Zapis

Nameću nam se odmah dva pitanja: Što je multimedijalnost? i Što je u multimedijalnom umjetnosno?. Multimedija je u tehnološkom smislu, po rije- čima dr.informacijskih znanosti Fjodra Ružića, integriranje teksta, slike, zvuka i govora unutar jednog okruženja (računala), koji se zapisom tog objedinjenja proširuje u multimedijalni sustav. Kao standardan oblik je Multimedia PC (Personal Computer) kao nadogradnja običnog, najčešće IBM-ova računala. Nedvojbeno je važan sustav u obrazovanju, poslovanju (prezentaciji i multimedijalnom konferiranju), razonodi, ali svaka veća izvedbena postignuća u području kreativne ukupne snage multimedije ovise o slobodnoj volji korisnika osobnih računala. Prema Ružiću multimedija nije samo zbroj informacija na različitim medijima, već logički oblikovan, organiziran i sažet skup međusobno povezanih medija koji zajednički tvore multimedijalni dokument. (Multimedija, Zagreb, 1994) Tako nastaju hipermedijalni dokumenti, kao logički složeni dokumenti, koji se koriste odre- đenim komunikacijskim prostorom ili mrežom.
Kritika tehnološke multimedije
Multimedija se u svijetu informacijskih znanosti smatra umjetničkom samo u smislu reproduciranja filma i glazbe te primjene elektronske (digitalne) slike u videoumjetnosti. Nedostatak visoke umjetničke naobrazbe u informatičkom svijetu, ne opravdava ni sve intenzivnija uporaba računala u dizajnu (CAD), i virtualnom cyber-spaceu. Izražena samodostatnost tehnič- ke inteligencije čini da je kreativno, spoznajno uglavnom na razini dječje inteligencije, pa se multimedijalna umjetnost može unaprijediti i većim obrazovanjem umjetnika u području tehnologije. Ono što je u multimedijalnom umjetnosno spoznajno je i osjetilno izraženo sinkronicitetom (i sinestezijom) više medija (slike, glazbe, teksta, govora, pa i pokreta interpretirana u prostoru putem medija), a ne samo logičko kao u tehnološkom smislu. O tome je bilo govora u okviru interpretacije 'egzistencijalnih uporišta'.
Multimedija kao više od logičkog zbroja medija
(Gesamkunstwerk)
Još u 19. stoljeću idejom Gesamkunstwerka (Wagner) započela je zamisao o 'totalnom umjetnič kom djelu', o srazu umjetnosti i religije. Iako je proglašena dekadentnom, ideja je bila stanovito pomicanje dotadašnjeg viđenja, tj. prevrednovanje viđenja (V.Horvat-Pintarić), koje dovodi do novog viđenja stvarnosti u smislu o kojem je govorio već Viktor Šklovski, o začudnosti (ostranenie veščej), produžavanjem percepcije. Također je Laslo Moholy Nagy govorio u doba djelovanja Bauhausove škole (stavom Heideggerove filozofije) o potrebi uosjećanja (Einstellung). Budući da u dosad analiziranim djelima analizirani mediji sadrže tehnologijom izražena egzistencijalna uporišta, tim više smatramo da bi multimedijalna umjetnost kao moguće sinergijsko intenziviranje i orkestriranje umjetničkog djela, također intenzivirala i egzistencijalna uporišta, kroz uosjećanje i novo viđenje. Sve to poduprla bi i omogućila znanost o samoreguliranju, kibernetika, kao eksperimentalno i multimedijalno spoznavanje okruženja i samoga sebe, kada unutrašnja vibracija bića postaje vanjska sveprisutnost, feedbackom ostarujući novu formativnu snagu.
Cyber art - antropologija humaniziranja tehnologije
Malobrojna multimedijalna umjetnička djela ne samo u nas nego i u svijetu govore o svoj složenosti te umjetnosti, od financijskih razloga (skupe tehnologije), slabe interakcije informatičara i umjetnika, pa do nedostatka eksperimentalnog duha u svijetu akademskog obrazovanja umjetnika. Cyber art (kibernetska umjetnost) šezdesetih je bio u začecima. Gene Youngblood, prvi teoretič ar multimedije, navodi primjer jednog od najranijih ljudskih senzorija: Cerebrum. Taj labirint ili sensory-stimulation laboratorij, bio je mjesto iskustva u kojem je svatko i voajer i egzibicionist i sudionik, a nastali mentalni prostor spoj je 'noćnog kluba' i 'umjetničke galerije'. Osamdesetih godina okupljaju se jaki komunikacijski projekti u San Franciscu oko siggrapha kao media-art. Također jedna od istaknutih performans- umjetnica multimedijalnog stila jest i Amerikanka Laurie Anderson (sl.1). Ranih devedesetih jača cyberspace putem virtualnu realnost (VR), također i putem komune korisnika interneta, ostvarujući događaje zasnovane na komunikacijama i umjetnosti, kakav je bio Telepolis u Luksemburgu. Takav je network-art, tvoreći online global art scene ožičenog društva kao novu ideju kolektivnog identiteta, primjerice i Digital City (spoj desetine svjetskih gradova putem mreže) otvoren u Amsterdamu. ZAKLJUČAK Uz osjećaj identiteta i smjera, u teleološkom smislu, intuitivno se naše egzistencijalno uporište prenosi na tehnologiju, gdje vizualne komunikacije unutar multimedijalne umjetnosti služe ucjelovljenju čovjeka, ne ostavljajući ga pri tome nezaštićena 'bez tijela (VR), nego nudeći i dodir kao važan dio ljudskog života. Mjera kreativnoga prepletanja novoga i staroga u tehnologiji jest mjera čovjekova ovladavanja sustavom. To ovladavanje čovjeku tehnološkog doba egzistencijalno je uporište ili ona energija boljitka koja osvještava dobre namjere prema sebi i drugome. Ta neposrednost, istinitost, izbjegavanje zakulisnih sporednih izraza, skupna je točka egzistencije, koju osviješten autor pojačava putem (multimedijalne) tehnologije na jedini human način.