Zapis

Povod je ovoga članka razmišljanje o velikom poletu suvremene tehnologije, te o opadanju kvalitete života i gubitku osjećajnosti. Nas posebno zanima tehnologija u umjetnosti, dakle tzv. prošireni mediji: fotografija, film, televizija, video i kompjuterska grafika. Recimo prvo nešto o terminologiji koju uvodimo. Fenomenološki se tehnika ne može definirati pomoću tehničkih određenja, jer je ona vezana uz usud bitka: ona je otkrivanje, izazivanje prirode, sastoj, pa iz toga je postav način otkrivanja u modernoj tehnici (Heidegger). Tehnika može biti opasna, ali i spasonosna. Stoga razračunavanje s njom dospijeva u područje umjetnosti, pa su tako i umjetnost i tehnika povezane sa slobodom, što nas naposljetku privodi pitanju što je čovjek? (Hotimir Burger). Posebno su nam zanimljiva razmišljanja postfeminističkih autora, nadahnuta postmodernizmom. Pa tako postfeministička spisateljica Elizabeth Wright piše u knjizi Lacan i postfeminizam o spolnoj razlici i u tom smislu o nekim aspektima doživljavanja tehnologije. Ona kaže da spolnu razliku, prema Freudu, određuje značenje pripisano anatomskim razlikama, po čemu ni jedan spol nije potpun: ženski pati od ´zavisti zbog penisa´, a muški od ´želje za kastracijom´, a da tek Lacan produbljuje to pitanje pojmom seksuacije, tvrdeći da se podrijetlo i razvoj spolne razlike zbiva na području jezika (i psihe). Taj nastanak subjekta-u-jeziku povezuje subjekt sa simboličkim, gdje falus ima najveću važnost oznake razlike među spolovima, tj. muškarac ga želi imati, a žena to želi biti. Lacan ne smatra spolove komplementarnima, nego zasebnim subjektima. Zaključuje da "svako biće koje govori može odabrati kojoj će se strani prikloniti, premda će to biti 'prisilan' izbor, nametnut parametrima povijesti subjektovog nesvjesnog". Također tvrdeći da u nesvjesnom nema oznake za pravu ženu, te da "P r a/v a žena ne postoji", uvažava egzistencijalističko mišljenje Simone de Beauvoir po kojem je ženi "tijelo situacija" i način za slobodu. Wrightova također navodi argumente ženskog roda, tj. ženstvenosti: maskaradu, glumu i citat kojima se ona odaziva fantaziji mužjaka. Ipak Lacan vidi ženu kao snažniju osobu i kritizirajući pozitivan identitet on ga ne dekonstruira u potpunosti. Također engleska spisateljica, Sadie Plant, autorica knjige Zeros+Ones, Digital Women+The New Technoculture, navodi važnost binarnog koda (bit) 0 + 1, gdje su 0 i 1 matrice ženskog i muškog spola. U onoj mjeri, tvrdi ona, u kojoj muški rod nameće svoj spol, snagu tijela i moć tehnologije, u tolikoj mjeri se gubi ravnoteža spolova, pa taj spol postaje robotiziran (u orvelovskom smislu), tj. uhvaćen u vlastitoj nemoći, pa se spontano razrješenje nahodi u sve većem broju pripadnica ženskog spola u svijetu tehnologije, koje kao tkalje u svojim podsvjesnim principima reguliraju potisnuti humani aspekt u tehnologiji i svijetu uopće. Takvim se senzibiliziranjem postiže postavljanje svega na svoje mjesto što je dugo potiskivani poriv u žena i kao takav razlogom je histerije (lutajuće maternice). I po švicarskom psihoterapeutu Paulu Tournieru (Poslanje žene), posebno od renesanse, pa nadalje prihvaćena muška zapadna civilizacija apostrofira muške vrijednosti: hladnu objektivnost, razum, moć i nadmetanje, potiskujući sve one druge: iracionalne, subjektivne, emotivne, uopće osobni odnos među ljudima, u čemu je svemu prepoznatljiva žena. Sociološki napisi Engleskinje Donne Haraway govore o povezanosti informacijske tehnologije i oslobođenja žena, gdje ona tvrdi za sebe: I am Cyborg, raspravljajući svoj socijalistički, ljevičarski feminizam (A Cyborg Manifesto: Science, Technology and Social Feminism in the late twentieth century). Naglašava važnost žena u pitanjma ukidanja razlika rasa, spolova i klasa. I ugledni slovenski spisatelj Slavoj Žižek problematizira spolnost kroz spoj sociološke, političke i psihoanalitičke analize, kroz problem rasizma, spolnosti i klasa, pa tako piše o postmodernističkom super-egu pozivajući se na Lacana, kojemu je super-ego zapravo Big Other (aluzija na Big Brother) te ga povezuje s njemu bliskim Balkanom (Balkan je uvijek onaj drugi: Slovencima Hrvatska, Bosna, Srbija; Hrvatima Bosna, Srbija; Srbima Kosovo, Bosna; Austrijancima i Talijanima Slovenija; Nijemcima Austrija itd.). Muškarac i žena izlažu se tom Big Other, pa u patrijarhalnom društvu trpe neuroze, dok bi se, zapravo, trebali transformirati u multiplim identitetima. No, spolnost prestaje kada govorimo o osobnosti, dakle individualnosti i slobodi za dijalog, jer totalnoj ženi ne može biti ponuđen mutant (cyborg), nego također senzibilan muškarac, trezven i pošten. Ovdje ulazimo u prostor umjetnosti. C.G.Jung tražio je arhetip četvrtoga koji bi dodao Svetom Trojstvu i shvatio da to mora biti žena, te da je to Djevica Marija, Majka Božja. Ostali arhetipovi (Materia Prima, jednorog, Merkur ili Hermes, Hermafrodit) u alkemijskom procesu individuacije, zapravo, svjetionici su svakom umjetniku i umjetnici. Suvremeni tehnološki mediji ne podliježu više klasičnim estetskim kriterijima, nego tome koliko uspješno unose egzistencijalna uporišta u nove medije. Tako će fotografija dobiti na kreativnosti, a film prestajati biti muška autonomija (Holywood, film noir) i područje tipično muškog zurenja ili muški orkestriranoga pogleda (Laura Mulvey: Visual Pleasure and Narrative Cinema), gdje fatalne žene samo pobuđuju (faličku) fantaziju i intrigu, nego će žena također zadobiti kameru (tj.pogled) i time ravnopravan status (Laura Mulvey nije samo autorica psihoanaličke teorije filma, nego i koautorica filma Riddles of the Sphinx s priznatim britanskim redateljem eksperimentalnog filma Peterom Wollenom, iz 1977). Ali Elizabeth Wright kritizira Mulveyovu i kaže da filmskim užitkom ne dominira samo muški pogled, nego njime upravlja i ženina podsvjesna fantazija, pa žena može postići svoje dekonstruktivno zadovoljstvo. Televizija kao umjetnički medij zanimljiv je zbog globalizacije, ali i zbog zahtjeva za selektivnim principom i kritičkim rasuđivanjem, jer nažalost uvriježeno je mišljenje da je "prosječan televizijski korisnik neinteligentan, da nema potrebe za znanjem i razvijanjem umnih sposobnosti i da ga zato treba što više 'zabavljati'" (Vera Horvat-Pintarić). Iz tog medija izveden je medij videa procesiran kroz isti sustav, ali specifično pogodan za individualni umjetnički rad, jednako zastupljen i muškim i ženskim autorima (u nas su poznate autorice Sanja Iveković, Breda Beban, Sandra Sterle). Naposljetku, imaginarni svijet (virtual reality) kompjuterske grafike područje je gdje ne bi trebala dominirati muška tehnokracija, nego i žene svojim specifičnim osjećajem za realnost, ne bi li taj imaginarni svijet postao i taktilan i manje raspršen i prevrednovao današnju stvarnost, što je obećanje jedne kreativnije multimedijalne umjetnosti, ali o tome nekom drugom prigodom...