Zapis

Radionica igranog filma 26. kolovoza 2002. Točno u podne (svaka sličnost s antologijskim filmom slučajna je) autobus varaždinske registracije krenuo je put Trakošćana, ususret Četvrtoj školi medijske kulture (26. kolovoza - 3. rujna 2002.). Uz presjedanje u Ivancu (…Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene…), Marina i ja stigosmo u 15 sati u Trakošćan. Ovoga puta nismo bile u istoj radionici (ona u Montaži, a ja u Igranom). Zašto? Od četverogodišnjeg školovanja nas dvije smo vjerojatno jedine ponavljačice (dvije godine zaredom u Dokumentarnoj radionici prof. Mikića)?????? Lani na Kameri, a ove godine svaka na svoju stranu! Pozdravi, prve kave, smještaj, večera – poznata lica, osmijesi …Žubor riječi teče pored nas, a mi svi nasmijani, radosni, kao da nismo došli u pravu školu. Kada legosmo? Tajna! 27. kolovoza 2002. Doručak; pospane face, zveket pribora, predavanje – KAVAAAAAAA! Malo smo markirali, ali u granicama normale (Vera nas je samo jednom došla opomenuti)! 17 sati. JEEE! Skupismo se u radionici – prostor lanjske Kamere. Sedmorica hrabrih – na popisu nas je dvanaest! Ima nas kao u izvješćima o našem turizmu! 17.30 sati. Zoran se vratio iz potrage za našim polaznicima – za sad nas je sedmero??? Rekla sam ja da je problem hrvatskog nataliteta glavni problem!!!! Stigla su nam dva dečka iz Križevaca - ima nas devet i POČINJEMO!!! Vedran, Ema i Zoran budu katalizatori u stvaranju našeg filma - ovo moramo riješiti uz kavu! Upravo je stigla mama Vera i Zoran joj podnosi izvješće: nešto Križevčana, nešto Karlovčana, što Dalmoša i Zagrepčana. Pada i prva DZ - ideje na papir! Kako bumo snimili film? Bumo vidli!!! 28. kolovoza 2002. U 10.30 odslušah predavanja prof. Turkovića (svaka čast!) i puna sam ideja za radionicu! Radionica: ideje!!! Deset polaznika plus voditelj Zoran plus snimatelj Vedran plus montažerka Ema – valjda ne bumo ispali trinaesto prase? Bumo vidli! Poštanska kočija Johna Forda, fantazija filmskog stvaranja! Zoran govori o Fordovoj poetici -Bože, moraš voljeti i Forda i Zorana! Gasimo svijetlo, film počinje… "Sve krajnje istine su jednostavne, al' je teško do njih doći" - odzvanjaju mi u ušima riječi Zorana Tadića, "cijeli život je serija odlazaka i dolazaka…". Nakon filma razrađujemo ideje. Moja: on čeka… ona čeka… na kraju dočekaju neke druge osobe! Svi smo genijalci! P.S. Ideja o rasrodaji i švercu ljudskim organima nije prošla – fala Bogu! Koga bi čerečili? 29. kolovoza 2002. Snimamo triler! Malu Zonu sumraka! Zoran djeluje umorno, nismo ga valjda izmučili? Sadržaj? A, ne! Ne smijem izdati poslovnu tajnu. Obilazimo lokacije, dijelimo dužnosti, tražimo, nalazimo, sinopsis je gotov – drži nas stvaralačka groznica. Dobih zadatak da budem žena za pregovore i lupateljica klape - to sigurno zato da ne lupam gluposti. Knjiga snimanja: 1. uvodni kadar 2. birtija 1 3. galerija 4. koraci + ribič 5. joggeri 6. birc 2 7. kraj Ruke se znoje, oči žare, podjela uloga. Super je! Vozimo ful gasom. 30. kolovoza – 2. rujna 2002. Snimamo, snimamo, snimamo; kadrove, off, sa stativa, iz ruke, s pedaline, klapa lupa (nije da se hvalim), film nastaje, raste! Tko je uopće sumnjao hoćemo li ga snimiti?!! Predivno je! Svi smo jedna ekipa – dišemo, mislimo i radujemo se… 2. rujna 2002. Ema montira posljednje kadrove; treba još ubaciti zvuk, efekte, šumove i … TO JE TO! Večer se spušta nad Trakošćanom puna čudnoga stvaralačkog naboja koji izlazi iz svih radionica. Sve je nekako nadnaravno, pomalo izoterično! Na prstima virkamo u radionicu – ne želimo smetati Emu, a Zoranovo i Vedranovo nasmijano lice pokazuju da baš nismo za bacit u koš…Poslije ručka uživamo u trećem filmu iz ciklusa Johna Forda Moja draga Klementina.Tamo, u radionici nastaje naš Strah…Večeras je fešta – ludilo bez kraja, a sutra prijepodne projekcija uradaka!!! Dobismo fotokopirane naše knjige snimanja (čuvam je ljubomorno kao nešto drago, sveto)! 3. rujna 2002. Umorni od tulumarenja, uzbuđeni, ulazimo u dvoranu gdje će se odigrati finale Četvrte škole medijske kulture, Trakošćan 2002. Svakom riječju raste uzbuđenje: nekoliko rečenica prof. Peterlića, pa mame Vere, pa voditelja radionica i evo – naš film. Srce mi lupa, pobjeglo u grlo! Pljesak nakon filma govori sve! Uspjeli smo! Naša mala – velika ekipa napravila je svoj posao! Presretna sam! Nakon ručka opraštanje, izmjenjivanje telefonskih brojeva, ispucavamo posljednje fotke u fotkaću. Neka tuga, sjeta, navlači se u nas. Vraćamo se zbilji; svojim gradovima, domovima, školama, obiteljima… "Cijeli život je serija dolazaka i odlazaka" - citiram gospodina Zorana Tadića i razmišljam o novom dolasku u Petu školu medijske kulture…(Zašto godina ima dvanaest mjeseci?) Bumo ga snimili? Bome jesmo! Strah nas više nije niti čarolije filmskog stvaranja, niti novih izazova! Doviđenja dogodine i Kadar I. peti put!