Led je probijen
Konačno i ja, onako nadobudno, odlučih krenuti u radioničke
vode (nakon prvog, drugog i trećeg stupnja).
No, što izabrati? Odlučih se za TV-reportažu pod «dirigentskom
palicom» Dražena Ilinčića, «snimateljskom palicom» Darka
Drinovca i «montažerskom palicom» Igora Kožića. Zašto baš TV-reportaža? Razloga je više. Prvo, volim pogledati dobru TV-reportažu (Draženove su uistinu
odlične), volim s učenicima raditi reportaže za školski
list (pa zašto onda ne bih pokušala i snimiti nešto od toga),
a i svidjele su mi se sve dosadašnje trakošćanske reportaže.
Pa da vidimo.
Prvi radionički dan? Mrtva tišina. Dražen objašnjava
razlike između dokumentarnog filma i TV-reportaže, analiziramo
prošlogodišnje uratke, Darko crta sheme po ploči i objašnjava
nam planove i rakurse (uvijek je dobro ponoviti gradivo),
pokazuje kameru, stativ, upoznaje nas s radom kamere…Mi
«u publici», ni makac. Nema šuškanja, pitanja, šaputanja,
razgovora… Savršen red, disciplina i začuđujuća tišina (da
je barem u razredu tako). No, ne zadugo. Krećemo s početnim
vježbama. In medias res. Krupni plan, srednji, detalj plan, bliski… Gornji
rakurs, donji rakurs… Uloge su podijeljene nasumce: novinar,
snimatelj, «tonac», osoba A (samouvjerena znanstvenica koja
se bavi kloniranjem), osoba B (prepotentna glumica) i osoba
C (stroga profesorica matematike). Odlične vježbe snalaženja
i trenutnog reagiranja. Puno smijeha i dobre zabave. Konačno
smo svi opušteni i «led je probijen». Spremni smo za «nove
radne pobjede».
Samo da ne bude kiše
Iduće jutro raspravljamo o temama, predlažemo neke nove…
Sve mi se čine zanimljive, koju izabrati? Bilo bi zgodno
otići u Koprivnicu i istražiti temu nedostatka zatvora u
tom gradu te dugotrajnog čekanja na odsluženje zatvorske
kazne; no, možda bih ipak radije prošetala zagorskim vinogradima,
posjetila neki podrum stare klijeti i kušala «ledenu berbu».
Na kraju je ipak pobijedila treća tema («treća-sreća») o
gradnji novog krapinskog muzeja. Vraćanje u prošlost, zanimljiva
lokacija, neobičan izgled budućeg muzeja u obliku spiralne
forme, mogućnost ubacivanja «štosova» i «igranih» kadrova
samo su neki od razloga mog odabira teme. S obzirom na teme,
grupirali smo se po troje , odnosno četvero i krenuli složiti
priču.
Nada, Mirta i ja brzo smo napravile koncept priče o
gradnji novog muzeja u Krapini. Podatke smo pronašle na
Internetu i dobro se pripremile. Imale smo dovoljno vremena
jer naše je snimanje dogovoreno za četvrtak, dakle posljednje.
Podjela «uloga» gotovo se podrazumijevala: Mirta je snimatelj,
Nada «tonac», a ja, naravno, novinar. Samo da ne bude kiše.
Dan D
Krećemo u 8 sati ispred hotela; pravac- Krapina. S nama
su i Hrvoje, Mario i Mr. Bean. Trebaju nam za neke «štosove»
i «igrane» kadrove. Srećom, jutro je sunčano, obećavajuće.
Mario je pospan, zijeva i «dremucka» cijelim putem, nadam
se da neće zaspati na snimanju. Stižemo na vrijeme; imamo
zakazan razgovor i snimanje s «kustosicom» u 9 sati. Netom
poslije 9 stiže gospođa Vlasta sa snimanja emisije «Dobro
jutro, Hrvatska». Vesela je, dobro raspoložena i «u formi»
pa nemamo problema s «razbijanjem» treme. Najprije snimamo
na samom nalazištu krapinskog pračovjeka, a zatim ispred
novog i starog muzeja. Razočarani smo jer ne možemo snimati
unutrašnjost novog muzeja; cijeli lokalitet je ograđen i
zaključan.
 |
| Sa snimanja reportaže |
Ipak, zahvaljujući planinarskim sposobnostima nekih članova
naše ekipe, uspijevamo snimiti muzej iz zanimljivih rakursa
i planova s onu stranu ograde (pssst!); no, neke prvotne
ideje oko «igranih» dijelova ipak otpadaju. Srećom, Hrvoje
ima neke nove ideje koje svi jednoglasno prihvaćamo. Jadna
se Mirta zasigurno namučila noseći kameru i stativ po okolnim
brdima tražeći najbolje svjetlo i lokaciju za snimanje.
Nada je vježbala «bicepse» i «tricepse» te neumorno držala
svoj mikrofon, a ja sam se totalno uživjela u «gospodsku»
ulogu novinara noseći samo papirić s pitanjima kao podsjetnik.
Ništa nam nije teško niti naporno. Čak smo i Marija uspjeli
nagovoriti da obuče kožuh i odglumi pračovjeka uz neminovno
urlikanje. I to ne samo jednom. Morao je ponavljati nekoliko
puta, sve dok se on i Mr. Bean nisu potpuno uskladili. Mr.
Beanu to očito nije teško palo, izgledalo je da se dobro
zabavlja. Mirta je na kraju samo rekla: «A ja sam mislila
da znam snimati…»
Montaža- točka na i
Petak, subota i nedjelja dani su određeni za montažu.
Mi montiramo zadnje jer smo zadnje i snimale. Dogovoreno
je da to bude subota poslijepodne. U subotu ujutro popisujemo
kadrove u Mirtinoj sobi i pokušavamo složiti cijelu priču.
No, nije baš jednostavno kako izgleda. Srećom, tu je gospodin
Igor Kožić, pravi «maher od zanata». S njim je, za nas laike
komplicirani montažerski posao, prava pjesma. Nada se pozabavila
izborom glazbe koja mora biti «emocionalna spona s gledateljima«,
kako kaže naš «šef». Posudila je od montažera odlične Vangelisove
«stvari», ali smo se na kraju opredijelile za Elingtonova
«Don Juana».
Snimile smo jako puno materijala, a izabrale
samo najbolje kadrove; sve što odvlači pažnju od same priče,
«ide van». Bilo nam je žao izbaciti i mnogo dobrog, ali Igor je «nemilosrdan».
«Ima psovanja?» «Ima.»
«Generalna proba» - neuspjela
Nedjelja navečer. Naš posljednji susret i podjela diploma.
Šmrc, šmrc. Trebamo pogledati sve tri reportaže koje su
sada objedinjene u cjelinu pod naslovom «Sjever – sjeverozapad».
Nestrpljiva sam da vidim ostale dvije reportaže. Svi smo
zavaljeni u naslonjače. «Kino može?» «Može.» No, izgleda da ipak ne može. Ima slike, ali nema tona.
Što sad? Jadni je Igor pokušao sve i svašta ne bi li publika
otišla zadovoljna, no nije uspio otkriti u čamu je «štos».
Na kraju smo «zriftane» reportaže pogledali tek zadnji
dan, na samoj završnoj projekciji. Možda i bolje da je tako
ispalo jer smo bili silno uzbuđeni i nestrpljivi. Sve je
dobro prošlo, reportaže su super i svi su zadovoljni. A
mi? Mi smo prezadovoljni! No, nismo ni sumnjali u perfekcionizam
našeg trija. Meni su se otvorili snimateljski «apetiti»
te sam pohitala ravnatelju svoje škole da hitno nabavi
kameru kako bi učenici i ja što prije krenuli u akciju.
Samo se nadam da «apetiti» neće splasnuti dok kamera
ne stigne…
Hvala cijeloj ekipi na strpljivosti i susretljivosti.
Vidimo
se dogodine!