Zapis

Autorski studio Film - fotografija - video proslavio je deset godina postojanja. Ta činjenica, kao i ona koja govori o tome da je od posljednje proslave devetogodišnjice, pa do ovoga jubileja, snimljeno čak 25 (dvadeset i pet!) filmova - nešto je što već samo po sebi zaslužuje pozornost. I ne samo pozornost u svezi s kvantitetom predstavljenih filmova na 2. prvenstvu Autorskog studija nego i zbog zavidne kvalitete većega broja radova na njemu prikazanih. Da se podsjetimo. Prošle je godine održano 1. prvenstvo filmova Autorskoga studija, i to svih dotada snimljenih. Prvi je pobjednik bio filmdosjetka Autoportret karizmatskog člana udruge, veterana Stjepana Vidakovića. Ove je godine taj film izazvao već spomenutih 25 radova da mu se suprotstave i pokušaju ga pobijediti na prigodnom turniru, koji tako postaje tradicionalnim okupljanjem, kako samih članova Autorskog studija tako i njegovih poklonika. Sveukupna je ocjena - koju je prije same projekcije iznio i predsjednik kluba Zoran Tadić - da filmova ima lošijih i boljih, od razine pukog amaterizma i nepretencioznijih filmova-dosjetki do strukturno složenih ostvarenja s autorskim osjećajem za cjelinu podastrtog filmskog uratka. Tako da se, već na toj razini, iskazuje potpuna opravdanost postojanja ovakve filmske udruge. Autorski je studio, uz Kinoklub Zagreb, najčešće mjesto za stvaranje prvih filmova ovdašnjih kinopoklonika, koji naginju da se i sami okušaju kao filmski autori. Uz MM-centar SC-a u Zagrebu, koji je tradicionalni organizator ovakvih i srodnih filmskih manifestacija, te sam Autorski studio FFV, suorganizator je 2. prvenstva bio i Hrvatski filmski savez. Odmah na početku treba reći da je vrlo malen broj filmova iz cjelogodišnje produkcije što bi ih trebalo namah zaboraviti. Najveći je broj onih koji imaju neku temeljnu kvalitetu autorskoga pristupa... koji imaju ideju... koji imaju nešto reći potencijalnom gledatelju. Premda je u filmaša tradicionalnije provenijencije bio gotovo prezren kao filmska vrsta, glazbeni je spot pokazao najveću vitalnost u okviru predstavljene selekcije. Svi su spotovi imali zavidnu vizualnu kvalitetu koja je korespondirala s glazbenim predloškom, i to kako u metodologiji naracije tako i posve kontrapunktalno prema pjesmama. Najčišći su primjer prve, dakle narativne linije, zajednička autorska djela Andreja Hanžeka, Milana Bukovca i Milana Bunčića, spotovi grupe Saturnus Magla i Miss You. Saturnus je, inače, retrogrupa koja svira na veselicama, svadbama, bajkerskim okupljanjima i sličnim bakanalijama. U kontekstu vizualno-glazbenog uratka kakav je spot, njihova se ostvarenja doimlju kao vrhunski camp-proizvodi, koji, uz svjesno koketiranje s kičastom ikonografijom, u spotovima poprimaju dimenziju gotovo nesvjesna (da li?) autorskog samoironijskog komentara. U skupinu narativnih spotova pripada i rad Branka Ištvančića Putuj Suzana, sačinjen u supostavljenosti slike samih izvođača songa i vrlo zanimljive igrano-narativne građe, koja teksturom asocira na davne filmove nostalgična prizvuka i sepijom uobličenih izblijedjelih starih fotografija. Ištvančićevo smještanje priče na željeznički Zapadni kolodvor u Zagrebu govori i o širem autorskom kontekstu i autoreferentnom postavu filma (naime, Ištvančićevoj fascinaciji vlakovima). S druge strane, uradak Renata Đošića, tj. Renmena, spot Sorry, donosi kontrapunk između autorove statične vokalne naracije i videomaterijala kazališne predstave. Ostvarenje je posve- ćeno autorovoj fascinaciji vizualno naglašenim seksepilom glumice Senke Bulić te iz toga proizlazeć e napetosti. Spot je vrlo osviještene vizualnosti, te je za Đošića autorski film možda primjereniji medij iskaza od upitne glazbene inspiracije. Spot Bila si kod Muje (Soma dolara) Zlatana Hrle Goldija jedini je koji u spomenutom žanru ostaje na razini puke dosjetke i doslovnosti te ne postiže rezultat prispodobiv gore spomenutim radovima. Od preostalih, žanrovski pročišćenijih radova, treba na neki način izdvojiti filmove koji traju dulje od pet minuta, što podrazumijeva autorsku sposobnost suvisla oblikovanja filmske priče i njoj pripadne poruke. Film Igla Matije Petrinića, napravljen u filmskoj sekciji Srednjoškolskoga centra Nikola Tesla - pod mentorskom palicom Jasne Posarić - pokazuje osviještenost u međusobnu miješanju žanrova i smisao za preokret u dramskoj radnji. Priča koja naslovom i cijelim tijekom svojega razvijanja asocira na tragediju narkomanske ovisnosti efektnim se preokretom komično raspleć e u priču iscjeljenja pomoću igle... i to one za pletenje! Najdulji film večeri, jedanaestominutni Eksperiment asistenta Š. Siniše Škokića, pokazao je smisao kako za oblikovanje žanrovske priče parodijskoga horrora tako i za filmski zanimljivu fotografiju, što i na razini vizualnoga stvara dojmljivo djelce. Jedino što filmu nedostaje jest logičan redateljsko-scenaristički završetak, koji bi suvislo zaokružio cjelinu inače dobro zamišljene žanrovske travestije. Film, pak, na granici od pet minuta, Liga prvaka Zorana Pisačića, umjetno produljuje žanr filmske dosjetke i donosi neuvjerljiv rad, možda najneuspjeliji u selekciji. Od ostvarenja koja naglašeno umjetničkom ambicijom iskaču iz cjeline prikazanih radova treba svakako spomenuti filmove što ih potpisuje spiritus movens cijeloga Autorskog studija, Milan Bukovac. Dok je u radu 06.04.2002. autor rasparcelirao jedan dan tematizirane lokacije te stvorio strukturalno precizno i zanimljivo animirano filmsko ostvarenje, u radu Vlasta je završila posao i rano legla Bukovac se poslužio drukčijim autorskim postupkom. Priča koja započinje eksperimentalno poslije se pretvara u sjetno intoniranu melankoliju noćnoga grada zabilježenoga iz tramvaja. Neujednačenost cjeline glavni je mogući prigovor ambiciozno zamišljenu filmu. Na te se filmove, na neki način, nadovezuje i rad Susjed, što ga je osmislila i zajednički s Milanom Bukovcem uobličila Tomislava Vereš. Motivom susjeda na klupi, kao i sugeriranom asocijacijom njegova nestanka iz naše percepcije i (možda) njegove moguće smrti, autorica je u samo jednoj minuti trajanja podignula metafizičku sjetu na razinu kojoj se nije uspio približiti prethodni spomenuti Bukovčev samostalni rad. Konačno, od uspjeli(ji)h ostvarenja treba spomenuti još nekoliko naslova: jedini dokumentarac selekcije - ako ovdje ne uračunamo nedojmljivu vježbu Retrovizor Marine Zlatarić - bio je film Luke Stamaća Zanimanje ili zabava. Iako već sam naslov filma pokazuje stanoviti nerazmjer između istoga i prikazane građe, rad je to koji pokazuje želju da djelo iz temeljnoga filmskog roda oblikuje kao suvislu autorsku cjelinu. U priči o zagrebačkim kolporterima, na granici između patetike i jetkog autorskog odmaka, ta se naizgled nezahvalna profesija otkriva i u nekim zanimljivim detaljima. No, na kraju, konačan je dojam - iako se ovaj film može ubrojiti među zanimljivije radove selekcije - da su neki potencijali same priče ostali neiskorišteni za možda autorski uspjeliju cjelinu. Film što su ga, uz svesrdnu potporu Autorskog studija, ostvarili osnovnoškolci, Plavi svijet, simpatično je ostvarenje koje iskazuje zavidnu svijest o mediju i precizno kombiniranje narativnih i vizualnih detalja popularnoga songa Grupe 220. Cjelina je to koja, u svojemu žanru, pokazuje neobičnu autorsku zrelost skupine četrnaestogodišnjaka, možda budućih filmskih autora. Od radova posve kratka trajanja - dakle, već legitimno samouspostavljena jednominutnog žanra filmske dosjetke - najuspjelijim se doimlje skupine autora. Taj film-dosjetka - u trajanju od 55 sekundi, što ga čini i najkraćim ostvarenjem u selekciji - najdomljiviji je u svom vizualnom postavu što odslikava zadimljeni prostor kafića, u kojemu se otkriva potencijalni ljubavni trokut. Pripaljivanje cigarete djevojci u društvu između dva mladića pokretač je dosjetke, ali i moguće priče dubljeg značenja u nastajanju. Konačno, Silvestrovo Milana Bunčića, koji koristi ikonu Autorskog studija Stjepana Vidakovića kao glumca, uspješniji je nagovještaj mogućeg autorskog potencijala no što bi to bio rad istoga tvorca s istim protagonistom, pod naslovom Train 622. * * * Pišući prije pet godina o retrospektivi Autorskog studija Film - fotografija - video, osvrnuo sam se na posvemašnju predodređenost filmska stvaralaštva - pa i onoga klupskog i posve amaterskog - novim tehnologijama. Iako još živimo u epohi sve intenzivnije i sveobuhvatne digitalne tehnologije, moj naglasak u recepciji 2. prvenstva Autorskog studija FFV sada je drukčije postavljen. Mnogo sam se više zainteresirao za sadržaj i građu te umjetničku problematiku, negoli za pitanje same forme i teksture radova. Ovo je za mene pozitivan pokazatelj. Mlađi predstavljeni autori uopće nisu optere- ćeni fragmentiranom naravi samoga digitalnog medija videa, nego se sve više okreću filmu kao takovu, čak i kada se, što je najoportunije, služe svima pristupačnom videotehnikom. Filmovi se rade zbog filmova samih... zbog njihove ideje i realizacije. Filmovi se rade i da se nešto priopći potencijalnom gledatelju i recipijentu. Ako sam, prije pet godina, ozbiljnim nedostatkom Retrospektive Autorskog studija držao to da se "možda... mali nedostatak... selekcije može primijetiti u ponešto zanemarenom tematiziranju kompjutorske grafije i animacije...", tj. "stanovitim neskladom svezigledno Zeitgeista što ga obitavamo" - danas više nisam sklon takvim objekcijama. Autorski studio pokazuje vitalnost sasvim neobičnu za društveni i umjetnički kontekst sredine u kojoj živimo. Tako se i činjenica od dvadeset i pet filmova nastalih između 1. i 2. prvenstva te udruge čini važnijom od one koja bilježi Luku Stamaća i njegov dokumentarac Zanimanje ili zabava kao novoga prvaka za sljedećih godinu dana. S velikim zanimanjem, dakle, iščekujem i veselim se 3. prvenstvu Autorskog studija FFV.