Roditelji nakon nekoga vremena prihva?aju ?injenicu da oni nisu jedini koji u obitelji utje?u na medijski odgoj djeteta. Tu su i njihova starija bra?a, koju, kad je o medijskim sadržajima rije?, zanima nešto drugo.
Postavlja se opravdano pitanje: kako se ponašati u takvoj situaciji? Praksa pokazuje da ponekad pomaže i razgovor sa starijom djecom, popra?en strogim upozorenjima. U slu?ajevima kad ishod nije pozitivan mora se ute?i manje popularnim rješenjima, a to su zabrane gledanja televizije, videa ili DVD-a kako bi se zaštitili najmla?i uku?ani. Prije toga treba iskušati sve mogu?e alternativne putove. Primjerice: može li se željena televizijska emisije gledati dok mla?i brat nije kod ku?e ili možda snimiti? Najdraža ra?unalna igra možda se može odigrati i izvan doma?
Bitno je, me?utim, da se takve situacije ne doga?aju uvijek na ra?un starijih, jer bi se moglo stvoriti rivalstvo, što nikako nije dobro. Najmla?ima u domu tijekom vremena mora biti objašnjeno da oni ne mogu gledati baš sve sadržaje koje gledaju stariji i da se ponekad moraju igrati i sami. Pri svemu tome ne smije se pretjeravati u strogo?i, nego treba biti fleksibilan i senzibiliziran za medijske potrebe najmla?ih.
Dok trinaestogodišnje dijete sjedi pred televizorom i gleda svoju seriju, roditelji mogu, primjerice, osmogodišnjaku ?itati pri?u.
Kad se raspravlja o djeci i medijima, odnosno o negativnostima koje donose mediji, na prvom ?e mjestu biti širenje nasilja i agresivnosti.
U televizijskim se serijama, a poglavito u crtanim filmovima, izmjenjuju komi?ni prizori i prizori nasilja, pri ?emu se postavlja pitanje koliko djeca i kada mogu razlikovati što je nasilje, a što su smiješni prizori.
Neka istraživanja provedena u Austriji i Njema?koj na uzorku od petsto u?enika izme?u šest i trinaest godina pokazuju da djeca jasno razlikuju ono što oni naj?eš?e zovu ‘strašno’ i ‘manje strašno’ nasilje. Kad kažu ‘strašno’, pod tim misle na one prizore u kojima se pojavljuje oružje ili kada dvije osobe po?ine neko nasilje. ‘Manje strašno’ nasilje slu?ajevi su psihi?kog maltretiranja i uništavanje predmeta. Mla?i se smiju situacijskoj komici, dok starija djeca razumiju i igru rije?i, odnosno komiku koja iz njih proizlazi.
Pri razumijevanju ‘smiješnog’ nasilja, dakle oblika nasilja koje se javlja u smiješnom obliku, možemo govoriti o prvom važnom koraku kad se u djece po?inje razlikovati zbilja i fikcija. Mladi gledatelji naime još vjeruju da junake u crtanom filmu bole udarci ili rane. Odraslija djeca nemaju tih problema pri doživljaju filma. Oni jasno prepoznaju fiktivne junake u crti?ima, ali se manje poteško?e ipak javljaju u slu?aju igranoga filma sa stvarnim likovima, glumcima. Kad na ekranu vide snažnoga junaka, mnogi od njih vjeruju da je on i u zbilji tako mo?an i snažan kao u filmu. To je posebice izraženo u onim slu?ajevima kad je prizor realisti?no prikazan, pa se teško otkriva iluzija.
Pojedini psiholozi tvrde da komi?nost u prizorima nasilja u one djece koja ne razlikuju stvarni svijet od filmskoga mnogo ne pomaže u ublažavanju doživljaja nasilja. Naravno da to ipak ovisi o stupnju poistovje?ivanja s likovima u filmu, ali i o tome kako su i jesu li uop?e prikazane posljedice nasilnoga ?ina.
Upravo se mediji najviše optužuju za nasilno ponašanje djece, pri ?emu se zapostavlja ?injenica da je nasilje svuda oko nas i da su mladi na stanovit na?in ve? postali tupi na njegove manifestacije. Kad gledaju crti?, oni gledaju kako se mijenja oblik tijela, uživaju u dinamici kretanja, brzoj izmjeni kadrova. Kako gotovo nikada ne vide kako te?e krv ili odrezanu ruku žrtve, dakle posljedice nasilja, jer junaci opet ožive i kre?u se kao da se ništa nije dogodilo, za njih sve to zna?i vrstu dobre zabave. Stoga se cijela rasprava oko nasilja u medijima i dje?jega doživljaja tog nasilja ne bi trebala odve? dramatizirati, posebice ako roditelji s djecom razgovaraju o tome što su gledali i na taj na?in uvode u dom bitan dio medijskog odgoja. Djeca se razvijaju, misle sve slojevitije i uskoro ?e spoznati svu složenost medijskog sadržaja. Bitno je da roditelji pomognu djetetu kako bi se mogao samostalno ophoditi s medijima.
Odrasli moraju biti svjesni ?injenice da djeca gledaju i doživljavaju medije na druk?iji na?in nego što je to bio slu?aj s njima u njihovu djetinjstvu.
Ako primjerice roditelji pro?itaju ili ?uju kako je film Kralj lavova odli?an film za djecu i odlaze sa sedmogodišnjim djetetom u kino, bivaju iznena?eni kad njihov sin ili djevoj?ica zapla?u u prizoru kad junak filma Simba izgubi oca i ostaje sam. Kako tada postupiti? Dijete želi napustiti kinodvoranu. Roditelji popuštaju želji djeteta i izlaze. Pritom je za njih i dalje velika nepoznanica kako je mogu?a takva reakcija, kad su pro?itali da je to film namijenjen djeci.
Za mlada gledatelja u razvoju potpuno je nebitno strada li neka životinja u mediju crti?a ili u dokumentarnom filmu, odnosno u igranom. Taj prizor predškolsko dijete i dijete koje poha?a razrednu nastavu emocionalno uzbu?uje na isti na?in i istim intenzitetom. To se posebice odnosi na teme ‘ostati sam’ ili ‘smrt roditelja’.
Ovdje je roditeljska pomo? iznimno bitna i nikako ne bi smjela izostati. O vi?enom se mora razgovarati.
U navedenom primjeru roditelji su možda pogriješili što nisu film odgledali do kraja, jer bi tada njihovo dijete uo?ilo da filmska pri?a ima dobru, sretnu završnicu. Djeca naime vole kad se radnja tako razvija da je njezin svršetak bez dvojbi – jasan. Primjerice, ako u nekom filmu strada zlo?esti lik, oni su zadovoljni jer je pobijedio moral. Ako je završnica oko sudbine toga negativnog lika nejasna, to ?e mlada gledatelja zbuniti i dulje vremena optere?ivati. Roditelji moraju sami odlu?iti ho?e li djetetu ispuniti želju i napustiti dvoranu ili ?e radije sa?ekati kraj film i poslije o svemu popri?ati. Razgovor je potreban i u jednom i u drugom slu?aju, posebice o prizorima iz filma koji su dijete uznemirili.
Novi mediji (svi oni koji su povezani s ra?unalom) donose u domove nove probleme, a to se posebice odnosi na ra?unalne igre i internet. Ra?unalne su igre u djece posebno popularne. Mnogi roditelji strepe koliko su te igre po njihovu mišljenju opasne za djecu, a djeca uz njih provode sate i sate. Medijski su pedagozi koji se bave tim problemom zaklju?ili da kod ra?unalnih igrica valja ograni?iti vrijeme igre i uop?e boravak pred monitorom ra?unala. Djeca slobodno vrijeme moraju dijelom provoditi i u društvu vršnjaka igraju?i se, ili s roditeljima. No i u tom slu?aju valja biti prilagodljiv. Ako je dijete bolesno ili je iznimno loše vrijeme, treba dopustiti da se dulje igra ra?unalnim igricama, odnosno da više vremena provodi uz ra?unalo. I u tom slu?aju roditeljska je suradnja dobrodošla, posebice ako je mogu?a igra u paru.
Dileme oko primjene i nazo?nosti ra?unala posebice su, napose u nas, velike kad se govori o ra?unalu u vrti?u, odnosno u djece predškolske dobi. Za njih ra?unalo ponajprije treba biti izvor zabave, a manje u?enja. Tu se rabe takozvani kreativni programi, gdje se dijete, crtaju?i i oblikuju?i predmete, dakle igraju?i se, susre?e s novim pojavama. Programi uz pomo? kojih se u?i trebaju se u vrti?u rabiti selektivno jer ?esto preoptere?uju djecu, a to nikako nije preporu?ljivo. Odgojno-obrazovni programi dobro su došli jer se ?esto (u nas nažalost na stranim jezicima, što je veliki problem, ali u?enjem stranoga jezika u predškolskoj dobi i on ?e nestati) nastavljaju na djeci poznate sadržaje iz televizijskih emisija.
Glede ra?unala u predškolskim ustanovama postoje razli?ita mišljenja. U onim slu?ajevima gdje se tomu pristupilo osmišljeno, planirano, ostvareni su vrlo dobri rezultati s naglaskom na to da se nikako ne smije pretjerivati, nego da ra?unalo treba biti samo jedno od edukacijskih sredstava u radu s djecom predškolske dobi.
Kad god je to mogu?e valja povezivati ra?unalne sadržaje sa stvarnim životom. Kad se nešto prona?e na internetu, to se traži i u prirodi, ?ime ?e se barem u nekim slu?ajevima smanjiti potencijalna opasnost otu?enja, o kojoj se danas toliko govori.
Za djecu je internet novo, neistraženo, zanimljivo podru?je puno novih informacija i novih mogu?nosti komunikacije. Kako bi pak sve donekle bilo pod nadzorom, nužna je roditeljska kontrola, bolje re?i diskretno pra?enje onoga što dijete na internetu traži. Zabrane kojima su skloni neki roditelji ne dovode ni do kakva rješenja, u?inak im je upravo suprotan. Ponovo je potreban razgovor, a možda i zajedni?ko druženje uz internet. Djetetu treba objasniti da ne treba sate i sate provoditi uz monitor ra?unala, nego da postoje i drugi zanimljivi sadržaji u njegovoj okolini koje ne treba zanemariti.
Internet otvara i temu anonimnosti, odnosno zaštite osobnih podataka, što u današnje vrijeme djeci treba objasniti što je prije mogu?e.
U to podru?je pripada i zaštita maloljetnika, posebice glede nepo?udnih sadržaja na internetu (pornografija, nasilje, rasizam), o ?emu svakako roditelji trebaju porazgovarati s djecom. U slu?ajevima kad se zapostavljaju takve teme slobodno možemo govoriti o roditeljskoj neodgovornosti i egoizmu.
Roditelji skloni pretjerivanju spremni su govoriti o tome kako mediji ?ine njihovu djecu bolesnima, što nikako nije to?no. Pretjerano gledanje televizije, videa, igranja ra?unalnih igara i sli?no nikako nije tako dramati?no. Roditelji poglavito moraju voditi ra?una o tome da djeca žive u suglasju izme?u vremena koje provode uz medije i vremena ostalih aktivnosti u slobodnom vremenu. Mediji su važan dio svakodnevice ne samo djece nego i roditelja, ali uz njih postoje i mnoge druge važne i korisne aktivnosti.
Ne smije se zaboraviti ni da su, primjerice televizijski junaci, za djecu idoli samo u nekoj, prolaznoj, fazi odrastanja. Djeca ?e se u budu?em životu morati suo?iti s mnogo složenijim stvarima i situacijama nego što ih prezentiraju mediji. Upravo je stoga potreban razgovor o tome kako djeca doživljavaju sadržaje koje im nude mediji. Nužno je od rana djetinjstva razvijati medijsku kompetenciju mladih.
Umjesto zaklju?ka treba re?i da je za današnje mlade ljude televizija nešto što pripada svakodnevnom životu, poput jela, pi?a i spavanja. U vrijeme njihovih roditelja ipak nije bilo tako. Roditelji današnjih roditelja živjeli su u svijetu knjiga i eventualno radija i sve zlo dolazilo je samo od tih medija. Sami mediji sigurno nisu loši, ali može biti loša njihova uporaba, na?in kako se medijima i s kojom svrhom pristupa. Mediji sami po sebi ne?e stvoriti nemoralne, agresivne osobe i zlo?ince.
Roditelji trebaju razmišljati o tome da pretjerano konzumiranje medijskih sadržaja u djece može biti i signal da djeca bježe od nekih osobnih svakodnevnih problema.
Stoga ponovimo još jednom. O medijima valja razgovarati!