Zapis

Profesor i doktor filma, Ante Peterlić, ne voli mnogo pričati o djetinjstvu. Stoga tek nekoliko šturih podataka. Rođen je 1936. godine u Kaštel Novom, a odrastao u šibenskoj Teslinoj ulici, u kojoj je nakon rata otkrio, u društvu prijatelja i školskih kolega, zadovoljstvo gledanja filma. To je bilo ono nešto što ih je dizalo iz svakodnevnoga sivila, što im je otvaralo nove vizure, tjeralo ih na razmišljanja o dalekim svjetovima i o lijepim ženama, a u malog je Ante poticalo i priču o viđenom, svojevrsne analize filmova koji su, manje ili više redovito, stizali u šibensko kino i koje su neki među njima (a Ante uvijek kada se moglo) gledali i više puta. Sam se nije bavio pokušajima snimanja vlastitih filmova ili sličnim aktivnostima, nešto zbog financijskih (ne)mogućnosti, a nešto, opet, zbog posvemašnjeg zadovoljstva gledanja već gotovih, tuđih, a bliskih i razumljivih ostvarenja. No, ta dječačka zaljubljenost u pokretne slike svakako je presudno utjecala na cijeli privatni i profesionalni život Ante Peterlića. Iz Šibenika svojega djetinjstva odlazi u Zagreb svoje mladosti (i zrelosti), započinje studij na Filozofskom fakultetu te upisuje režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost. U studentskim se danima počeo baviti i filmskom publicistikom (upravo bi, da stigne, mogao obilježiti punih 45 godina pisanja o filmu), a njegovu zaljubljenost u sve vezano na film prepoznaju i ugledni redatelji, od Mate Relje, Frana Vodopivca, Obrada Gluščevića do Krste Papića, kod kojih, počevši od 1959. godine, radi kao asistent i pomoćnik redatelja. Istovremeno je demonstrator kod profesora Ive Hergešića, na Filozofskom fakultetu, što će se poslije pokazati izvrsnom osnovom (barem u jednomu dijelu) za doktorsku disertaciju. Zaokružujući svoje sveobuhvatno bavljenje teorijom i praksom filmske umjetnosti, Peterlić od 1961. do 1963. radi kao dramaturg u Zora filmu, a 1969. režira svoj igrani film Slučajni život, o činovnicima koji su izgubili mladenačke iluzije. Od sredine šezdesetih sve se više posvećuje teoriji filma, posebno problematici filmskih žanrova, glume u filmu i filmskoga vremena, a 1974. doktorira (kao prvi doktor filmske umjetnosti u nas, otvarajući na neki način put budućim kolegama Mati Kukuljici, nažalost pokojnomu Vjekoslavu Majcenu te Hrvoju Turkoviću), s temom Pojam i struktura filmskog vremena te dvije godine poslije objavljuje istoimenu knjigu. Objavio je i knjige Osnove teorije filma, 1977. godine (prerađeno i dopunjeno izdanje 1982) te Ogledi o devet autora, 1984. u Zagrebu. Kao Fulbrightov stipendist boravi u Sjedinjenim Državama i predaje na Harvardu. U proteklih je četrdesetak godina bio voditelj brojnih filmskih seminara i škola, a odavno njegovo lice pamtim s televizije, gdje je bio dugogodišnji suradnik, posebno u obrazovnim programima. Od 1966. predavač je na Akademiji za kazalište, film i televiziju te na Filozofskom fakultetu (redovni profesor teorije filma). Posve logično, glavni je urednik Filmske enciklopedije, u kojoj je objavljena i njegova kratka biografija, koja ga definira kao teoretičara filma i redatelja. E sad, sve sam to (uključujući opasku bivše Peterlićeve susjede da je riječ o vrlo ozbiljnu i prilično zatvorenu čovjeku) znao i prije polaska u Trakošćan, na četvrtu Školu medijske kulture, na kojoj je Ante Peterlić predsjednik Savjeta Škole i predavač kolegija Teorija filma, Kazalište i film, Povijest svjetskog filma i Analiza filma. Dok krivudam cestom od Macelja do Trakošćana, pitam se kako da otkrijem ono što ne znam? Stari grad i dvorac Trakošćan pričinja se poput divovske kremšnite, onako žut, bijel i četvrtast, okružen tamnim zimzelenilom i maglicom iz jezera, koje se ne vidi sa sjeverne strane, ali se njegova svježina itekako osjeća. Cestom prema Rogaškoj ili Macelju (pokraj koje se nalazi duga zgrada s poštanskim uredom (zatvoreno), ambulantom Doma zdravlja Ivanec (zatvoreno) i trgovinom mješovitom robom (odavno zatvoreno), dok se na katu suši šareno rublje) tu i tamo zabrunda kakav automobil, ali prvih dana jeseni turista je malo pa se čini kao da cijeli kraj spava. Pa ipak, cijeli Hotel Coning zauzeli su polaznici Škole medijske kulture, a profesora Peterlića srećem na samom ulazu, spremna na laganu šetnju između tek održana predavanja i ručka. Ljubazno se prisjeća obećanja razgovora za Zapis. Idućih pedesetak minuta žustro hodamo gore-dolje, od ulaza u hotel do ceste i natrag, pa kružimo oko cvjetne rundele, izbjegavajući automobile koji stižu na parkiralište. Ima li, s aspekta teorije filma, razlike između profesionalnog i neprofesijskog filmskog stvaralaštva, pitam na početku? Naravno da nema, kaže doktor Peterlić. Sve su temeljne postavke teorije filma posve jednake za obje kategorije a razlika je tek u uvjetima produkcije, u financijskim i organizacijskim okolnostima. Razumljivo je stoga da je baš neprofesijsko (iako mnogi brundaju protiv promjene termina iz amatersko u neprofesijsko filmsko stvaralašvto, doktor Peterlić uvjerljivo objašnjava prednosti novoga nazivlja: često se, naime, amatersko izjednačava s diletantsko, dakle nedovoljno kvalitetno i nestručno a filmsko stvaralaštvo autora kojima film nije profesija obično je baš obrnuto, iznimno vrijedno i poticajno i profesionalcima) filmsko stvaralaštvo, možda više nekadašnje nego recentno, obilježeno inovativnošću, snalaženjem, novim i svježim rješenjima pa je, prema tomu, neprofesijski film i u teorijskom pogledu često produktivniji od profesionalnoga. Nažalost, da sve ne bi bilo tako sjajno i ohrabrujuće, posljednjih se godina u profesionalnom filmu osjeća određeni zamor materijala, sve je manje ideja i inovacija jer nove tehnologije omogućuju relativno jeftino i svima dostupno bavljenje neprofesijskim filmom, a vjerojatno su zauvijek prošla herojska vremena autora koji su se morali snalaziti ne bi li na skupu i teško dostupnu filmsku traku prenijeli svoje zamisli. Iako mnogi osporavaju budućnost filmskih klubova, koji su nekada članovima osiguravali osnovne uvjete rada (kamere, rasvjetu, filmsku traku, njezino razvijanje, montažu itd.), profesor Peterlić smatra da je pred klubovima sigurna i neupitna budućnost. Nezaobilazna je uloga klubova kao mjesta razgovora pa i konfrontacije, razmjene mišljenja i stajališta, beskompromisne kritike kolega koji najjasnije upozoravaju na propuste, lutanja i pogreške. To je podjednako važno mladim autorima, čiji se autorski opusi tek počinju ocrtavati, kao i veteranima koji takvim razgovorima potvrđuju vlastitu orijentaciju. Vraćamo se problemu prijelaza autora iz neprofesijskog filma u profesionalni. Dugo je vladala fama o odbojnosti Akademije prema mogućim studentima koji su već stekli odgovarajuća neprofesijska iskustva. Profesor Peterlić smatra da je prije riječ o generacijskom problemu: znalo se dogoditi da se na Akademiju pokušaju (ili uspiju) upisati neprofesijski autori koji su već bili posve formirani, kao ljudi i kao autori, pa je njima bilo teško uklopiti se u krug mladih studenata. Ili im je jednostavno bilo dosadno studirati ono što su već dobrim dijelom znali iz vlastite prakse? Svakako, nekog službenog odbojnog stava prema naprofesijskim autorima nikada nije bilo. Primjera obrnuta prijelaza, iz profesionalnog u neprofesijski film, gotovo da nema. Tek je Jean-Luc Godard pokušavao, nakon velikih uspjeha u profesionalnomu filmu, ponovno oživiti svoje mladenačke posjete filmskim klubovima u pariškoj Latinskoj čevrti i raditi neprofesijske filmove. No, čini se da je u svih ostalih riječ o jednosmjernoj ulici: neki odmah počinju kao profesionalci, drugi kraće ili duže vrijeme probijaju vlastiti put kroz bespuća neprofesijskog filma, ali ako odu u profesionalne vode, više se nikada ne vraćaju. Naravno, valjda bi trebalo reći i srećom, dio autora zauvijek ostaje među neprofesionalcima, dajući trajni prinos razvitku filma kao cjeline, istražujući nove pristupe, najčešće kao kompletni autori koji se bave svim mogućim problemima, od tehničkih do financijskih i od kreativnih do teorijskih. No, taj sindrom (nekih) neprofesijskih autora, traženje konačne potvrde svojih vrijednosti u prijelazu među profesionalce umjesto u novim uspjesima na vlastitu terenu jedna je od konstanti u svijetu, ali i među domaćim filmašima. Uopće smo, kaže profesor Peterlić, u svemu skloni traženju brzih, upoprijekih, revolucionarnih rješenja, iako smo u dubini duše svi svjesni činjenice da prave rezultate daje tek dugi i mukotrpni rad. Ima onih koji i od Škole medijske kulture, s njezinih stotinjak polaznika, očekuju gomilu genijalnih autora u neprofesijskom, a danas, sutra, tko zna, možda i u profesionalnomu filmu, iako je u stvaralačkoj praksi realno očekivati tek dva-tri aktivnija imena i s time valja biti itekako zadovoljan. Svrha je ove škole i svih njoj sličnih, prije svega, edukacija edukatora, širenje osnovnih pa zatim i naprednijih teorijskih i praktičnih spoznaja o filmu, kako bi ih dalje mogli prenositi, posebno mlađim naraštajima. Riječ je, dakle, o dugogodišnjem procesu, o višekratnom izabiranju mogućih autora koji će paralelno aktivno snimati svoje filmove i učiti druge o svemu što je potrebno za stvaralački rad. Ili, jednostavno, o širenju kruga onih tihih i samozatajnih ljudi koji se uglavnom ne spominju kada je riječ o najvećim uspjesima neprofesijskog filma, a bez kojih bi ti uspjesi bili rjeđi ili nemogući. I, na kraju, kamo ide film i kakva ga budućnost čeka, pitamo profesora i doktora Antu Peterlića, kao što bismo kakva liječnika pitali kako će se razvijati naša bolest. Iako su mnogi filmu prorekli crne dane, imajući na umu nove medije i tehnologiju koja prividno pomaže i unapređuje, ali istovremeno guši i rasplinjuje filmsku kreativnost, Ante Peterlić smatra da film ima budućnost i da ta budućnost uopće nije crna. U svijetu se bilježi povratak publike u filmske dvorane, iako su videoteke još silno propulzivne, a televizija je svagdje oko nas, dvadeset i četiri sata dnevno. Mi, po običaju, kasnimo za svijetom pa se i ovdje nalazimo u stanju u kojem je taj, sve manji i bliži, a ipak udaljeni svijet, bio prije nekoliko godina. Neprofesijski se film zasad ne suočava s nedostatkom ideja i kreativnosti, što je uvijek bila osnovna snaga toga filma i njegova najveća vrijednost, no u svijetu koji počiva na pulsiranju, gdje se sve steže i rasteže, sažima i širi, valja očekivati novi uzlet i povratak vizije. Trenutno povlačenje čovjeka na račun tehnike mora se nužno obratiti u ponovno jačanje uloge ideje i spoznaje. Naravno, ne vrijedi živjeti u prošlosti i mora se biti svjestan promjena u svijetu u kojem živimo, ali se istovremeno nastale promjene mora prilagoditi našim potrebama. Zato film ima budućnost, a postoje i ljudi koji mogu aktivno djelovati (bogme i djeluju!) na uobličavanju te budućnosti. Obostrano zaključivši kako smo se baš lijepo ispričali, rastajemo se pred ulazom u hotel, da bismo se poslije još družili u neformalnim razgovorima i na ručku. Pričamo o politici, sportu, ljudima od kojih neke obojica poznajemo, ratu, pa opet o filmu. Ništa o obiteljskom životu, anegdotama iz djetinjstva i mladosti, onomu što novinari nekako najviše vole saznati. To je u redu. Cijeli jedan život, uokviren filmom i široko razliven izvan svakoga okvira, ionako ne bi mogao stati u manje od sata razgovora. Pa ipak smo dobili doktorsku dijagnozu, a riječ je o onoj vrsti doktora koja se ne zaustavlja na konstataciji problema, nego vrlo aktivno djeluje na iznalaženju mogućih rješenja i njihovoj provedbi. Baveći se toliko dugo svim mogućim aspektima filma, ustrajno pretvarajući teoriju u praksu i vlastitom praksom obogaćujući teorijske postavke, Ante je Peterlić zaista osoba kojoj se svatko koga boli film može obratiti, s punom sigurnošću da će pronaći lijeka.