Zapis

Počela je Četvrta škola medijske kulture u Trakošćanu. Osposobiti se za kvalitetniji pristup u gledanju filma i prenošenju znanja učenicima, vođenju videoskupina u školama, podučavanju u snimanju, montaži, stvaranju igranog, dokumentarnog i animiranog filma, neki su od zadataka ove Škole, pod vodstvom uvijek uslužne Vere Robić-Škarica. Okupljeni prosvjetni djelatnici, voditelji kinoklubova, učenici i studenti, filmski i videostvaraoci, ozbiljno su odlučili ne samo slušati, nego i sudjelovati u stvaranju filma. Neki su tu prvi, drugi, a neki već i četvrti put. Predavanja vrsnih znalaca filma nekima su bila novo iskustvo, a nekima su osvježila već stečena znanja. Radionica za igrani film, pod budnim okom filmskog redatelja Zorana Tadića i filmskoga snimatelja Vedrana Šamanovića, okupila je deset polaznika: Jeru i Gogu iz Dalmacije, Mariju i Vjekoslava iz Karlovca, Krunu iz Samobora, Kseniju i Borisa iz Zagreba i Mariju iz Zaprešića. Već je prvi susret pokazao da će biti naporno i stvaralački, ali ponajprije prijateljski. Dobna raznolikost bila je samo poticaj za kvalitetan rad. Za početno opuštanje dobro je došlo gledanje filma Miran čovjek J. Forda. Ideja za naš budući film bilo je dosta. Riječi našeg Zorana: "Sve mora biti na papiru, bez improvizacija", potvrdile su ideju o strahu. Složno smo radili scenarij i knjigu snimanja. "Svaki kadar na jedan papir", ponovno upozorava Zoran. Počeo je rad na terenu. Slijedilo je snimanje na jezeru, uz jezero, kod mostića, na stubama, u kafiću, u galeriji. Bilo je naporno, ali slatko. Znalačke upute i strpljivost redatelja i snimatelja sve su nas zadivile. Pretvorili smo se u glumce, statiste, nosače, asistente, vozače, skriptere, tonce, klapere, šminkere… Postali smo filmska ekipa! Na mjestu događaja vidjeli smo krupni, srednji, blizi, američki, total plan, vožnju kamere, kran, upoznali kontiki, važnost svjetla i svakog kuta snimanja. Najteže je ipak bilo glavnoj glumici Gogi i našem glavnom junaku Kruni. Uspjeli smo pogledati i večernje projekcije i sudjelovati na jutarnjim razgovorima o gledanom filmu, konzultirati se s našom uvijek susretljivom savjetnicom, gospođom Olgom Jambrec, ali jedva smo čekali rad u našoj radionici. U ponedjeljak je film bio gotov. Simpatična Ema snimljeno je montirala. Poslije gledanja odličnog filma Ne dao Bog većeg zla Snježane Tribuson i razgovora sa scenaristom Goranom Tribusonom, pogledali smo naš filmić. Osjećaji sreće i ponosa sve su nas ispunili. U utorak na projekciji naš film se mnogima svidio. Svima nam je bilo veliko zadovoljstvo upoznati Zorana, Vedrana i Emu. Zahvalni smo što smo imali priliku s njima snimiti Strah. Rastanak je tako slatka rana. Ostaju uspomene na ovu Školu, našu radionicu, prijateljstva i stečeno znanje koje ćemo prenositi dalje.