovnika. Kratke hlače, majice, sandale i kape nisu previše pomogli da se rashladimo i zaštitimo od sunca. Odozgor peče, a iznutra grije. Svako malo kupujemo boce s vodom i tako preživljavamo. Jasno, iz prve smo pogodili dio koji se smatra samim centrom Seula. Zagađeni zrak, dodatno prošaran teškim i neobičnim mirisima s brojnih štandova uličnih pečenjarnica koje su tijesno postavljene između prometnih ulica i pločnika. Prošarali smo i Namdaemoon Marketom, gdje se peče i jede sve što možete zamisliti, a i prodaje sve, od igle do lokomotive. Zaista nevjerojatan spoj gužve, buke, šarenila i mirisa koji je teško opisati, treba ga doživjeti. Spušta se mrak, a mi ne posustajemo, iako smo u zrakoplovu relativno malo spavali. Svijetle izlozi i reklame. Neboderi s golemim ekranima govore da smo u zemlji Samsunga i LG-ja. Locirali smo neka zanimljiva mjesta, vidjeli gdje su kina, još pješačimo da što više vidimo. Nakon deset navečer vraćamo se do hotela, koji s uzvisine dominira nad nepreglednim Seulom što blista raznobojnim svjetlima. Vrijeme je za spavanje, jer sutra je novi dan i početak turneje.

Sljedećih dana domaćini su nam pokazali brojne znamenitosti Seula. Bilo je tu muzeja, palača, ulica, hramova. Jeli smo svu silu korejskih tradicionalnih jela za uobičajenim stolom i sjedeći na podu. Štapići nisu bili problem, a pila se ili voda ili pivo. Naše zalihe rakije čekale su bolje dane jer bi na toj temperaturi sve dotukle u trenu. Ponekad su obilasci bili munjeviti jer su domaćini, u želji da pokažu što više, prebukirali dnevni raspored. Tri dana Seula od jutra do mraka, let zrakoplovom do vulkanskog otoka Jeju i još dva dana neprekidnih obilazaka. Vrijeme nas služi, čak i predobro, tako da smo se morali mazati zaštitnim kremama. Mlađi dio ekipe nalazi vremena i za obilaske klubova, gdje se dobro zabavljaju. Jedno od neobičnijih iskustava svakako je kušanje kuhano-pečenih dudovih svilaca. Istina samo za probu. Okusa su kao gorki kikiriki. Jedan mi je od osobnih uspjeha da sam uspio nagovoriti barem dvadesetak sudionika da kušaju tu deliciju dok su zujale brojne kamere i škljocali fotoaparati. Opet let, ovaj put u Daegu, gdje je bilo svečano otvaranje festivala i prvi dan programa. Naime, to je i bio ’najveći’ problem u Koreji. Izdašni sponzori koji su diktirali raspored događanja. Dao Bog da i mi jednog dana u Hrvatskoj imamo taj ’problem’ sa sponzorima. I konačno selimo u četvrti grad, Gyeongju, gdje je bio ostali dio festivalskog programa i sam izborni Kongres UNICA-e.

Za mene je to prošlo uobičajeno pojačanim tempom. Između projekcija nacionalnih programa trebao sam što prije angažirati pet članova predselekcijske komisije za izbor 16 jednominutnih filmova (program koji na UNICA-i vodim već devetu godinu). Poteškoća je što imam preciznu tablicu, tako da znam redoslijed zemalja koje se mogu kandidirati sa svojim predstavnikom pojedine godine i još k tomu da imam barem dvije članice komisije. Zatim su tu sastanci Komiteta, koji su obično u stanci za objed ili večeru, pregled i predselekcija jednominutnih filmova, ispisivanje lista, priprema diploma. Riječju, vrijeme proleti za čas.

U predvorju dvorane za projekciju bila je izložba plakata festivala UNICA-e od 1973. — 2006. Plakat UNICA-e u Zagrebu 1988. dominirao je pred samim ulazom u dvoranu. Tu smo napravili prezentaciju našega požeškog festivala. Uz DVD-e i propozije za sljedeću godinu došlo je vrijeme za rakiju. Propisno rashlađena pobudila je interes brojnih domaćina i ostalih tristotinjak gostiju iz Europe. Vrlo zapamtljiva prezentacija koja se prepričavala još neko vrijeme. Navečer istoga dana hrvatski nacionalni program. Pobrinuli smo se da i navečer uz hrvatski katalog gledatelji mogu popiti hrvatsku rakijicu. Izvrsno je primljen Tanjin film Nije da znam nego je zaista tako premda je strašno mnogo dijaloga titlovanih na engleski, a veći je dio publike iz njemačkog govornog područja. I Brenkuja je dobila dug pljesak. Te filmove vidimo kao naše kandidate za nagrade ili barem u raspravi za nagrade.

Sljedeće jutro bio je dan Generalne skupštine i redovnih izbora, koji se ponavljaju svake tri godine. Većinu izvještaja pročitali smo već prije, tako da su uz sitne izmjene i kraću raspravu svi jednoglasno prihvaćeni. Sami izbori donijeli su nedoumice i sumnju u stvarnu demokratičnost ’Zapada’, no, na kraju je i vuk bio sit i ovce cijele. Stari-novi predsjednik i tajnik očekivano su izabrani, dobili smo novu dopredsjednicu, koja je zamijenila svog zemljaka koji je odstupio zbog obveza na poslu, potvrđen je i novi blagajnik koji je privremeno već obavljao tu dužnost od smrti prijašnjeg. Malo zamišljenije bilo je izabrati šest savjetnika, jer je bilo više kandidata no mjesta. Na kraju su članovi skupštine za savjetnike u Komitet UNICA-e izabrali po jednog predstavnika iz Španjolske, Italije, Austrije, Njemačke, Poljske i Hrvatske. Znači imamo mandat u ovom tijelu svjetske filmske organizacije još tri godine. Navečer sam, svi kažu vrlo uspješno, proveo World Minute Movie Cup uz pomoć cijele hrvatske ekipe i uz pojačanje troje mladih Švicaraca. Prvi put se hrvatski film probio do trećega mjesta. Bravo za ekipu filma Kad policija trenira 2. Osobno sam cijeli program proživio više nego smireno, što je bio rezultat tretmana akupunkturom koji sam primio to poslijepodne od jedne volonterke iz organizacije.

Mislim da bi mi to u Hrvatskoj često dobro došlo s obzirom na tempo i obveze. Navečer sam izbor proslavio radno uz korejsko pivo i ugodne razgovore s prijateljima iz Češke. Za to vrijeme mladi dio ekipe neumorno je izgarao u karaoke-klubovima šireći bratstvo i jedinstvo s mladim Korejcima i Europljanima.
U presudnom trenutku javnoga žiriranja filmova proveo sam nekoliko sati uzaludno pokušavajući isprintati nrkoliko diploma. Tko bi očekivao takve probleme s računalima u zemlji tehnike. Na kraju je sve uspješno završilo, kao i žiriranje, nakon kojeg sam primio čestitke za srebro koje je osvojio Tanjin film. Film Brenkuja već je prije kao zanimljiv izabran od strane Komiteta u arhivu UNICA-e, nažalost ovaj put bez drugih priznanja.
Mladi dio ekipe za to je vrijeme skoknuo do primorskoga grada Pohanga, gdje nisu odoljeli da ne kušaju pseću juhu i gulaš. Grehota bi stvarno bila dati se na takav put, a ne kušati kakva je okusa čovjekov najbolji prijatelj.

Navečer završna svečanost, podjela nagrada, večera, diplomatsko ispijanje ostatka šljivovice, fotografiranje s prijateljima i brojnim domaćinima koji su se željeli slikati s nama. Noć je bila duga, a u šest ujutro krenuli smo autobusima put Seula. Uz dva odmora pet smo se sati vozili do zračne luke Incheon. Na kraju smo se razdvojili. I Lufthansa je zakazala. Zbog prebukiranosti Iva i Robert bili su u poslovnoj klasi, a ja u turističkoj. Kad smo stigli u Zagreb, nakon gotovo 24-satnog putovanja, čekala nas je još vožnja autom do Požege. Zvonimir i Velimir došli su dan poslije. Također u poslovnom razredu uz pristojno materijalno obeštećenje Lufthanse.

Bilo je to nadasve zanimljivo putovanje, iza kojega je ostalo gotovo dvije i pol tisuće fotografija, dosta videozapisa te brojni događaji i ljudi koje ćemo dugo nositi u svojoj uspomeni.

Nagrade hrvatskom filmu na UNICA-i 2006.

Igrani film autorice Tanje Golić Nije da znam nego je to tako, prikazan u konkurenciji studenata filmskih škola, a snimljen u produkciji zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, osvojio je drugu nagradu, a Darija Lorenci dobila je posebno priznanje kao najbolja glumica.

U konkurenciji jednominutnih filmova, autori filma Kad policija trenira 2, Martin Birač, Antonio Gabelić, Silvije Magdić i Dinka Radonić, podijelili su treće mjesto s nizozemskim filmašima.