Zapis

Ako nekoga toploga lipanjskoga dana putujete vlakom do Ede Lukmana, u Čakovec i ŠAF, učinit će vam se da klizite kroz kadrove kakva animiranoga filma: putom ćete vidjeti jato golubova kako pabirči na ostacima žitnih polja, malo kukuruza, razlivenu Dravu (prave poplave sstići će za mjesec-dva) i na desnoj obali pecaroša pod plavo-žutim suncobranom, s dvije pecaljke zabijene u mulj i jednom koju strpljivo drži u rukama, onda malo kukuruza, pa ranč s konjima i jelenima na ulazu u Varaždin, a na izlazu skladište vojnih kamiona i ultramarin plavu kravu (ili je filozofski mirna ili je napravljena od poliestera, ali, u svakom slučaju, uopće se ne miče), zatim, iznenada, malo kukuruza (ima li sve to kakve veze s onim teškim, masnim kukuruznim kruhom kojega kumice prodaju na zagrebačkom Dolcu?), pa osam fazana razigranih na livadi uz prugu. Vlak juri po zagorskim, podravskim i međimurskim tračnicama brzinom zagrebačkih tramvaja u vrijeme prometnih špica, pa se čovjek pita nema li Turistička zajednica kakav tajni ugovor sa Hrvatskim željeznicama, ne bi li ovom bezumno brzom vožnjom s mogućnošću detaljna razgledavanja prirodnih i inih ljepota privukla turiste, ali pogled na rumene i znojne mađarske snaše, koje, isprepletenih nogu u najlonskim hula-hopkama, hrču na povratku iz Trsta u Budimpeštu (ili, možda, Nagykaniczu), donekle razbija tu iluziju. Osim njih i mene, u vlaku baš i nema drugih potencijalnih potrošača bogate turističke ponude, a ostalim putnicima, lokalcima snenih očiju, ionako je jedino stalo da, nakon odrađene noćne smjene, što prije stignu doma i ispruže se u horizontalu. Željeznički kolodvor u Čakovcu otvoren je 24. travnja 1860., kad i pruga Kotoriba-Čakovec-Macinec, a riječ je o prvoj pruzi i prvom kolodvoru u Hrvatskoj. Mora se priznati, u nekim se detaljima dugovječnost čakovečkog kolodvora itekako zapaža. I dok ja stižem s jedne strane, Edo Lukman utrčava s druge, pomalo zabrinut da će zakasniti na doček. Sve ipak prolazi kako treba pa se nakon kraće vožnje po usijanim čakovečkim ulicama nalazimo u višestoljetnu čakovečkom parku koji okružuje stari grad i njegove obrambene kule i nekoć vodom ispunjene kanale. Šetamo po gradu u kojem je Edo rođen i iz kojega nije nikada otišao (iako, odnedavna, živi izvan samoga grada, prebučna za njega, u kući koja se nalazi negdje u brdima kojima je Čakovec obrubljen), po ulicama koje pamti iz dječaštva i mladosti. Sada je sve drugačije, u utvrdi je disko, a pred njom stup s komunalnim informacijama, plakatima i najavama događanja. Iza je zgrada Kulturnoga centra u kojoj su i prostorije ŠAF-a. Dok ih razgledavamo, iz Ede Lukmana više struji akumulacija osjećaja nabijenih problemima i poteškoćama ovih gotovo trideset godina Škole animiranog filma Čakovec nego ponos i zadovoljstvo postignutim. Jer, iako se sve čini lakim i jednostavnim, iza Lukmana i ŠAF-a godine su napora, odricanja i borbi. A počelo je sedamdesetih, kada se gospodin Josip Lukša, domar čakovečke osnovne škole i član gradskoga foto-kinokluba, uputio na Ljetnu školu animiranog filma, u organizaciji tadašnjeg Kinosaveza Hrvatske. Vratio se oduševljen onim što je naučio i odlučan da će i sam pokrenuti sekciju animiranog filma u Klubu. Tu je bio samo jedan problem: gospodin Lukša nije znao crtati. Pa se tako okrenuo onima koji znaju. A kako je Čakovec, bez uvrede, ipak mali grad, poznavao je sve potencijalne članove buduće sekcije. Među njima će se naći i Edo Lukman, građevinski tehničar koji je po logici stvari bio izvrstan tehnički crtač, ali oduvijek i umjetnička duša. Edo se prije toga u mladosti bavio glazbom, a još prije, u djetinjstvu organizirao projekcije dijapozitiva za publiku u svomu dvorištu i s tri vršnjaka pokuđao (i gotovo uspio) konstruirati vlastitu filmsku kameru. Kada je dobio Lukšin poziv na avanturu izrade prvoga čakovečkog animiranog filma, nije se uopće dvoumio. Prvobitno je u grupi bilo desetak ljudi, zatim su formirali sekciju u foto-kinoklubu, a iduće dvije-tri godine pokušavali su dovršiti svoj filmski prvenac. I zaista, 1973. godine film je završen, ali je od prvobitnih desetak autora i članova sekcije Edo Lukman na kraju ostao sam. Tvrdoglavo je radio ne bi li završio započeti film i dočekao je projekciju u Gradskoj knjižnici. I tu negdje, ne bi znao reći točno kada i gdje, sinula mu je ideja da bi drugi, novi animirani film u Čakovcu trebalo napraviti s djecom. Gradskoj knjižnici predložio je pokretanje dječje filmske sekcije, a gospođa Mira Kermek, direktorica Knjižnice, imala je u tom trenutku posve jasnu viziju potencijala toga prijedloga pa iako je sve govorilo protiv (od mladosti, neiskustva i silnih problema s kojima se Lukman suočio pri izradi prvoga filma do nejasnih planova, a jasnih i velikih financijskih implikacija cijele zamisli), osigurala je potporu, prostor i novac za početak rada dječje filmske radionice. Tako je u proljeće 1975. godine, u okviru Dječjeg odjela u Gradskoj knjižnici Čakovec, okupljena prva grupa djece zainteresirane za animirani film i prva su se njihova tri jednominutna filma te godine našla u Pitomači, na FEDAF-u. Edo Lukman radio je sve to vrijeme u projektnom birou, ali je brzo shvatio da mu za paralelni rad s djecom nedostaju mnoga pedagoška i tehnička znanja pa je započeo samoedukacijom, kupovao knjige, učio kako bi stečene spoznaje mogao prenositi drugima. Iako je godinama bio čisti amater i radio bez ikakve naknade, u slobodnom vremenu i volonterski u punom značenju pojma, od početka se ponašao kao pravi profesionalac, u smislu organizacije i pristupa radu. Već 1978. održava se, zahvaljujući ponajprije Lukmanovim rezultatima i uspjesima njegovih dječjih grupa, prva Revija dječjeg filmskog stvaralaštva u Čakovcu. Edo Lukman uveo je rad s djecom u trećim i četvrtim razredima osnovne škole (do tada je bilo uobičajeno animirane i druge filmove raditi s učenicima šestih i sedmih razreda), smatrajući da su baš u tomu životnomu razdoblju djeca najspremnija za nove spoznaje i najlakše uče. Stoga ga ljuti što je danas u našem obrazovnom sustavu najslabiji rad upravo u prva četiri razreda osnovne škole, kada bi to bilo najvažnije. Rado ističe dobra iskustva iz Francuske, gdje se djeci, posebno njihovu kreativnu procesu i prepoznavanju detalja od kojih će nastati njihova autorska djela, među ostalim i u amaterskim pa i u animiranim filmovima, posvećuje posebna pozornost. Rad s djecom zahtijeva od voditelja posve drukčiji pristup nego rad s odraslim autorima, smatra Edo Lukman. Voditelj mora potisnuti autora u sebi na korist djece, uvijek voditi računa o kreativnosti, ideji i viziji, dok je tehnička realizacija u drugomu planu. Savršenstvo slike i zvuka, glume i montaže, scenografije i rasvjete jest poželjno, ali ne smije postati imperativno. Stvaralački proces animiranog (i svakog drugog neprofesijskog filma) mora se temeljiti na podjednako važnoj ulozi odgoja i obrazovanja. Posebno je važno ne nametati djeci ideje, dopustiti i poticati njihov vlastiti kreativni proces, ali je i dopušteno i poželjno usmjeravati djecu na moguće ideje, poučavati ih u smislu realnih mogućnosti stvaralačkoga postupka. Danas je očit problem obrnute proporcionalnosti tehničkih mogućnosti i kreativnost i to je temeljno pitanje suvremenog statusa ŠAF-a, kaže Edo Lukman. Sve je teže otkriti ili potaknuti kreativni proces u mladih filmskih autora. Tu je i problem dostupnosti svih filmova svima. Ne samo zbog očite nedoraslosti dijela filmske publike (to ne mora biti nužno vezano uz uzrast, nego ponajprije uz filmsku kulturu gledatelja) nego i zbog sklonosti ka prepisivanju postojećih, obično masovno prihvaćenih rješenja iz sveprisutnih videospotova i sličnih uradaka. Do 1982. Lukman radi volonterski da bi te godine postao profesionalni voditelj ŠAF-a. Tu je negdje pala i izgradnja prostorija za potrebe Škole animiranog filma (u sklopu tadašnjeg, novosagrađenog Doma JNA, kao tada jedino moguće rješenje jer je uporaba prostorija u Gradskoj knjižnici postala obostrani teret za Knjižnicu i njezine korisnike i za šafovce) i njihovo opremanje, a iste godine šafovci prvi puta nastupaju na zagrebačkom Festivalu animiranog filma. Edo Lukman imao je u međuvremenu dvije godine prijelazne faze u Informativnoj službi Građevinskog kombinata, gdje se bavi pisanjem i uređivanjem novina te snimanjem dokumentaraca za potrebe poduzeća i Grada Čakovca. U proteklih gotovo trideset godina, jedinstveni čakovečki model škole animiranog filma postao je svjetski poznat, u mnogim sredinama prihvaćen kao uzoran i poticajan, ali nigdje nije u cijelosti primijenjen. Više je razloga tomu, smatra Edo Lukman, od specifičnosti svake sredine koja bi to pokušala napraviti (razumijevanja nadležnih, osiguranja materijalnih uvjeta, prepoznavanja vizije, kao kod gospođe Kermek, prije toliko godina, spremnosti na samoprijegoran rad, kakav je konačno i doveo do pozicija na kojima je ŠAF danas) do značajki vremena u kojima je ŠAF nasta(ja)o i promjena koje su posvuda nastupile. Možda bi pomoglo teorijsko uobličavanje ideje i tehnologije, odgovarajućom publikacijom, pitamo gospodina Lukmana, ali on odbija takvu zamisao. Radim, kaže, između ostaloga, na kronologiji ŠAF-a, prikupljam sve relevantne podatke, imena, datume, sve ono što je važno (i dostupno, jer se dosta toga izgubilo ili je zaboravljeno), ali nisam spreman za pisanje teorijskih priručnika i ne znam da li bi to imalo smisla. Neke se stvari ne mogu naučiti iz udžbenika, mora ih se jednostavno doživjeti, razumjeti i prihvatiti kao vlastite, da bi ih se moglo primijeniti. Pa ipak, stalno učenje iz tuđih iskustava dugogodišnja je i nezaobilazna Lukmanova praksa, koju primjenjuje i danas. Možda je baš tu izvorište višegodišnje ideje o potrebi kontinuiteta ŠAF-a, jer, kaže danas Edo Lukman, više nisam onako mlad i pun energije i entuzijazma kao prije tridesetak godina, a posla ima sve više. Bilo je više pokušaja pronalaska osobe koja bi uz Lukmana danas, a za koju godinu samostalno, vodila ŠAF i nastavila njegovu blistavu i učinkovitu priču. Tu je valjalo zadovoljiti nekoliko kriterija, prije svega stručnost i osposobljenost, ali i bliskost vizije i ideje, kako u nastavku ne bi bilo lutanja i krivih skretanja, ali ni slijepa prepisivanja dosegnutih spoznaja. Trebalo je osigurati i važno postupno preuzimanje poslova i obveza. Edo Lukman čvrsto vjeruje da je Jasminka Bijelić, kolegica s kojom već neko vrijeme dijeli poslove vezane uz redovite djelatnosti ŠAF-a, pravi izbor. Nema razloga sumnjati u njegovu procjenu. Ali treba naglasiti spremnost na nastavak rada projekta, koji je praktično u cjelokupnom svojem postojanju bio najvećim dijelom osobni, Lukmanov, te istaknuti da su mnogi takvi projekti prestali postojati kada su njihovi stvaratelji odstupili, zbog godina, životnih promjena ili kojeg drugog razloga. Oni su se držali vjerovanja da njihovi projekti, njihova djeca, odlaze zajedno s njima. Edo Lukman vjeruje da je sudbina roditelja da odgoji svoje dijete za samostalan život, da djeca obično nadžive roditelje i da se te biološke, životne činjenice valja držati i kada je riječ o njegovoj Školi animiranog filma u Čakovcu. U proteklih tridesetak godina, nekoliko stotina djece prošlo je kroz Školu animiranog filma a ni jedno među njima nije otišlo u profesionalne filmske ili televizijske vode. Edu Lukmana znali su pitati nije li to slabost njegove škole, dokaz da su njezine temeljne postavke ipak krive. No, Lukman bi uvijek odgovarao isto. Zadaća je ŠAF-a uvijek bila podizanje opće i filmske kulture polaznika, a činjenica da je mali Čakovec peti grad u Hrvatskoj po broju posjetitelja filmskih projekcija i da se ovdje, za razliku od mnogih pa i znatno većih gradova, nije nikada postavilo pitanje zatvaranja kino- dvorane možda je i najbolji pokazatelj da se u tom temeljnom zadatku uspjelo. Uza sve one brojne nagrade na domaćim i međunarodnim revijama i festivalima dječjeg animiranog filma, uz članstvo ŠAF-a u grupi za animirani film kod ASIFE, te uz jednako brojna priznanja i nagrade samoga Ede Lukmana, uz njegove brojne škole i tečaje koje je vodio širom svijeta, pronoseći svoje iskustvo rada s djecom na stvaranju animiniranih filmova, možda je baš ta činjenica, ta ljubav građana Čakovca, među kojima su mnogi bivši polaznici ŠAF-a, prema dobrom filmu, najbolji pokazatelj da je ŠAF bio dobro koncipiran i vođen. I da će tako biti i ubuduće. S gospodinom Lukmanom rastajem se u hladu restorana u kojem smo razgovarali, on žuri na isplatu posljednje rate za svoju novokupljenu kuću, ja lagano odlazim u šetnju po sunčanom gradu, punom biciklista, šetača i majki s malom djecom, od kojih će mnoga, vjerujem, jednoga dana stići do ŠAF-a i od Ede Lukmana i Jasminke Bijelić saznati što je bit filma. Na povratku, onim istim vlakom i kadrovima istoga animiranoga filma, krećemo kroz polja kukuruza, pa u Turčinu vidimo mladu mamu u šarenu, dvodijelnu badiću, kako šeta sineka u kolicima, u nekom dvorištu s ljuljačkama i toboganima (privatni dječji vrtić?) dok je kondukter otrčao iz, na otvorenoj pruzi zakratko zaustavljena, vlaka po dva piva, s kojima se, visoko ih držeći u, od hladnjaka, zamagljenim bocama, slavodobitno poput sinjskoga alkara, vraća u pregrijani vlak, a putnicima (ovoga se puta ne izdvajam iz mase) cure sline, onda prolazimo kroz kukuruzna polja, ona ultramarinska krava i dalje nepomično i čeznutljivo zuri preko razlivene Drave (pecaroš je uhvatio što je mogao pa je otišao u hladovinu svoga doma), nakon kraćeg puta kroz kukuruzna polja, sa stanice Sveti Ilija puca izvrstan pogled na Varaždin, a malo zatim s pruge se vidi Varaždin-breg s neuobičajene, stražnje strane. Purice bez mlinaca pućpuriću u zagorskim dvorištima, šarene košnice blistaju između kukuruznih polja, nostalgično se (a novo?) U ljeska na bunkerima zaostalim iz Drogoga svjetskog rata, posve neočekivano opet se zelene kukuruzna polja, marljivi kosci oko Novog Marofa, raskošna žuta kuća u Podrtom, fontana bez vode u Zlatar Bistrici i guske u barici kod Bedekovčine. U Velikom Trgovišću djevojka s crvenom kapom šefice željezničke postaje, golemo skladište automobila u Luci i roda koja klepeće u Kupljenovu. Vlak vozi supersporo na relaciji Pojatno-Zaprešić, probijajući se kroz kukuruzna polja. Na grimiznom zapadnom nebu piše: The End.