Među prijateljima, znancima i poštovateljima
njegova životnog djela već se dugo sa zebnjom govorilo o
sve lošijem zdravlju gospodina Mirka Lauša, osnivača i,
punih trideset godina, voditelja Kinokluba Slavica u Osnovnoj
školi u Pitomači, s kojim je ostvario brojne zapažene rezultate
u zemlji i inozemstvu i doveo hrvatsko dječje filmsko stvaralaštvo
na sam svjetski vrh. Nakon duge i teške bolesti Mirko Lauš
umro je 27. kolovoza, u vrijeme održavanja Sedme škole medijske
kulture u Trakošćanu, kao da i posljednjim dahom daje potporu
medijskoj edukaciji prosvjetara i aktivnostima kojima je
i sam podredio cijeli svoj život.
Mirko Lauš rođen je 1926. u Virju, gdje se kao
dijete upoznao s fotografijom, a zatim i s filmom, u pokretnom
kinu koje bi povremeno stiglo u to malo podravsko mjesto.
Simbolično, prvi film koji je vidio bio je Život Isusa,
a mali je Mirko u to doba sanjao o zvanju svećenika, smatrajući
da je to plemenit i zajednici posvećen poziv u kojem bi
i on mogao najviše dati. Stjecajem okolnosti ipak je završio
kao učitelj, baveći se i na taj način duhovnim obogaćivanjem
pojedinaca i zajednice u kojoj je djelovao.
 |
Obitelj Lauš, sa šestoro djece, među kojima je Mirko bio
najstariji, živjela je u kulturnom ozračju, jer je njihov
otac uspio, ponekad i na račun hrane i odjeće za djecu,
sakupiti oko dvije tisuće knjiga pa je Mirko od malih nogu
volio čitati, ali oduvijek više stručnu literaturu nego
beletristiku. Zanimala ga je tako fizička geografija,
a još je kao dijete u jednoj sobi obiteljske kuće sačinio
svojevrsnu camera obscura, s pomoću koje bi likove
prolaznika, doduše okrenute naopako, projicirao na suprotnom
zidu.
U osnovnoj, a zatim i u Građanskoj školi, ponajviše
zahvaljujući profesoru hrvatskog jezika Kamilu Križaniću,
razvija literarne sklonosti i piše poeziju, eseje i scenske
prikaze. Odluka da će postati učiteljem, kao i mnogi Podravci
u to vrijeme, bila je ponajviše utemeljena na siromaštvu
obitelji i potrebom za što skorijim zaposlenjem najstarijega
sina, pa se upisao u Učiteljsku školu u Križevcima, gdje
ubrzo postaje članom likovne, glazbene, filozofske i gospodarstvene
sekcije. Objavljuje i prve pjesme, no, sklon perfekcionizmu,
mnoge radove baca, smatrajući ih nedovoljno kvalitetnim.
Nakon očeve pogibije u napadu Kozaka na Virje
Mirko odlazi u Zagreb, u Domobransku časničku školu i diplomira
nekoliko dana prije sloma NDH, a kao pripadnik Đačke bojne
polazi svibnja 1945. prema Dravogradu, biva zarobljen i
vraćen u Virje.
Osim tog, umalo kobnog odlaska u Zagreb i Dravograd,
te kraćeg službovanja u Plaškom, u Lici, odmah nakon Drugog
svjetskog rata, cijeli je život proveo na potezu od dvadesetak
kilometara, između Virja i Pitomače. Radio je kao učitelj
u Virju, Hampovici, Gornjoj Šumi, Kalinovcu i Đurđevcu,
a u Pitomaču je dekretom premješten 1952. Tri godine poslije
diplomirao je hrvatski i ruski jezik na Višoj pedagoškoj
školi u Zagrebu. U svim je mjestima u kojima je radio bio
i pokretač kulturnih događanja, bavio se opismenjavanjem
odraslih i drugim aktivnostima.
Kao učitelj Sedmogodišnje škole u Pitomači, koja od 1962.
nosi ime Osnovna škola Petra Preradovića, osniva i vodi
dramsku grupu, literarnu, novinarsku i recitatorsku sekciju,
pa čak izvode i operetu Ive Lhotke Kalinskoga Velika
čarolija. U Virovitičkom listu objavljuje likovne
kritike i prvi otkriva radove Ivana Lackovića Croate.
Godine 1955. Mirko Lauš osniva školsku fotosekciju, jednu
od prvih u Hrvatskoj, a 1957. nabavlja prvu filmsku kameru
i osniva kinoklub, za djecu i za odrasle. U idućih trideset
godina pretvorit će Pitomaču u jedino selo na svijetu sa
zavidnom i kvalitetnom dječjom filmskom produkcijom. Od
1962. do 1989. pod Lauševim je vodstvom u Pitomači snimljeno
više od dvjesto filmova.
Od 1964. klub se zove Slavica, nakon što je
filmom Mlin osvojio Grand prix, tj. pehar Slavica
na beogradskom festivalu održanom godinu prije, a u tridesetak
godina rada osvaja više od 130 prvih ili drugih nagrada
na pedesetak domaćih i stranih revija, smotri i festivala
ili ukupno više od tristo nagrada i priznanja. Mirko Lauš
drži predavanja o temeljnim značajkama svoga pristupa dječjem
filmskom stvaralaštvu, a filmovi Kinokluba Slavica prikazuju
se u Amsterdamu, Baselu, Beču, Bukureštu, Berlinu, Londonu,
New Yorku, Madridu, Montrealu, Halifaxu, Teheranu…
Lauš je bio žestoki protivnik postprodukcije
dječjih filmova, smatrajući da djeca znaju napraviti
dobar film ili možda ne znaju, ali da nikada nema potrebe
za ušiminkavanjem njihova rada. Zalagao se za ukupnost
odgojnoga procesa u dječjem filmskom stvaralaštvu, od učenja
tehničkih zakonitosti stvaranja filma do razvijanja skladnih
međuljudskih odnosa.
U Pitomači su 1967. i 1985. održane, zahvaljujući
aktivnostima i uspjesima Mirka Lauša, savezne revije dječjih
filmova, a od 1971. do 1988. i sedamnaest festivala dječjeg
amaterskog filma FEDAF, sa više 1300 prikazanih filmova
iz 150 dječjih klubova. Početkom sedamdesetih nabavljena
je i oprema za videosnimanje i montažu pa Pitomača postaje
jedan od prvih domaćih dječjih klubova s novom tehnologijom.
Odlaskom Mirka Lauša u mirovinu gasi se i aktivnost
Slavice, na čije blistave dane danas podsjećaju dvije sobe
u staroj školskoj zgradi, u kojima su pohranjene brojne
diplome i priznanja, odavno zastarjela oprema i drugi muzeološki
artefakti najslavnijega dječjeg filmskog i videokluba s
područja bivše Jugoslavije.
Mirko Lauš bio je među zapaženim predavačima
škola i seminara filmske kulture za voditelje školskih filmskih
klubova i nesebično je prenosio mlađim kolegama znanje i
metodologiju rada s djecom. Autor je knjige Trideset
godina Kinokluba Slavica te niza priloga u stručnim
časopisima.
Snimao je još godinama, nakon odlaska u mirovinu,
od lokalnih događanja, kao svojevrstan medijski historiograf
Pitomače, do svadbi i krstitki, kojima je popravljao skromnu
učiteljsku mirovinu. Bio je i, možda, najstariji ratni snimatelj
u Hrvatskoj, tijekom devedesetih.
Nije imao nasljednika u Osnovnoj školi u Pitomači
koji bi mogao nastaviti njegov rad i spriječiti gašenje
Slavice. Odlaskom Mirka Lauša u mirovinu nestalo je i dječjega
filmskog stvaralaštva u malom podravskom mjestu, a posljednjim
je snagama, prije dva mjeseca, dao potporu obnovi kluba,
želeći doživjeti i prve rezultate. Smrt je bila brža.