Zapis

Da mu otac nije u Prvom svjetskom ratu bio artiljerac ili topnik, kako vam drago, Vladimir bi se Tadej možda rodio u Americi i tko zna kakva bi se tu holivudska karijera razvila. Jer, bez obzira gdje se rodio, Tadej bi sigurno bio filmaš. To je unaprijed bilo suđeno. Djed i još neki rođaci već su bili u SAD pa se i Tadej senior spremao otići, ali je, da umiri savjest, ipak napisao molbu i uputio je kamo treba. Te ratni veteran, te zna telegrafiju, te ovo, te ono, tek — primilo ga u državnu službu. A to je u Kraljevini Jugoslaviji (i na još nekim mjestima) bila puna šaka brade! Prije toga Vladimirov je otac bio fotograf u Novskoj, a Novska je tada bila više trgovište i sajmište za okolna sela nego pravi grad, i nije bilo baš neke navike učestalih fotografiranja. Otac je imao i dara za slikarstvo, no s tim se tek nije dalo živjeti. Tako se služba na željeznici pokazala kao idealno rješenje egzistencijalnih problema pa se moglo pristupiti povećanju porodice. I na ovaj su svijet došli Vladimir i njegov brat!

Vladimir Tadej

Rođen u Novskoj 9. svibnja 1925, Vladimir Tadej, redatelj, scenograf, kostimograf, scenarist, filmski publicist, autor animiranih filmova, riječju svojevrsna renesansna osoba naših dana, proveo je prvih nekoliko godina života u rodnome mjestu, pa se za ocem i njegovim željezničarskim poslom (tata je u međuvremenu avanzirao od željezničarskoga telegrafista u prometnika i dobio je svoju crvenu kapicu) pomaknuo u Novu Gradišku, gdje su profesori likovnog odgoja Domaci i Kovačević prepoznali njegov slikarski talent (i poslovne sposobnosti jer je znao slikati za potrebe kolega kojima to baš i nije išlo od ruke, i njihove radove naplaćivati kupnjom bojica ili sličnim uslugama), a zatim u Svetu Klaru, tadašnje i današnje predgrađe Zagreba. Nakon pučke škole upisao se u III. gimnaziju, koju su pohađali mnogi slavni ljudi hrvatskoga slikarstva, filma, literature i sličnih umjetnosti, da bi iza toga počeo studij arhitekture na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Vladimir je doduše htio biti slikarom i neko je vrijeme pohađao privatni tečaj kod slavnoga profesora Krizmana, ali se otac tada sjetio svojih slikarskih pokušaja u Novskoj i nekako su mu pred očima stale titrati slike boema koji bajno žive pod pariškim i drugim mostovima, pa je sinu ozbiljno savjetovao neka se okane takvih šašavih ideja i baci se na nešto životu primjerenije. Tako se arhitektura pokazala kao logičan izbor.

No, pojavio se i deus ex machina u liku Ervina Šinka, koji se zaista zvao Franjo Spitzer i bio je hrvatski i mađarski književnik, pjesnik i analitički prozaist, a neko vrijeme, nakon Drugoga svjetskog rata, i ministar kulture Narodne republike Hrvatske. Rečeni je Šinko jednoga dana pozvao Vladimira Tadeja, tada još studenta arhitekture, i priopćio mu kako su oni čuli za njega, da je darovit i to, da je i slikar i arhitekt i sve, pa mu je ponudio angažman scenografa u prvim filmovima snimanim tih poratnih godina. Tako se Vladimir Tadej našao 1947. u Jadran filmu, najprije kao asistent scenografa u filmu Živjeće ovaj narod redatelja Nikole Popovića. Ni Šinko ni bilo tko drugi, pa ni sam Vladimir Tadej, nisu tada znali da će od njega postati jedan od začetnika stvaranja filmske scenografije u Hrvatskoj i kakvu će karijeru ostvariti. Onaj (ne)odlazak u Ameriku pokazao se tih dana, i poslije, kao nebitan. Studij, doduše, nije nikada završio, ali nije ni »mislio da su diplome ona presudna životna stvar«. To je i dokazao cijelim svojim profesionalnim životom. Dobro, pedagozi moji, ne kažem ja da tako treba, ali...

Prva mu je samostalna scenografija bila za film Zastava Branka Marjanovića, snimljen 1949, i već za taj prvi posao prima nagradu Narodne Republike Hrvatske. Doduše, u vrijeme snimanja činilo se kako će biti problema, a ne nagrade, jer se književnik Joža Horvat, po čijem se scenariju film snimao, usprotivio nekim Tadejevim scenografskim rješenjima. Bila su osjetljiva vremena Rezolucije Informbiroa i ljudi su preko noći znali otići pod led, pa i doslovno, ali sve je na kraju ispalo dobro, za obojicu, a Vladimir se Tadej uvjerio kako valja biti svoj i u svakodnevnom životu i u poslu, pa će sve biti kako treba. Poslije je bio scenograf i u filmovima Bakonja fra Brne redatelja Fedora Hanžekovića, snimljenu 1951. godine, U oluji iz 1952, Jubilej gospodina Ikla snimljenu 1955, a nagradu kritike za scenografski rad osvaja u Puli, za film Kaja, ubit ću te redatelja Vatroslava Mimice, iz 1967. Danas kaže kako su mu najdraže nagrade za scenografski rad u filmovima Izgubljena olovka redatelja Fedora Škubonje, 1960, za koji je dobio drugu nagradu na festivalu u Mar del Plati, Argentina, a za nju je doznao tako što je primio bankovni izvještaj i ček na tadašnjih 30.000 dinara, kolika je bila protuvrijednost dolarskoga iznosa, i za Jubilej gospodina Ikla. Nagrađen je i za scenografski prinos u filmovima Dvostruki obruč redatelja Nikole Tanhofera, iz 1963. godine, te za Bitku na Neretvi Veljka Bulajića iz 1969. Ukupno potpisuje scenografiju u četrdesetak domaćih filmova i više od petnaest stranih, među kojima izdvaja seriju koprodukcija Winnetou 1, iz 1963. godine i Winnetou 2, iz 1964., redatelja H. Reinla, pa Winnetou među jastrebovima iz 1964. godine i Old Firehand, snimljen 1966, redatelja A. Vohrera. Zanimljiv je bio i rad na snimanju filma Orao u kavezu redatelja F. Cooka, priči o Napoleonovim posljednjim danima na otoku Sveta Helena, iz 1971.

Koliko scenograf može i smije utjecati na konačni izgled filma, pitam gospodina Tadeja, a on vrlo ozbiljno odgovara da je film iznad svega timski rad i svaki je njegov segment jednako važan, iako redatelj na kraju sve potpisuje i ima puno pravo na pohvale i, ne daj Bože, pokude za konačni rezultat. Najbolja je ona scenografija koja se najmanje zapaža, koje gledatelj uopće nije svjestan, a isto je s glazbom, kostimima ili rasvjetom. Čim se nešto od toga posebno izdvaja, znači da je prenaglašeno, kao dobro ili loše, svejedno, a to onda nije prava stvar. Problem je, tvrdi Vladimir Tadej, i u našem mentalitetu koji svjesno ruši sve bivše i tuđe, i kreće uvijek iz početka. Zaneseno priča o nedavnom turističkom posjetu Pragu, u kojem je u više navrata profesionalno radio, čemu je svakako pridonijela činjenica da dobro govori češki jezik, uz talijanski i njemački, i slušao kako turistički vodič objašnjava posjetiteljima da je neku kulu najprije gradio ovaj knez, pa nastavio onaj kralj... Kod nas, kaže uz ironični smiješak, svaki novi ima potrebu sve srušiti i graditi iznova, a to nas onda dovodi tu gdje jesmo. On je ipak uspio dio svojih scenografskih dosega i zamisli prenijeti mlađima. I još, kaže Vladimir Tadej, treba znati da je scenograf u biti vođa ekipe u kojoj su njegovi pomoćnici, pa patineri i razni drugi suradnici. Bez njih ni rad scenografa niti konačni dojam završena filma nije potpun ni moguć i sve to valja imati na umu kad se ocjenjuje opći dojam scenografskoga rada na filmu.

Tadej se nije zadovoljio scenografskim prinosom, već je bio i kostimograf u desetak filmova, među kojima su Jubilej gospodina Ikla Bitka na Neretvi. Onaj se njegov slikarski talent, naslijeđen od oca, budio i pozivao da i na ovaj način likovno oblikuje filmove na kojima je surađivao. Slikarstvom se više nije aktivno bavio, iako je bilo nagovora u obitelji i šire, no kad te jednom film uzme pod svoje, nema se vremena za bilo što drugo, tvrdi uvjereno.

Slijedeći je korak bio posve logičan. Vladimir Tadej napisao je tridesetak scenarija za animirane filmove, među kojima su bili i Cowboy Jimmy, nagrađen Zlatnom arenom u Puli 1957. pa Happy end iz 1958, Krava na granici, koji je osvojio Grand prix u Oberhausenu 1962. i specijalnu nagradu u New Yorku 1964. Samostalno je režirao crtani film Sve želje svijeta snimljen 1966.
Iz tih je godina i zanimljiva priča. Tadej je napisao scenarij za animirani film Benko Kamenko, o spiljskim ljudima, a ubrzo su u Zagreb stigli Joseph Barbera i William Hanna, autori poslije planetarno slavnih Flintstonesa, u nas poznatijih kao Obitelj Kremenko. Sad, ne kaže Vladimir Tadej da su Hanna i Barbera baš plagirali njegova junaka, ali su između ostalih zagrebačkih animiranih filmova vidjeli i Kamenka, pa se iz toga mogu zaista izvući svakakvi zaključci.

Tadej (drugi slijeva) u društvu I. Zalara, Đ. Đurića i V. Šinkoveca

Prva je knjiga koju je mali Vladimir pročitao u životu bila Družba Pere Kvržice autora Mate Lovraka, a prvi igrani film koji je režirao bio je — Družba Pere Kvržice, snimljen 1970, za koji je dobio nagradu UNESCO-a za adaptaciju literarnog djela na FEST-u 1971. Snimio je i film Hitler iz našeg sokaka, nastao 1975, koji smatra svojim najboljim djelom i za koji je dobio Srebrnu arenu za režiju na festivalu u Puli, pa Hajdučka vremena iz 1977. godine i Tajnu starog tavana iz 1984, za koji dobiva nagradu Kekeca za najbolji dječji film na FEST-u 1985. godine. Ukupno je snimio osam igranih filmova, a za sedam je sam napisao scenarij. Bio je i redatelj TV-serije Neuništivi iz 1990. godine, a u vrijeme Domovinskoga rata snima više od trideset dokumentarnih filmova na svim hrvatskim ratištima, među kojima izdvaja Posljednju Teutu, iz 1991, Skradinske gardiste, snimljene iste godine, te Dragovoljca Šimu iz 1994.
S književnikom Hrvojem Hitrecom, inače bivšim učenikom iste one III. gimnazije koju je, doduše koju godinu prije, i sam pohađao, napisao je roman Kanjon opasnih igara, nagrađen 1994. godišnjom nagradom Grigor Vitez i zatim snimio po tom tekstu zapaženu dječju televizijsku seriju.

Bez dvojbe vrhuncem svoga scenografskog stvaralaštva proglašava seriju filmova o indijanskom poglavici Winnetouu, prema motivima romana Karla Maya, snimanih šezdesetih godina na lokacijama oko Velebita i Obrovca. Tadej je osobno odabrao više od petsto lokacija, na kojima je snimljeno pet filmova, a očaravalo ga je što je sve išlo njemačkom pedantnošću, pa se znalo i godinu unaprijed da će snimanje početi određenog datuma ili da će za urađeno dobiti dogovoreni honorar, a da se ne mora prepirati i moljakati, što je, nažalost, bio čest slučaj pri domaćim filmskim projektima. I danas, četrdesetak godina nakon dovršenih snimanja, uredno prima tantijeme za svoj rad. Nisu to neki veliki iznosi, ali čovjeka raduje kad vidi kako se njegov autorski rad i dalje cijeni i kako za njega dobiva primjerenu naknadu.

Ne čudi što se ovih dana Vladimir Tadej intenzivno bavi novim projektima. Ili, možda ne čudi, iako se zna da je u osamdeset i drugoj godini!? U Njemačkoj su filmovi o Winnetouu još vrlo uspješni i rado gledani, a na njima zarađuju i turističke agencije koje organiziraju putovanja na lokacije snimanja tih filmova i druge sadržaje. Pa zašto to ne bismo činili mi sami, upitao se Vladimir Tadej i pokrenuo inicijativu za stvaranje Memorijalnog centra Winnetoua, na lokacijama gdje je snimljena serija filmova i u suradnji s Jadran filmom. Idejni je projekt dovršen i ubrzo se očekuje realizacija. Slična je i ideja scenarija za seriju za djecu Tragom poglavice Winnetoua, od dvanaest epizoda, koji ovih dana kola među prijateljima i suradnicima, kako bi se vidjelo ima li mogućnosti i sredstava za realizaciju. Konačno, u tijeku je rad na novom crtanom filmu Zakaj sam pevca razapel?, kojemu je Tadej redatelj i scenarist, a glazbu piše Arsen Dedić, s kojim je već više puta surađivao. Ideja je nastala po motivima poznate slike naivca Ivana Generalića, a priča o vječnoj temi, sumnji i ljubomori.

Vladimir Tadej dobio je 2005. nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Nekako se ustalilo da takve nagrade dolaze pri kraju radnog i životnog vijeka, no gospodin Tadej očito ima još mnogo toga reći. Ne bi prihvatio režiju novoga igranog filma, pa ni posao scenografa, jer je svjestan da više nema životne snage potrebne da bi se takvi poslovi kvalitetno obavljali, ali je uvijek zainteresiran za prinos u raznim projektima, prilagođen njegovu znanju, sposobnostima i godinama.

Prije se aktivno bavio sportom, posebno nogometom, stolnim tenisom, tenisom, a bogme i šahom, no sada vitalnost ponajviše održava stalnim kretanjem. Kći mu radi u Institutu za turizam pa u posljednje vrijeme rado putuju skupa, onim starim stazama koje je upoznao tražeći lokacije za snimanje filmova u kojima je radio kao scenograf. Svi se njegovi današnji suputnici ugodno iznenade kad na takvim putovanjima sretnu ljude s kojima je Tadej prije mnogo godina surađivao, a oni ga se danas sjete, prijateljski ga pozdrave i porazgovaraju. S ljudima je uvijek znao uspostaviti kontakt i ostaviti za sobom dobar trag.

U jednom je mandatu bio i predsjednikom Kinosaveza Hrvatske, današnjega Hrvatskog filmskog saveza. Prihvatio se posla jer ga je zanimalo amatersko, neprofesijsko filmsko stvaralaštvo, posebno dječje, sudjelovao je na mnogim smotrama i revijama kao član žirija, držao predavanja, pa je mislio kako je dužan prihvatiti i tu obvezu i obaviti je na najbolji način. Birajući na revijama iznimne dječje filmove uvijek je u prvi plan stavljao ideju i poruku, a manje važnim smatrao je eventualnu tehničku (ne)savršenost.

Često snimajući filmove za djecu naučio je kako valja s malim glumcima, koji se obično na početku snimanja malo prave važni, glumataju, pa je znalo biti teško dovesti ih u red, ali očito je u tome uspijevao. S nekim je svojim filmovima proputovao cijeli svijet, i rado se sjeća kako su, na primjer, u Pakistanu s razumijevanjem gledali Družbu Pere Kvržice, iako im je po svemu daleka i teže razumljiva. No, poruka vrijedi bez obzira na nacionalne, kulturne i druge razlike, a u tome i jest veličina i snaga filma.

Vladimir Tadej nedavno je u Beču primio posebno priznanje, Kristalnog orla, od poklonika pisca Karla Maya na čijim su djelima o Divljem zapadu odrastale mnoge generacije. Nagrada ga je obradovala i podsjetila na filmove o Winnetouu u čijem je nastanku sudjelovao punih pet godina i ostao njihovim poklonikom do danas. I nju izdvaja među posebne, jer za njega zaista ima posebno značenje.

Vladimir Tadej duboko promišlja stanje i probleme hrvatskoga filmskog stvaralaštva, neki ga pomaci raduju, mnogo toga zbunjuje i brine. I radi i dalje. To je najveći i najbolji prinos koji osobno može dati.