Zapis

Uvodne napomene Temeljni je zadatak ovoga rada dati cjelovit uvid u podru?je ?uvanja, zaštite i restauracije filmskog gradiva. Ni u jednoj drugoj umjetnosti stru?ni djelatnici koji se bave zaštitom kulturnoga naslje?a nisu svakodnevno suo?eni s nestankom i uništenjem dijela nacionalnog i svjetskog kulturnog naslje?a, kao u kinematografskom mediju. To je pravi razlog za dugogodišnje stru?no i znanstveno bavljenje ovim podru?jem medija filma i za znanstveno uobli?enje podru?ja zaštite i restauracije filmskoga gradiva. O poduzimanju mjera zaštite filmskoga gradiva u skromnu obliku možemo govoriti ve? oko 1935. (British Film Institute), zatim intenzivnije od 1951, kad se napušta filmska vrpca s nitratnom podlogom i uvodi filmska vrpca s acetatnom pdlogom. Ta se filmska vrpca u to doba pa sve do po?etka osamdesetih smatrala sigurnosnom filmskom vrpcom (safety film). Problemom resturacije filmskoga gradiva ozbiljno se bave pojedini veliki filmski arhivi (Bruxelles, London) po?etkom sedamdesetih godina. O punoj restauraciji i rekonstrukciji filmskog gradiva ve?i broj arhiva bavi se osamdesetih godina a o digitalnoj restauraciji, tj. restauraciji filmskog gradiva uz uporabu elektronskih medija, najviše se bave ameri?ke filmske kompanije uz pomo? specijaliziranih tvrtki koje rade na osmišljavanju softwarea za vizualne efekte u filmskim spekaklima s po?etka devedesetih godina. Naziv za zvanje filmski arhivist tek se prije desetak godina po?eo rabiti i danas se nalazi u svim dokumentima i stru?nim i znanstvenima radovima. Ni na jednom sveu?ilištu u svijetu još ne postoji ?etverogodišnji studij zaštite i restauracije filmskoga gradiva , a tek 1998. po?inje se u stru?noj i znanstvenoj literaturi rabiti naziv filmski restaurator. Pojedina znanstvena istraživanja o restauraciji i rekonstrukciji filmskoga gradiva kao prethodna izvješ?a prezentirana su na nizu simpozija i radionica u posljednjih osam godina organiziranih od strane Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF) i Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE). Posve?eni su problematici restauracije filmskoga gradiva i ulozi novih elektronskih medija u restauraciji filmskoga gradiva. Postoji potreba da se to važno podru?je u okviru zaštite kulturnog naslje?a definira i da se utvrde osnovni ciljevi daljega djelovanja. U praksi velikim dijelom potvr?eno, ali na teorijskoj razini neuobli?eno, to samosvojno znanstveno podru?je zahtijeva da se utvrde dosezi zaštite i restauracije filmskoga gradiva da bi se moglo krenuti dalje u nastojanjima da se filmsko gradivo sa?uva za budu?e generacije. Pogled filmskih arhivista u zaštiti filmskoga gradiva usmjeren je na pedeset, sto i više godina trajna pohranjivanja filmskog gradiva. Stvarni život filmskoga djela, prikazivanje u kinematografima, na festivalima i televiziji, posebno u malim zemljama, traje najviše godinu do dvije dana. Proizvo?a?i filmske vrpce jam?e vijek trajanja filmske vrpce u boji samo petnaest godina. Prakti?no iskustvo, potvr?eno radom filmskih arhiva tijekom pedeset godina, pokazuje da je filmska vrpca u boji ?uvana u lošim uvjetima u opasnosti od potpune razgradnje i gubljenja boje ve? nakon deset godina. Na razini UNESCO-a ili Me?unarodnog (svjetskog) udruženja filmskih arhiva (FIAF) ne postoji projekt koji bi sprije?io uništenje preostaloga dijela svjetske filmske baštine na nitratnoj podlozi (1895 – 1954). Rije? je o 15 – 30 posto ukupnoga dijela svjetske filmske baštine. Za trajnu zaštitu tog vrijednog filmskog gradiva nema novca, potrebnih stru?njaka ni potrebnog kapaciteta specijaliziranih filmskih laboratorija. Novootkrivena pojava razgradnje filmske vrpce, sindrom vinskog octa, koju neki istraživa?i nazivaju ‘rakom’ filmske vrpce, dodatna je opasnost koja se nadvila nad spremišta filmskoga gradiva. Novi elektronski mediji svojom agresivnoš?u stvaraju, za sada neutemeljenu, nadu da se velik dio filmskog gradiva lako i brzo može presnimiti na elektronski zapis i time dovode u pitanje dalje poduzimanje potrebnih mjera zaštite i restauracije filmskoga gradiva. I nadalje je otvoreno pitanje u trajnoj pohrani i zaštiti filmskog gradiva: da li ?emo nakon što smo presnimili ošte?eno i ugroženo filmsko gradivo na nitratnoj ili acetatnoj podlozi na novu izdržljiviju poliestersku filmsku vrpcu i na taj na?in sa?uvali ipak donekle reducirane i ogoljene informacije uništiti originalne negative, jer nas zanimaju samo informacije, a ne i ?itav povijesni kontekst, te sama djela u izvornom fizi?kom obliku kao povijesni artefakti? Filmski arhivisti i restauratori u radu na zaštiti filmskoga gradiva osje?aju da su u za?aranu krugu iz kojega nema izlaza, jer pojedino filmsko gradivo zašti?uju i po ?etiri puta u dvadeset ili trideset godina. Razlog je u neosiguravanju potrebnih uvjeta za njihovu trajnu pohranu filmskoga gradiva i nepridržavanju osnovnih standarda u proizvodnji, prikazivanju i distribuciji filmskih djela namijenjenih javnom prikazivanju. Analiza prijelomnih trenutaka u povijesti nastanka filmskoga medija, koji imaju tragi?ne posljedice za sudbinu filmskoga gradiva (pionirsko razdoblje do 1910. godine, pojava zvuka 1927, prijelaz snimanja filmova s nitratne filmske vrpce na filmsku vrpcu s acetatnom podlogom 1951), nužno vodi do zaklju?aka o potrebi primjerena provo?enja mjera zaštite (osiguranjem uvjeta ?uvanja) te restauracije ugrožena ili ve? ošte?ena filmskog gradiva uz stalno pra?enje istraživanja i ostvarenih rezultata na podru?ju zaštite filmskoga gradiva. Bez cjelovita uvida u osnovne karakteristike filmske vrpce nije mogu?e analizirati odre?ena razdoblja u nastanku kinematografskog medija, a bez tih saznanja nema podloge za stru?na polazišta u poduzimanju odgovaraju?ih mjera zaštite, restauracije i rekon- strukcije filmskoga gradiva. S današnjih teorijskih i stajališta proizašlih iz filmske arhivske prakse neshvatljivo je i neobjašnjivo kašnjenje u osnivanju filmskih arhiva. Prvi val osnivanja filmskih arhiva zbiva se tridesetih, a drugi pedesetih godina ovoga stolje?a. I. PRVE IDEJE O POHRANI FILMSKOGA GRADIVA U najvažnijim povijestima filma, kao za?etnika ideje organizirana prikupljanja i pohranjivanja filmskoga gradiva, kao povijesnoga dokumenta, navodi se poljski fotograf i filmski snimatelj Boleslaw Matuszewski. U brošuri Une nouvelle source d’histoire (Novi povijesni izvor), koju je objavio u Parizu 1898. u poglavlju ‘Stvaranje skladišta za povijesne filmove’, naglašava »neophodno je ovom možda povlaštenom povijesnom izvoru osigurati isti zna?aj, status u društvu i pristupa?nost, kao i ostalim, ve? poznatim arhivima«. U filmski arhiv, kako ga on u svom pamfletu konkretno razra?uje, i to razmatraju?i njegovu budu?u organizaciju, na?in pohrane i evidencije filmova, proizvo?a?i filma bili bi dužni predavati obveznu kopiju filma svakoga novoproizvedena filma. To je UNESCO preporu?io svojim ?lanicama posebnom Preporukom tek 1980. godine. Vizionarska ideja o potrebi ?uvanja i trajne pohrane filmova »povijesnog, obrazovnog, tehni?kog, vojnog, medicinskog i kazališnog zna?aja«, nai?i ?e, u doba objavljivanja brošure Boleslawa Matuszewskog, na slab odjek. Tek poneke privatne zbirke krenut ?e tim tragom, na primjer, privatna filmska zbirka Alberta Kahna u Parizu utemeljena 1910. godine, koja je prete?a slavne Francuske kinoteke (Cinematheque Française). Prema nekim povjesni?arima filma prvim javnim filmskim arhivom može se smatrati Staaten Film Central, utemeljen 1912. u Kopenhagenu. Prvi svjetski rat, pored loših posljedica za pojedine filmske zbirke, doveo je i do osnutka vojnih filmskih arhiva. Zapovjedništvo turske vojske, prema istraživanjima Wolfganga Kohtea, u svezi s balkanskim ratovima, osnovalo je 1913. Centar za film i fotografiju. Mnogo su poznatiji Section Cinematographique de l’Armee u Parizu, Imperial War Museum u Londonu, Australian War Memorial u Melbourneu i dr. Na temelju vrste filmskoga gradiva, koju pojedine kolekcije, privatne zbirke ili službe posjeduju, dolazi do diferencijacije i nastanka filmskih arhiva u sklopu državnih arhivskih ustanova, koje ?uvaju filmsko gradivo nastalo radom razli?itih državnih organa i organizacija. Usporedo nastaju i filmski arhivi, kinoteke ili filmoteke, koje se pretežno bave prikupljanjem, obradom, provo?enjem mjera zaštite nacionalne filmske zbirke, kolekcije stranog filma utemeljene kao umjetni?ke zbirke, pojedinih kinematografija, škola, redatelja ili pojedinih vrsta filmskoga gradiva, na primjer dokumentarnog filma (non fiction collections), specijalizirane zbirke za pojedina razdoblja svjetskog ili europskog filma. Odjeci u Hrvatskoj Svoje filmske centre i službe osnivaju pošte, željeznice i razna ministarstva. U našoj zemlji razli?ita su austrijska ministarstva organizirala snimanje turisti?ko-propagandnih filmova. Filmska proizvodnja (svih vrsta filmova: dokumentarnih, animiranih, filmova sjenki, kratkih igranih filmova) Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar (1927 – 1960) nastala je u okrilju Ministarstva zdravlja. Sustavno snimanje etnografskih filmova organizirat ?e Etnografski muzej od 1930. godine. Osim nekoliko ?lanaka u našem tisku toga doba, do prvoga prihva?anja ideje Boleslawa Matuszewskog došlo je u Klubu kinoamatera u Zagrebu, koji je 1934. osnovao arhiv filmova svojih ?lanova. Kontinuirano je djelovao do 1945, a potom je nastavio s prikupljanjem i ?uvanjem filmova filmskih amatera sve do današnjih dana. U Hrvatskoj prijedlog pohranjivanja (deponiranja) filmskih kopija novoproizvedenih filmova u svrhu zaštite izvornoga filmskog gradiva po?et ?e se sustavno provoditi tek s osnnutkom Hrvatske kinoteke 1979. na temelju Zakona o kinematografiji iz 1976. godine. 1. Osnivanje filmskih arhiva Iako filmska umjetnost ima kratku povijest, nad njom su se odmah nadvile mnoge nevolje i poteško?e, koje su prijetile njezinu uništenju. Sama narav medija, njegove fizi?ke karakteristike, zapaljivost filmske vrpce (nitratna filmska vrpca), otpor prema filmu kao mediju pogodnu za ra?anje nove umjetnosti, stajalište da je rije? o trenutnoj pojavi koja nema trajnu kulturnu, dakle umjetni?ku, povijesnu ili dokumentacijsku vrijednost, rezultiralo je potpunom nebrigom za snimljeno filmsko gradivo. Neshva?anje prave vrijednosti filmskih zapisa i potrebe za njihovim pohranjivanjem, svo?enje na razinu novih atrakcija koje se brzo zaboravljaju, dovelo je do potpuna uništenja velikog dijela proizvedenih filmova na po?etku medija filma, posebice u pionirskom razdoblju, koje povjesni?ari obilježavaju do 1905, dakle prvih desetak godina. Podaci do kojih su istraživanjima došle ekspertne grupe UNESCO-a , Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF-a), porazni su u pogledu sudbine kinematografskog filma. Istraživa?i i povjesni?ari filmskoga medija smatraju da je više od 60 posto filmskoga gradiva iz nijemoga razdoblja kinematografskog medija na razini svjetske filmske baštine uništeno. U pojedinim zemljama taj se postotak penje do zastrašuju?ih 90 posto, a postotak uništenja filmskoga gradiva nastala nakon pojave zvuka prelazi 50 posto. Potrebno je naglasiti, budu?i da je rije? o tako nestabilnoj podlozi koja je zbog kemijskoga sastava podložna ošte?enjima (mehani?ka ošte?enja, osjetljivost na temperaturu i vlagu, gubljenje boje), povijest kinematografskoga medija u mnogim zemljama bila bi bogatija i s druk?ijim prioritetima i vrijednostima. »Najpopularnija umjetnost dvadesetog stolje?a istodobno je i najugroženija«, ta konstatacija iz UNESCO-ova Glasnika iz 1984. i danas prijeti. Nova saznanja ukazuju da su u opasnosti i filmovi proizvedeni prije deset godina. Nad umjetnoš?u filma i nadalje je opasnost od gubitka boje. Velik dio svjetske filmske baštine snimljene na filmskoj vrpci u boji ?eka nova rješenja, koja se naziru u digitalnoj tehnologiji, što ?e omogu?iti filmu dugovje?an život. Postoje još dva klju?na trenutka u povijesti svjetskoga filma koja su dovela do uništenja velikoga dijela filmskog naslije?a, prijelaz s nijemog na zvu?ni film potkraj dvadesetih i po?etkom tridesetih godina. To se u pojedinim zemljama zbivalo ovisno o brzini uvo?enja zvuka u pojedine nacionalne kinematografije. Drugi klju?ni doga?aj u svjetskom filmu zbio se polovicom pedesetih godina, kad dolazi do napuštanja nitratnoga filma, filmske vrpce sa zapaljivom podlogom. U Sjedinjenim Državama to se zbilo nakon 1951, kad se u proizvodnju uvodi filmska vrpca s triacetatnom podlogom, koja je zbog svoje slabe zapaljivosti nazvana sigurnosni film (safety film). Došlo je do masovna uništavanja filmskog gradiva na nitratnoj podlozi. Sve opsežnija i važnija filmska proizvodnja filma, i to na svim kontinentima, raznorodnost i bogatstvo nacionalnih produkcija, op?a popularizacija filma, pojava novih vizualnih medija, poglavito televizije, u?inila je medij filma nazo?nim u svakodnevnom životu obi?nog ?ovjeka. Film se afirmirao kao samosvojno umjetni?ko podru?je, kulturno dobro te informacijsko i dokumentacijsko sredstvo. Afirmiranjem medija filma i njegovim prihva?anjem kao nove atraktivne umjetnosti po?ela je rasti i svijest o potrebi njegova brižljivog pohranjivanja i zaštite. Iskustvo s nestankom filmskog gradiva u Republici Hrvatskoj Posljedice promjene društvenoga sustava osjetila je hrvatska kinematografija nakon 1945. prvo uništenjem velikoga dijela doma?eg i stranog filma. Prava koli?ina uništenoga filmskog gradiva, pretpostavlja se oko 1948, ne?e se nikada mo?i to?no utvrditi. Zatim je uslijedilo otu?ivanje dijela Nacionalne filmske zbirke (1903 – 1945) i zate?ena stranog filma (1938 – 1945), odnošenjem filmskoga gradiva, gramofonskih plo?a i drugog popratnog filmskog gradiva u Beograd 1958. Iz usmene predaje hrvatskih filmskih djelatnika, koji pamte zbivanja s kraja ?etrdesetih i po?etka pedesetih godina, može se zaklju?iti da se zate?ena filmska vrpca na nitratnoj podlozi nemilosrdno uništavala, tako da su se u tadašnjem kombinatu Borovo izra?ivali ?ešljevi i druga galanterija. Postoji i drugi prihvatljiviji razlog uništenja filmske vrpce na nitratnoj podlozi, kemijskim procesom izdvajalo se iz nitratne filmske vrpce srebro. 2. Pregled najpoznatijih filmskih arhiva i ustroj me?unarodnoga filmskog arhivskog sustava Prva filmska zbirka osnovana je 1894. u SAD u Kongresnoj biblioteci (Library of Congress), gdje su producenti pohranjivali filmove da bi zaštitili autorska prava. Do 1917. filmove su predavali izra?ene na fotografskom papiru jer Biblioteka nije htjela primiti filmske vrpce na nitratnoj (zapaljivoj) podlozi. Primljeno je oko 3500 naslova, koji su otkriveni tek oko 1943. Prvi filmski arhiv, Staaten Film Central, osnovan je u Danskoj 1912. Prvi zakonski spis o potrebi trajne pohrane filmskog gradiva izdan je u Sovjetskom Savezu 1918. U Velikoj Britaniji 1919. odlukom vlade zapovje?eno je da se svi ratni filmovi moraju ?uvati u Kancelariji rata. Pregled osnivanja najvažnijih filmskih arhiva upu?uje na Reichsarchiv, koji je 1920. po?eo preuzimati fotografsko i filmsko gradivo, koje je 1934. prenijeto u novoosnovani Reichsfilmarchiv s temeljnom zada?om da na jednom mjestu ?uva, obra?uje i zašti?uje njema?ku filmsku proizvodnju. Od 1952. tu funkciju ima Bundesarchiv u Koblenzu, koji je ovlašten za preuzimanje filmskog, foto- i fonogradiva. S vremenom je u Njema?koj došlo do specijalizacije, pa se u svijetu priznati Filmski muzej u Münchenu posvetio nijemom razdoblju europske filmske umjetnosti, restauraciji i rekonstrukciji filmova. Filmski muzej u Frankfurtu (Deutsches Filmmuseum) prikuplja i stru?no obra?uje i prezentira filmsku tehniku. Op?a je tendencija u Njema?koj danas osnivanje regionalnih filmskih arhiva, posebno nakon ujedinjavanja s bivšom DDR. Posebno su važne arhivske filmske institucije Stiftung Deutsche Kinemathek u Berlinu, te Deutches Institut für Filmkunde u Frankfurtu, koji ove godine bilježi pedesetu obljetnicu djelovanja na prezentiranju njema?ke kinematografije. U Moskvi je 1926. osnovan Državni centralni arhiv za kino- i fotodokumente, a 1932. pripojen mu je arhiv fonogradiva. U Švedskoj je 1933. osnovana privatna institucija Filmhistoriska samlingarna, koja je imala funkciju arhiva Švedske akademije. Godine 1934. u Ukrajini je osnovan Centralni državni, foto, filmski i tonski arhiv. U drugim sovjetskim republikama osnovani su odjeli u postoje?im arhivima. Godine 1935. zapo?inje s radom Nacionalna filmska biblioteka (National Film Library) u Londonu. Me?unarodni filmski kongres u Berlinu 1935. okupio je filmske producente, distributere i kinovlasnike, koji podupiru osnivanje filmskih arhiva. U posebnom zaklju?ku Kongresa preporu?uje se osnivanje državnih filmskih arhiva i predlaže poklon i trajna pohrana jedne kopije svakog proizvedenog ili uvezenog filma. Pored osnivanja filmskih arhiva u okviru arhivskih institucija dolazi do osnutka filmskih zbirki izvan arhivskog sustava. Jedna je od najpoznatijih filmska zbirka u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu. Godine 1935. nastaje Filmski odsjek (Film Department) knjižnice Muzeja moderne umjetnosti (Library of the Museum of Modern Art), ?ija je namjera pokazivati filmove iz cijelog svijeta, na na?in kao što se izlažu skulpture i slike. U Milanu iste godine nastaje Zbirka Marija Ferrarija, koja 1938. postaje Talijanska kinoteka (Cineteca Italiana). Njezino se zna?enje umanjuje s osnutkom Nacionalne kinoteke (Cineteca Nazionale) u Rimu 1949, s funkcijom središnjega filmskog arhiva. Danas uspješno djeluju filmski arhivi u Torinu, Bologni i Milanu. Op?inska kinoteka u Bologni (Cineteca del Comune di Bologna) izrasla je u filmski arhiv koji ima najbolji filmski laboratorij u Europi, specijaliziran za restauraciju filmskoga gradiva u boji. Na sastanku Izvršnog komiteta Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE) u San Sebastianu, u rujnu 1999, službeno je izviješ?eno da je u osnivanju Nacionalni centar za kinematografiju u Rimu kao državna institucija i time se dovodi u pitanje status Nacionalnog filmskog arhiva (Cineteca Nazionale), koji dulje vrijeme djeluje kao ustanova u privatnom vlasništvu. Godine 1936. osnovana je najpoznatija kinoteka na svijetu, Francuska kinoteka (Cinematheque Française), koju je kao privatnu zbirku osnovala skupina francuskih kulturnih djelatnika, Georges Franju, Jean Mitry, P. A. Harle, na ?elu s kontraverznom li?nosti u francuskoj kulturnoj povijesti, Henrijem Langloisom. Svojim djelovanjem ta kinoteka afirmirala je mnoga svjetski priznata filmska djela, jer je u radu osobito naglasila prezentaciju filmova. Isklju?ivim i jednostranim usmjerenjem u radu stvorila je krivi pojam zna?enja naziva kinoteka, tj. filmskog arhiva, ?ija je temeljna funkcija prikupljanje, obrada i sustavno provo?enje mjera zaštite filmskoga gradiva, a tek potom prikazivanje. Najve?e filmske zbirke na svijetu (12): Cinematheque Royale, Bruxelles, 280 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1946. Bois d’Arcy, Francuska, 250 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF, 1983., The National Film and Television Archive, London, 233 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1938. Gosfilmofond, Moskva, 221 milijun metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1948. Library of Congress (Motion Picture, Broadcasting and Recorded Sound Division), Washington, 160 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1970. The National Archives, Washington, 150 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1989. Cinematheque Suisse, Lausanne, 120 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1948. Jugoslovenska kinoteka, Beograd, 123 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1951. Narodni Filmovy Arhiv, Praha, 80 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1946. National Film Archive of DPRK, Pyongyang, 70 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF, 1974. Cineteca Nazionale, Roma, 70 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1949. Bulgarska nacionalna filmoteka, Sofia, 64 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1959. 3. Me?unarodno udruženje filmskih arhiva (FIAF) Osnivanje velikih nacionalnih filmskih arhiva dovelo je 1938. do osnutka Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (Federation Internationale des Archives du Film – FIAF), koja djeluje u okviru UNESCO-a. Prvi predsjednik postaje F. Hensel, direktor Reichsfilmarchiva, a generalni sekretar Henri Langlois, direktor Francuske kinoteke. Glavni su zadaci novoosnovanoga Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF): – unapre?ivanje zaštite svjetske filmske baštine, – uspostavljanje bliže suradnje me?u filmskim arhivskim institucijama, – me?usobna suradnja na prikupljanju filmskog gradiva, – definiranje statusa nacionalnih filmskih arhiva i njihovih temeljnih zadataka. Odmah nakon osnutka u Me?unarodnoj organizaciji filmskih arhiva došlo je do spora o cilju i svrsi djelovanja filmskih arhivskih institucija. S jedne strane bili su predstavnici filmskih arhivskih institucija iz Velike Britanije, Sjedinjenih Država i Njema?ke, koji su smatrali da je temeljni zadatak prikupljanje, trajna pohrana i zaštita filmskoga gradiva. Francuska, u ve? spomenutoj karizmatskoj li?nosti Henri Langloisa, isticala je da u prvi plan treba staviti prikazivanje filmskoga gradiva, i to je sustavno ?inila zapostavljaju?i mjere zaštite i trajne pohrane filmskog gradiva. Spor je riješen tek nakon Drugoga svjetskog rata na na?in da su prihva?ena oba stajališta, ali je ipak prednost u temeljnim dokumentima FIAF-a dana prikupljanju, trajnoj pohrani i zaštiti filmskoga gradiva. Treba istaknuti da u ve?ini zemalja nacionalne filmske arhive u cijelosti, ili u najve?em dijelu, financira država putem mjerodavna ministarstva, naj?eš?e za kulturu. Rijetki su primjeri da su to privatne ustanove, kao Nacionalna kinoteka u Rimu, ili da ostvaruju tako veliku dobit na tržištu da ih država sufinancira sa svega 30-40 posto, na primjer Nacionalni filmski arhiv, Prag. Filmski arhivi imaju isti status kao klasi?ni arhivi za pohranu pisanoga gradiva, muzeji i biblioteke. Samostalne su institucije ili imaju punu autonomiju, ako djeluju u okviru ve?ih kulturnih ustanova. Djelatnost filmskih arhiva regulira se zakonom, statutom koji mora biti usuglašen s me?unarodnim zakonima i posebno Statutom Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva. Ernest Lindgren, utemeljitelj Nacionalnog filmskog arhiva (National Film Archive) u Londonu 1935, ponajbolje je odredio osnovne zadatke nacionalnih filmskih arhiva, koji se do danas nisu bitno izmijenili: – kontinuirano prikupljanje filmskoga gradiva, – provo?enje mjera zaštite, posebice nacionalnih filmskih zbirki, – zapisi na filmu ili nekoj drugoj vrpci ili podlozi koji imaju trajnu vrijednost bilo kao umjetni?ka djela ili povijesni dokumenti moraju uvijek biti dostupni, sada i u budu?nosti. S vremenom nakon višegodišnjeg rada na prikupljanju i zaštiti filmskog gradiva ta tri temeljna zadatka nadopunjena su, tako da su utvr?eni uvjeti koje mora zadovoljiti arhivska filmska institucija u radu, pa su to istodobno i uvjeti da bi nacionalni filmski arhiv mogao postati punopravnim ?lanom Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva. Arhivska filmska institucija mora imati (to se utvr?uje prethodnim uvidom u rad filmskog arhiva): – katalogiziranu zbirku pohranjenoga filmskog gradiva, – odgovaraju?a filmska spremišta za trajnu pohranu filmskoga gradiva, te – sustavno provoditi mjere zaštite i restauracije filmskog gradiva nacionalne zbirke i pohranjenoga filmskog gradiva koje se odnosi na svjetsku filmsku baštinu, – dužna je prikupljati i trajno pohranjivati prate?e filmsko gradivo (scenarije, knjige snimanja, dijalog liste, plakate, fotografije, skice dekora i skice kostima), – u svrhu ostvarivanja edukativne i znanstvene funkcije dužna je stvoriti stru?nu biblioteku koja služi za interne ali i potrebe javnosti, – ve?ina nacionalnih filmskih arhiva stvorila je muzejsku zbirku tehni?kih predmeta (artefakata), koji omogu?avaju uvid u tehni?ki i tehnološki razvoj kinematografije, – da bi se pohranjeno filmsko gradivo moglo prezentirati filmski arhivi moraju u svom sastavu imati vlastitu kinodvoranu za prikazivanje filmova iz svoje zbirke filmova i drugih filmskih arhiva, koja ne smije imati karakter komercijalne kinodvorane, ulaznice su besplatne te ni na koji na?in ne smiju ugrožavati vlasni?ka i autorska prava. Pravi pokret za zaštitu filmskoga gradiva zapo?inje spoznajom o uništenju velike koli?ine filmskoga gradiva nakon Drugog svjetskog rata. Pedesetih godina osnivaju se filmski arhivi, kinoteke, filmoteke u ve?ini europskih i zemalja s drugih kontinenata. Izme?u ostalih tada su osnovane kinoteke u Austriji, Ma?arskoj i Finskoj. Statut Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF) iz 1993. u ?lanku broj 1. odre?uje da Me?unarodno udruženje filmskih arhiva (FIAF) i filmski arhivi kao temeljne zada?e imaju: – ?uvati i zaštititi nacionalne filmske zbirke, kao i filmsko gradivo iz svjetske filmske baštine, – u?initi sve da se što lakše prikupljaju i zašti?uju sve vrste filmskih dokumenata, – promovirati zbirke filmova, ali i njihovu zaštitu, i to kao umjetni?kih djela ili povijesnih dokumenata, – razvijati suradnju me?u filmskim arhivima i omogu?iti dostupnost svih filmova i prate?e dokumentacije, – promicati filmsku umjetnost i poticati povijesna istraživanja u svim aspektima kinematografske djelatnosti. Godišnji pregled i adresar svih institucija uklju?enih u Me?unarodno udruženje filmskih arhiva (FIAF) u rujnu 1998. pokazuje da se sastoji od 118 ?lanova s ovom strukturom ?lanstva: – 68 stalnih ?lanica (members), – 31 privremenog ?lana (provisional members), – i 19 pridruženih ?lanova (associates). Posebno je zanimljivo razmotriti s kojih kontinenata prema statisti?kim pokazateljima iz 1995. dolazi najviše ?lanova Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF). Te godine bilo je: – iz Europe 43 filmska arhiva iz 31 zemlje, – iz Azije 10 arhiva iz 10 zemalja, – iz Afrike 3 arhiva iz 3 zemlje, – iz Latinske Amerike 16 arhiva iz 12 zemalja, – iz Sjeverne Amerike 11 arhiva iz 2 zemlje, – iz Oceanije 3 arhiva iz 2 zemlje, – s Bliskog istoka 2 arhiva iz 2 zemlje. O kojoj je koli?ini filmova rije?, odnosno o kojoj ukupnoj vrijednosti svjetske filmske baštine, najbolje govore podaci iz godišnjih izvještaja (uklju?ene su sve vrste filmova na svim postoje?im podlogama). »Filmski arhivi u svojim spremištima ?uvaju ukupno 2102 milijuna metara filma ili 1 594 365 naslova od ?ega se na europske filmske arhive odnosi 1300 milijuna metara ili 870 000 naslova filmova.« Glomaznost Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF), s tendencijom rasta ?itave organizacije, nije mogla zadovoljiti specifi?ne probleme ni potrebe pojedinih, na primjer, europskih filmskih arhiva, ili sjevernoameri?kih, azijskih, koji imaju druk?ije probleme, od tehnoloških do posebnih zajedni?kih regionalnih problema i prioriteta. 4. Europsko udruženje filmskih arhiva (ACE) Godine 1996. dolazi do osnutka Europskog udruženja filmskih arhiva (Association des archives Europennes – ACE). Hrvatska kinoteka primljena je u punopravno ?lanstvo udruženja u 1997. godini. Udruženje u 1998. godini broji 31 ?lana. Prvi je predsjednik direktor Portugalske kinoteke (Cinemateca Portuguesa) Jose Manuel Costa, od 1998. predsjednica je direktorica belgijske Kraljevske kinoteke Gabrielle Claes, a generalni sekretar od osnutka Udruženja direktorica Nizozemskog filmskog muzeja (Nederlands Filmmuseum) Hoos Blotkamp. U Statutu Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE) u drugom ?lanku glavni su zadaci europskih filmskih arhiva zaštita i restauracija europskoga filmskog naslje?a te njegova promocija i suradnja me?u arhivskim institucijama. U drugom stavku ?lanka 2, pored predstavljanja i uzajamna nastojanja na dobivanju pripomo?i u zaštiti i restauraciji europskoga filmskog naslje?a, kao klju?ni zadaci navode se: – istraživanje u svim svjetskim arhivima zagubljenih filmova proizvedenih u Europi, – zajedni?ko nastojanje na katalogizaciji filmskog naslje?a snimljena u Europi, – promicanje svih oblika istraživanja te zakonodavne razine zaštite i restauracije filmskoga gradiva te aktivno zalaganje za sustavno provo?enje mjera zaštite i restauracije na nacionalnoj i europskoj razini, – promicanje usavršavanja filmskih arhivskih djelatnika na podru?ju zaštite i restauracije filmskog gradiva, – promicanje umjetnosti filma i filmske kulture. Navedeni ?lanci Statuta Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE) više djeluju kao poziv nego obvezuju?i pravni dokument za zajedni?ko djelovanje i izvršavanje utvr?enih zadataka i ciljeva da bi se naposljetku uskladila nastojanja europskih filmskih arhiva i stvorio jedinstven program zaštite i restauracije europskoga filmskog i ostalog audio-vizualnog gradiva. To udruženje, jer u njemu se nalaze najpoznatiji europski filmski arhivi koji su u svom radu posve?eni zaštiti i restauraciji filmskog gradiva, vrlo aktivno pokre?e simpozije, savjetovanja, projekte koji se bave rješavanjem pitanja vinegar syndroma, novih medija, posebno digitalne tehnologije u službi zaštite i restaucije filmskoga gradiva. 5. Osnivanje Hrvatske kinoteke Pored velike tradicije hrvatske kinematografije, iskustva s velikim požarom i nestankom znatne koli?ine filmskoga gradiva u Zagrebu 1932, prenose se u stru?nom tisku informacije o osnutku pojedinih filmskih arhiva u svijetu, ali nema inicijative koja bi dovela do osnutka nacionalnoga filmskog arhiva u svrhu zaštite filmskoga gradiva. To je bilo teško i o?ekivati u preslikanu staljinisti?kom ure?enju novonastale države nakon 1945. O kakvu je nadzoru nacionalnih kultura bila rije?, najbolje govori podatak da Milovan ?ilas, kao ?lan najužega partijskog vodstva tadašnje Jugoslavije, osobno donosi ocjene pojedinih scenarija i odobrava njihovu realizaciju. Posebna kontrola nazo?na je nad kinematografskom djelatnoš?u u Hrvatskoj zbog njezine iznimne kvalitete, stru?nog kadra ali i iskustva o kojoj je propagandnoj snazi rije?, o ?emu je svjedo?ila filmska proizvodnja nastala u razdoblju 1941. do 1945. godine. U ozra?ju hrvatskoga prolje?a vo?ene su žestoke polemike 1969. i 1970. godine o potrebi osnivanja hrvatske kinoteke, posebno na stranicama Telegrama, tjednika za kulturu. Sustavna kontrola i pored povremena lažnog labavljenja pritiska na nacionalne kulture i institucije, nazo?na je i nakon 1973, kad se sastaju tadašnji republi?ki sekretari za kulturu i dogovaraju osnivanje republi?kih institucija. Bila je to posljedica pripremanja i donošenja novoga Saveznog ustava, koji je predvi?ao ukidanje saveznih unitarnih institucija i davanje prividno ve?ih sloboda tadašnjim republikama. Godine 1949. osnovana je Jugoslovenska kinoteka u Beogradu kao savezna institucija, rješenjem Komiteta za kinematografiju FNRJ, odmah po uništenju velikog fonda filmova prikupljenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, što nije slu?ajna koincidencija, nego dokaz rigidnosti toga politi?kog sustava prema kulturnim dobrima druk?ijeg kulturnog i politi?kog promišljanja. Hrvatska 1957. dobiva dvoranu Kinoteke u Zagrebu, a Jugoslovenska kinoteka iznajmljuje filmove za ovu kinodvoranu pod kolonijalnim uvjetima pod kojima danas zagreba?ki Kinematografi prikazuju ameri?ke filmove. Desetlje?ima su uzimali 50 posto ukupnoga prihoda dvorane. Kinote?ne dvorane, pod istim uvjetima, osnivaju se iste godine u Ljubljani i Sarajevu. Godine 1972. Jugoslovenska kinoteka postaje republi?kom institucijom. ?lanica je FIAF-a od 1951, a njezin direktor Vladimir Poga?i? višegodišnji je ?lan Izvršnoga komiteta FIAF-a i nositelj niza odgovornih funkcija toga me?unarodnog udruženja od 1954. do 1981, kao i niza važnih me?unarodnih tijela, koja odlu?uju o filmskoj djelatnosti u UNESCO-u. Stalno se ometa osnivanje Hrvatske kinoteke, tako da Slovenija i Makedonija dobivaju svoje nacionalne filmske arhive po?etkom sedamdesetih godina. Zakon o kinematografiji SR Hrvatske iz 1976. otvara tu mogu?nost, ali do osnutka Hrvatske kinoteke dolazi tek 1979. Jugoslovenska kinoteka, iako republi?ka institucija, s vezama stvorenim u UNESCO-u ima takav utjecaj da sve do stvaranja nove hrvatske države 1990. onemogu?ava kontakte Hrvatske kinoteke, ali i drugih tada samostalnih republi?kih filmskih arhivskih institucija (Kinoteka Makedonije, Filmski arhiv Slovenije) u bivšoj Jugoslaviji s drugim kinotekama u svijetu. I pored potpisana dogovora 1973. o raspodjeli filmskoga fonda, koji je Jugoslovenska kinoteka od 1949. stvarala i slobodno razmjenjivala s ostalim kinotekama u svijetu, do toga nikada nije došlo. Taj fond filmova godinama su stvarale republike i pokrajine bivše Jugoslavije, koje su na temelju nacionalnog dohotka (Hrvatska više od 28 posto) morale upla?ivati potrebna sredstva za rad, opremanje, kupnju filmova toj saveznoj instituciji. U svibnju 2004. Republika Hrvatska ratificirala je Sporazum o sukcesiji zemalja sljednica bivše Jugoslavije. Sad su kona?no stvoreni preduvjeti za rad stru?nih timova i eksperata koji ?e raditi na povratu odnesena filmskog gradiva iz Zagreba 1958. godine. Od osnutka 1979. Hrvatska kinoteka, kao nacionalni filmski arhiv, prikupila je 25 milijuna metara filmskog gradiva, i to: 255 naslova hrvatskih dugometražnih igranih filmova, 2350 naslova hrvatskih kratkometražnih filmova, a kad je rije? o stranim filmovima 2870 naslova dugometražnih i 1250 naslova kratkometražnih filmova. Osim toga Hrvatska kinoteka ?uva filmsko gradivo Hrvatskoga filmskog saveza (cca 1000 naslova), zbirku filmova studenata Akademije dramske umjetnosti te zasebne zbirke filmova Svjetskoga festivala animiranog filma, Krš?anske sadašnjosti, Filmskih novosti i dr. Godine 1981. pokrenut je Projekt presnimavanja filmskog gradiva na nitratnoj podlozi na sigurnosnu podlogu. Rije? je o filmskom gradivu nastalu u razdoblju od 1904. do 1953. godine. U okviru toga projekta, koji je najve?im dijelom dovršen do 1986, presnimljeno je i trajno zašti?eno 315 786 metara filmskog gradiva ili 282 naslova dokumentarnih filmova te devet dugometražnih filmova iz razdoblja 1944–1954. Presnimavanje filmskog gradiva na formatima 9,5 mm i 8 mm obuhva?a filmsko gradivo snimljeno u razdoblju od 1927. do 1970. Na taj na?in presnimljeno je na 35 mm filmsku vrpcu i trajno sa?uvano 35 065 metara filmskog gradiva ili 208 naslova kratkometražnih filmova. Javnosti su po prvi put nakon 1945. postali dostupni filmovi Oktavijana Mileti?a, dr. Maksimilijana Paspe, Ladislava Ilina, zbirka filmova arhitekta Stjepana Plani?a i dr. Godine 1990. pokrenut je Projekt cjelovite zaštite i restauracije Nacionalne filmske zbirke. Do sada je zašti?eno izradom zamjenskog izvornog filmskog gradiva oko 60 posto animiranih filmova, 40 posto dokumentarnih i 60 posto dugometražnih igranih filmova. Samo u posljednjih šest godina restaurirano je 57 dugometražnih igranih filmova. Najve?e opasnosti koje se kriju pred filmskim gradivom loši su uvjeti pohrane kod producenata, u ?ijim je spremištima vlaga prelazila 90 posto, a velike su oscilacije temeperature, od 5 °C zimi do 30 °C ljeti. Posljedice su takvih uvjeta da filmska vrpca brže propada i gubi temeljna svojstva, elasti?nost i boje, dolazi do sužavanja perforacija, gubljenja gusto?e filmske vrpce te teških mehani?kih ošte?enja zbog nepravodobne izradbe zamjenskog izvornog materijala. Sustavno se prikuplja popratno filmsko gradivo (scenariji i knjige snimanja, filmski plakati, propagandni materijal, filmske fotografije i dr). Uz filmsko gradivo prikupljeno je: 3824 scenarija i knjiga snimanja, 7362 naslova filmskih plakata (oko 150 000 primjeraka), 116 302 filmskih fotografija. U 24 godine postojanja prikupljena je i vrijedna muzejska zbirka kinematografske opreme (kinoprojekcijske, snimateljske i ostale filmske opreme), koja pokriva razdoblje od 1895. do 1970. godine. Ukupno su prikupljena 245 izloška. Vrijednost zbirke ?ine unikatni primjerci kinematografske opreme, od koje su pojedini primjerci istodobno i inovacijska autorska rješenja pojedinih pionira hrvatske kinematografije, na primjer: dvije tonske kamere Aleksandra Gerasimova iz 1931, amaterska kamera 9,5 mm Oktavijana Mileti?a iz 1927, te profesionalna kamera Parvo Debrie iz 1938. s kojom je snimljen njegov antologijski film Šešir, kao i prvi dugometražni igrani filmovi nakon 1945. To se odnosi i na kinoprojekcijsku opremu dr. Maksimilijana Paspe, raritetnu kameru 35 mm Milana Marjanovi?a, 16 mm kameru Ladislava Ilina i dr. Prepoznat su rad i uspjesi Hrvatske kinoteke, posebno na prikupljanju, ?uvanju, obradi, zaštiti i restauraciji Nacionalne filmske zbirke. Me?unarodno udruženje filmskih arhiva (FIAF) 1993. prima Hrvatsku kinoteku u ?lanstvo u svojstvu privremenoga ?lana (provisional member), a 2000. u punopravno ?lanstvo. Godine 1997. Hrvatska kinoteka postaje i punopravnim ?lanom Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE). 1. Literatura i izvori: Enciklopedije, knjige, priru?nici, rukopisi Arhivisti?ki standardi i postupci Državnog arhiva Quebec, Quebec, 1993. (grupa autora), prijevod Hrvatskog državnog arhiva 1994. Bowser, Eilen-Kuiper, John: A Handbook for Film Archives, FIAF, Gerland Publishing, New York London, 1991. FIAF Statistical Survey, Federation Internationale des Archives du film, Bruxelles, 1995. Filmska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, glavni urednik dr. Ante Peterli?, I i II dio, 1986.i 1990. Gregor, Ulrich i Patalas, Enno: Istorija filmske umetnosti (Gescichte des Films), Institut za film, I–III, Beograd, 1977. Ke?kemet, Duško: Po?eci kinematografije i filma u Dalmaciji (1896–1918), Muzej grada Splita, 1969. Kukuljica, Mato: ?uvanje, zaštita i vrednovanje hrvatske filmske baštine, magistarski rad, prosinac 1996. Kukuljica, Mato: Ciljevi i dosezi zaštite, restauracije i rekonstrukcije filmskog gradiva, doktorska disertacija, prosinac 2000. Leksikon filmskih i televizijskih pojmova, Univerzitet umetnosti u Beogradu, glavni urednik: Marko Babac, Beograd, I dio 1993. II dio 1997. Majcen, Vjekoslav: Filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar (1926–l960), Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, 1995. Matuszewski, Boleslaw: Novi povijesni izvor, Film i istorija, Institut za film, Beograd, 1987. Peterli?, Ante: Osnove teorije filma, Filmoteka 16, Zagreb, 1982. Sadoul, Georges: Povijest filmske umjetnosti, Naprijed, Zagreb, 1962. Škrabalo, Ivo: 101 godina filma u Hrvatskoj (1896–1997), Nakladni zavod Globus, 1998. Tanhofer, Nikola: Filmska fotografija, Filmoteka 16, Zagreb, 1981. The Book of Film Care, Eastman Kodak, Rochester – New York, 1992. Zagreba?ki krug crtanog filma (Gra?a za povijest hrvatske kulture), Zavod za kulturu, Zagreb I – IV, glavni urednik Zlatko Sudovi?, 1978–1986. Znanstveni, stru?ni radovi i prethodna priop?enja Borde, Raymond: ‘Krhka umjetnost’, UNESCO, Glasnik, 1984. Dobrin?i?, Vjeko: ‘Nekoliko podataka o po?ecima kinematografije kod nas’, Filmska revija br. 3–5, Zagreb, 1950. Edmondson, Ray i Henning Schow : Nitratni ultimatum, UNESCO, Glasnik, kolovoz 1984. Jacobsen, Morten: ‘Standards for the Long–Term Storage of Film’, EBU, Review- -Technical, broj 250, prosinac 1991., str. 251–256. Jovi?i?, Stevan: ‘Kinoteka’, Leksikon filmskih i televizijskih pojmova, Univerzitet umetnosti, Beograd, I dio, 1993. str. 312–313. Kukuljica, Mato: ‘Metode, mjere i otvorena pitanja zaštite filmske gra?e’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 36, Zagreb 1993., str. 69–84. Kukuljica, Mato: ‘Vrednovanje i kriteriji za izlu?ivanje i trajnu pohranu filmske gra?e’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 37, Zagreb, 1994., str. 101–114. Kukuljica, Mato: ‘Audiovizualne dokumentacije zapostavljeni povijesni izvori’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 39, Zagreb 1996., str. 117–126. Kukuljica, Mato: ‘Nove europske inicijative u filmskoj arhivskoj pravnoj praksi’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 40, Zagreb 1997., str. 119–138. Kukuljica,. Mato: ‘Radikalne promjene u zaštiti i pohrani filmskog gradiva’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 44, Zagreb 2001., str. 153-175. Kukuljica, Mato: ‘Identifikacija filmskog gradiva’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 45, Zagreb 2002., str. 115-135. Majcen, Vjekoslav: ‘Od privatne kolekcije do suvremenog arhiva’, Kinoteka, 1993. Majcen, Vjekoslav: ‘Filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar (1927-1960)’, Hrvatski državni arhiv-Hrvatska kinoteka, Zagreb 1996. Patalas, Enno: ‘On »Wild« Restoration, or Running a Minor Cinematheque’, Journal of Film Preservation, broj 56, 1998. Sadoul, Georges: ‘Kinoteke i fototeke’, u Encyclopedie de la Pleiade, Povijest i njezine metode, Paris (interni prijevod u Hrvatskoj kinoteci). Zakoni, preporuke, konvencije, izvješ?a, standardi Eti?ki kodeks arhivista, CIA, Peking, 1996., prijevod i komentar Mala knjižnica Arhivskog vjesnika, Hrvatski državni arhiv 1997. Eti?ki kodeks (filmskih arhivista), FIAF, Prag 1998. Konvencija o zaštiti europskog audiovizualnog naslije?a,Vije?e Europe, 2001. Nacrt Preporuke za standardnu europsku politiku o dostupnosti arhivskog gradiva, Vije?e Europe, Me?unarodno arhivsko vije?e, prijevod Hrvatski državni arhiv, 1997. Preservation and Restoration of Moving Images and Sound, FIAF, 1986. (report by the FIAF Preservation Comission); Projekt Savjeta za kulturnu suradnju Vije?a Europe, Zaštita audiovizualne baštine, 1991. Recommendation for the Safeguarding and Preservation of Moving Images, General Conference of UNESCO, Beograd, 1980. Reglement general concernant le depot fiduciae de copies de films dans les cinemateques, Federation Internationale des Associations de Producteurs de Films, Paris, 197l. Statut Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva, FIAF, Bruxelles, 1993., London 2000. Statut Europskog udruženja filmskih arhiva, ACE, Amsterdam, 1998. Zakon o arhivskom gradivu i arhivima, Narodne novine, Zagreb, 1997. Zakon o kinematografiji, Narodne novine, broj 41, 1980., izmjene 1990. Zakon o muzejima, Narodne novine, broj 142, 28. listopada 1998. godine. Zakon o zaštiti arhivske gra?e i arhivima, Narodne novine br. 25, 1978.; Dokumentacijsko gradivo Dokumentacija Hrvatske kinoteke 1979–2003. (godišnji programi i izvještaji, mati?na kartoteka, tematska kartoteka filmova, dokumentacija o restauraciji filmskog gradiva, kartoteke zbirki Popratnog gradiva uz film). Izvještaji i programi rada Hrvatske kinoteke 1979–2003. Dokumentacija Zagreb filma, 1955–2003. (katalozi, sa?uvano arhivsko gradivo i dokumentacija o animiranim filmovima).