Nekoliko stotina poštovalaca, koji su se u srijedu 25. rujna 1996. u rano kišovito popodne okupili u velikoj dvorani zagreba?koga Krematorija da bi se oprostili s velikanom hrvatske kulture 20. stolje?a Krešom Golikom, bili su zapravo tek malobrojni predstavnici onih stotina i stotina tisu?a dosadašnjih i budu?ih gledalaca njegovih besmrtnih filmova.
Dakako, u pravu je bio onaj pokojni cinik (besmrtni poljski aforisti?ar Stanislaw Jerzy Lec) kada nas je upozorio da je "smrt prvi preduvjet besmrtnosti", ali u slu?aju Kreše Golika ispunili su se i svi drugi uvjeti da on, zaklju?an u srcima svojih gledalaca, trajno prije?e u panteon hrvatske kulture, s obzirom da su njegovi filmovi ve? za njegova života bez ikakva dekreta, po nepisanu svenarodnom sporazumu o suglasnosti, spremljeni kao najve?e dragocjenosti u imaginarnu riznicu hrvatske kulture našega stolje?a pokretnih slika.
Krešo Golik postao je velik umjetnik, jedan od najve?ih što ga je hrvatska kultura iznjedrila u ovom stolje?u kojemu odbrojavamo godine do isteka, zato što je u prvom redu bio velik kao ?ovjek. Budu?i da je Krešo zazirao od fraza i krupnih rije?i, valja pojasniti da je bio velik zato što je bio prije i iznad svega dobar ?ovjek, "bez konkurencije najbolji ?ovjek na svijetu" (kako je to napisao Zvonimir Berkovi?, poznat da nije nimalo izdašan u pohvalama). Krešina se dobrota prepoznavala po onoj njemu svojstvenoj skromnosti, zaziranju od bilo kakva isticanja, uz istodobnu susretljivost i skrb prema drugima, koji su u svakoj prilici mogli osjetiti toplinu njegove li?nosti. Takav je cijeloga svoga vijeka bio i prema svojim najbližima u obitelji i prema žiteljima svojih rodnih Fužina, baš kao i prema svojim studentima, a i svim suradnicima iz redova filmskih radnika, jer u me?uljudskim odnosima nije pravio nikakvu razliku prema hijerarhiji. Krešo Golik i u osobnom je životu i u svojim djelima bio okrenut sudbinama obi?nih ljudi i njihovim zapretanim tjeskobama u životnoj rutini, pa je stoga volio i svoje junake, ?ak i kad im se na svoj dobro?udni na?in blago podsmjehivao. Ali, još i više, Krešo Golik bio je filmotvorac rijetke vrste koji je uvijek ne samo poštivao nego i volio svoju publiku. Ona mu je tu ljubav znala obilato i uzvratiti.
Ro?en 20. svibnja 1922. u Fužinama kao najstariji od ?etvero djece lugara Marijana, mali se Krešo s filmom kao gledatelj susreo tek u senjskoj gimnaziji i poslije u Zagrebu, kamo je došao u grafi?ku školu. Drugi svjetski rat proveo je u Prosvjetni?koj bojni Hrvatskog domobranstva, a zatim se zaposlio kao novinar u sportskoj redakciji Radio Zagreba. Otuda ga je 1947. pokojni Marijan Matkovi? uputio u Jadran film. Bilo je to u ono vrijeme veliko državno poduze?e sa još ve?im ambicijama, u kojemu su svoja stru?na umije?a stjecali u radu mnogi budu?i redatelji, snimatelji, montažeri i pripadnici ostalih filmskih struka. Tako je i Golik radio za mjese?ni žurnal Filmski pregled, pa je od rada na jednom takvu prilogu nastao i njegov prvi dokumentarni film Jedan brod je zaplovio (1948), odmah zapažen i nagra?en, što je presudno utjecalo da zapo?ne životna filmska plovidba Kreše Golika, u kojoj je bilo svega što plovidba može donijeti: oluja, nasukavanja, brodoloma, radosti putovanja, kao i sve?anih do?eka u lukama s mnogo radosti.
U filmografiji Kreše Golika, koja se proteže tijekom puna ?etiri desetlje?a, zabilježeno je deset naslova igranih filmova kojima je bio redatelj ili, u jednom slu?aju, suredatelj; zatim dvanaest igranih filmova u kojima je bio pomo?nik redatelja (i ?esto suradnik na knjizi snimanja) u filmovima koje su režirali njegovi kolege (me?u njima i neka, poslije, prva imena hrvatskoga filma: Bauer, Gluš?evi?, Berkovi?, Vrdoljak), a valja zabilježiti i njegovih šest kratkih, uglavnom dokumentarnih filmova, kao i vrijedna ostvarenja za televizijski program (tri serije s ukupno 25 epizoda i dva srednjometražna TV-filma). Statisti?ki, to je možda zavidna bilanca, ali ona u velikoj mjeri prikriva, a tek djelomi?no otkriva da je Krešo Golik punih deset godina kao politi?ki nepodobna li?nost bio onemogu?en režirati u Zagrebu, a u tom razdoblju prisilne autorske pasivnosti nije klonuo duhom, niti se odrekao rada, nego je zdušno pomagao kolegama (nesebi?no prenose?i svoje znanje, pa je neke od njih zapravo u praksi podu?avao abecedi režije, a da se nikada nije nametao u autorsku autonomiju i svojstvenost tu?ega djela). I u tom pogledu on je o?itovao temeljnu dobrotu svoga ljudskog karaktera, jer samo malobrojni i sigurni u sebe mogu biti tako samozatajni da kolegi daruju sebe upravo onoliko koliko ovomu zatreba.
Ve? je prvi igrani Golikov film Plavi 9 (1950) bio tako svesrdno prihva?en od publike da je jedna trgovina u Zagrebu uzela za ime naslov toga filma i zadržala ga u idu?ih ?etvrt stolje?a! U vrijeme kad je mitologizacija partizanskoga rata bila najzahvalnija tema za stjecanje sigurna položaja u kinematografiji, Golik se odlu?io za zabavnu komediju iz sportskoga života, prepoznatljivo zagreba?ku po ambijentima i mentalitetu, što je publika nepogrešivo osjetila i iskazala se posjetom. Iako je za današnje pojmove Plavi 9 pomalno groteskna socijalisti?ka moralka, taj vedri film iz zagreba?kih sportskih ambijenata, bez gruba karikiranja, a s mnogo topline i duha, davao je barem malo nade da ?e unato? rigidnosti ideološke stege ranoga komunizma doma?i film voditi ra?una i o interesu svoje sredine i svoje publike. Krešo Golik time je u?inio prvi veliki korak da u budu?nosti dobije oznaku ‘najzagreba?kijega’ filmotvorca, koju je stekao i potvrdio dvama klasi?nim remek-djelima iz druge faze svoje stvarala?ke biografije: Imam 2 mame i 2 tate (1968) prema istoimenom romanu Mirjam Tušek i Tko pjeva zlo ne misli (1970) prema Dnevniku malog Perice Vjekoslava Majera, o kojima gotovo i ne treba iznositi ništa novo, jer su oba ta filma za svakoga tko prati i poznaje hrvatski film ne samo predobro poznati u cjelini nego i u detaljima, jer to nisu filmovi za jedno gledanje i za jednu gledateljsku generaciju, nego su istinski filmovi za sva vremena, koji ?e u budu?nosti okupljati barem toliko gledalaca kao od svoje premijere sve do sada.
Premda je to?no ako se ustvrdi da je Krešo Golik u svojim filmovima nastojao prikazati, shvatiti i filmski oživiti obi?ne ljude, pa i otkrivati skrivene strane njihova svakodnevnog života, ipak je puna istina tek ako se istakne da je on u svojim djelima o?itovao posebni senzibilitet za žene i njihov položaj u društvu muške dominacije, gdje im je potrebna dodatna snaga da se održe ili istaknu. Kao svojevrstan muški feminist Krešo Golik mu?noj je sudbini radne žene podigao celuloidni spomenik u dokumentaristi?kom remek-djelu Od 3 do 22 (1966), gdje prividno suho, faktografski, izrazom škrto, prati radni dan jedne zaposlene žene od jutra do mraka, stvorivši vrhunski vjerodostojno svjedo?anstvo o mnogostrukim obvezama službenice, ku?anice, majke i supruge. I u igranim filmovima Golik oživljava neke ženske likove kao reprezentante ženske sudbine u suvremenoj urbanoj sredini, kao što je samohrana majka u vrsnoj interpretaciji Božidarke Frajt u Ljubici (1978), a osje?amo istinsko suosje?anje s Golikovim ženskim likovima ?ak i kad im se dobro?udno podsmjehuje (a njih su izvrsno otjelovile njegove glumice Mia Oremovi? i Mirjana Bohanec u spomenuta dva Golikova klasi?na djela).
Po legendarnom liku Regice (izvrsna Smiljka Bencet) zapam?ena je za sva vremena i Golikova najbolja televizijska serija Gruntov?ani (1975), bez koje ni glavni lik, popularni podravski smetenjak Dudek (Martin Sagner) ne bi ušao u gotovo poslovi?ni, svakodnevni govor. Regica je možda lik koji ponajbolje govori o Golikovu odnosu spram žene i njezine bitne uloge u životu muškarca i obitelji: ?vrsta, razborita, odlu?na, brižna – ukratko osoba bez koje muškarac ne može opstati, a ponajmanje netko tko je Dudek. Što se muške strane galerije Golikovih likova, ona je tako?er bogata nijansama, od onih koji cijeloga života glume superiornost i snagu (Šafranek u nezaboravnoj interpretaciji Franje Majeti?a u Tko pjeva zlo ne misli ili Fabijan Šovagovi? kao Drugi tata u Imam 2 mame i 2 tate), pa sve do Goliku omiljena tipa gradskog muljatora što ga je magistralno oživotvorio Relja Baši? kao Gospodin Fulir u najzagreba?kijem filmu svih vremena (pa je opet jedan lokal posegnuo za imenom iz Golikova filmskog opusa: jedna zalogajnica u Ilici nosi ime ‘Fulir’).
Krešo Golik ukupnoš?u je filmskog i televizijskog opusa bitno pridonio da hrvatska kultura u ovom prvom stolje?u od izuma medija pokretnih slika i u tom novom segmentu bude oboga?ena neprolaznim vrijednostima. U vrijeme kad još nije bilo neprijeporno može li se doma?i film smatrati umjetnoš?u, Golikova su djela i najve?e skeptike uvjerila da je rije? o takvim vrijednostima koje opravdavaju tvrdnju da je i u nas nastala umjetnost filma. A u doba kad se film smatrao plodom pobjedni?koga socijalizma u Jugoslaviji nije bilo preporu?ljivo govoriti da bi postojale kinematografije izvan one jugoslavenske, pa su i hrvatski filmovi bili tek jugoslavenski filmovi snimljeni u Hrvatskoj. Za one koji su nastojali u javnosti afirmirati nacionalne kinematografije kao neodvojive dijelove svake, pa tako i hrvatske, nacionalne kulture, Golikovi su filmovi poslužili kao krunski dokazi: zar njegove filmove itko može zamisliti druk?ije nego kao hrvatske? Zato je Krešo Golik svojim neprolaznim djelima uspostavio neprijeporne kriterije po kojima hrvatska kultura u svoj korpus za sva vremena uklju?uje i hrvatsku filmsku umjetnost. Takav je prinos bitan za svaku kulturu u stolje?u pokretnih slika i sigurna popudbina brojnim Golikovim ?acima koji ?e, nadajmo se – obuhva?eni ve? prihva?enom odrednicom mladi hrvatski film – i u sljede?em stolje?u dodavati svoje nove pokretne slike (u sadašnjim i budu?im tehnikama) baštini hrvatskoga filma, koju nam je ostavio Krešo Golik. Taj skroman ?ovjek vjerojatno bi se žestoko bunio na zasluženu oznaku: otišao je u besmrtnost velikan hrvatske kulture 20. stolje?a.