Zapis

Kad u lipnju stigne Zapis s prijavnicom za Školu medijske kulture, u našim je školama takva ludnica od jednodnevnih izleta, planiranja maturalaca, godišnjih ispita, završnih priredbi, da čovjek nema pošteno vremena promisliti  kako će mu boravak u Trakošćanu oduzeti deset posljednjih dana dragocjena odmora uoči početka nove školske godine, a i kolovoz se još čini beskonačno daleko. Automatski se laća olovke i ispunjava prijavnicu, razmišljajući samo koja bi mu radionica bila najkorisnija.

Dokumentarni film, animirani film, reportaža, kamera i snimanje, scenarij, igrani film, montaža...? Što odabrati kad bi ti sve moglo dobro doći u radu s djecom? Neke radionice ne bi bilo suvišno proći i dva puta.

Kako sam prošle godine s kolegicom iz škole (rijetki su ravnatelji koji dvije osobe nekoliko godina uzastopno hoće slati na seminare) bila na radionici filmskoga scenarija, smatrale smo da je najbolji ovogodišnji izbor radionica igranog filma. Nismo se prevarile.

Još je samo 19. kolovoza trebalo stići u Trakošćan. Poučene  prošlogodišnjim iskustvom kolegica koje su javnim prijevozom optimistično krenule u ranim prijepodnevnim satima iz Zagreba nastojeći stići do večere, na koju su zakasnile, odlučile smo svakako izbjeći kružno razgledavanje Zagorja lokalnim autobusima. Kako Filmski zapis s popisom polaznika ove godine nije stigao, morale smo uporabiti vlastite tajne službe sa svrhom saznavanja istih, ne bi li pronašle neku žrtvu radi prijevoza. Naime, nema smisla svake godine gnjaviti muža, brata i ostalu bližu i dalju rodbinu jer je ovo peta Škola medijske kulture na  kojoj smo sudjelovale.

Sa snimanja igranoga filma

Vrlo raznovrsna skupina

Nakon uobičajena protokola otvaranja Škole, naša se radionica okupila u preuređenim konjušnicama, nasuprot dokumentarista, a u blizini kafića, na sveopće zadovoljstvo. Tu smo često viđali i scenariste, jer poznato je kako se najgenijalnije umjetničke ideje ostvaruju upravo u takvim ambijentima. Prostor radionice bio je nadasve akustičan te je svaka naša riječ zazvučala poput dozivanja Indijanaca, što je otprilike izgledalo ovako: ua-ua-ha, va-ha, lo-ha, jo-ho-la-ha-ho-ho…To, jasno, nije nimalo narušilo komunikaciju u našoj jedinstvenoj skupini koju je sačinjavalo jedanaest polaznika, voditeljica Snježana Tribuson, snimatelj Vedran Šamanović i montažer Vjeran Pavlinić. Naprotiv, još nas je više zbližilo, u pravom smislu riječi, jer da bismo se razumjeli, morali smo zbiti redove i usredotočeno čitati s usana. Naša je ekipa bila vrlo dinamična, duhovita i demokratična, raznovrsna po godinama, ponašanju i idejama. Bilo je srednjoškolaca, studenata i profesorica s lijepim godinama staža. Bruno i Karlo, najmlađi članovi radionice, stigli su iz Karlovca. Njihovim imenima zvali smo ih samo prvih nekoliko minuta jer je Snježana Brunu nazvala Kruno, pa je Karlo automatski postao Barlo. Zatim je Bruno, zvan Kruno, postao Tonko (zbog mikrofona kojeg je držao na snimanju), a Karlo je postao Bonko i tako više nitko nije znao njihova prava imena pa ni oni sami. Drugi muški član ekipe bio je Marin, zvan Dijete. Da njegova deviza  ‘Sve za film’ nije samo pusta fraza, pokazalo se u svakom trenutku snimanja, kad je trebalo zaustaviti traktor u košnji, turiste na putu do dvorca, radnike na popravljanju ceste, avion ili kišu koja je prijetila pasti. Da sve to naš Marin nije činio, pitanje je bi li film bio snimljen i do danas.

Ženski dio ekipe bio je brojno nadmoćan. I ne samo brojno. Dvije zgodne plavuše, Irena i Dijana, samozatajna Andreja, Kaća koju smo upoznali i kao fotografkinju, žena u stalnu ostvaraju – Melita, Nataša – poznata kao majka Jakob, moja kolegica iz škole Romana – naša filmska diva i ja – autorica teksta (o sebi je najteže nešto reći).

Koliko kadrovaaa?!

Kad smo se dakle tako lijepo upoznali, krenuli smo na posao. Od izbora scenarija, knjige snimanja, do sama snimanja i montaže. Posao za stolom bio je temeljit. Podijeljeni po skupinama pisali smo knjigu snimanja, a naša su raskadriravanja i ideje o planovima bile ponekad posve različite. Stoga je naša voditeljica imala početnu ideju snimiti dva filma na isti scenarij kako bi nam pokazala čime sve kadar, plan i položaj kamere mogu pridonijeti u konačnom dojmu filma. Ali, učinilo nam se premalo vremena pa smo ostali na jednoj verziji.

Kad smo, dakle, sve tako lijepo napisali i iscrtali (crtao je uglavnom Marin), obišli smo teren i krenuli na snimanje. Prije toga morali smo se dati u potragu za glavnim glumcem. Žene su se rastrčale po Trakošćanu i okolici u potrazi za idealnim muškarcem koji zna sve – voziti, šamarati i zapamtiti dvije rečenice. Srećom, tu se našao DeNiro, utjelovljenje naših potreba. Nakon neprospavane noći zbog učenja uloge, savršeno miran ispred kamere odigrao je sjajno svoju rolu prozborivši: «Ugasi je!» Šalim se, jasno! Hrvoje je bio divan član ekipe, strpljiv i duhovit u svim situacijama.

 Snimanje je trajalo tri dana, a završilo bi i prije da trakošćanska lokalna cesta nije postala glavna prometnica, osobito za kamiondžije.

Kamera... ide, redatelj (svatko od nas režirao je jednu scenu) viče: «Akcija!» na jednom od svjetskih jezika, a tonac će: «Kamion! Šleper! Avion! Traktor!» I tako bezbroj puta.

Ono što je meni bilo novo, što bih ja npr. prije ove radionice snimila jednom i u jednom kadru, brojno je ponavljanje i raskadriravanje. Automobil dolazi, zaustavlja se, glumci izlaze iz automobila – kamera stoji sprijeda. Automobil dolazi, zaustavlja se, glumci izlaze – kamera sa strane. Sve to isto, kamera otraga. I tako pet, šest puta. Nisam znala da je snimanje igranoga filma tako dugotrajno i naporno.

Naj Vera brunda, brunda...

Da se ne pomisli kako je sve bilo samo čisti tjelesni i duševni napor, spomenut ću slobodno vrijeme, koje smo mogli uporabiti na brojne sadržaje. Mogli smo obići jezero s lijeve strane na desnu. Da biste obišli jezero, treba vam sat i petnaest minuta dobra hoda. Zatim smo mogli obići jezero s desne strane na lijevu. Taj put nešto je kraći i traje sat i deset minuta jer se s desne strane uvijek sunča jedna zmija (pa hodate brže) za koju Ante iz dokumentaraca tvrdi da je riđovka, a mi se nismo mogle složiti s njim. Zato ju je Tonči snimio i naša je voditeljica Snježana rekla da je to bjelouška, a voditeljica uvijek najbolje zna.

Zatim smo se mogli odmarati na izletu koji se organizira svake godine. Svi smo se složili da je ove godine izlet bio vrlo uspješan jer je Ivanec prekrasan, seosko domaćinstvo ima izvrsnu domaću hranu, a u šumi se nije otkrio samo izvor vode nego i izvor koji daje raspoloženje.

Da je tomu tako, potvrdila je i pjesma, koja je ubrzo višeglasno odjeknula u sali. Jedino je sve trajalo prekratko pa je naša gospođa Vera ‘zaradila’ pjesmu nezadovoljnika: «Nejdeme dime, dime....naj Vera brunda, brunda..», koju su mnogi pjevali i na projekcijama i  filmskim razgovorima u cik zore.

Mogla se za razbibrigu pročitati i Trakošćanska truba, ponekad britka, ponekad sjetna, ili pogledati izvrsne fotografije vječnoga mladića Krune Heidlera.

A onda su se mogle jesti i šnicle ni od čega ili meso biljnoga podrijetla od krave koja je pasla travu.

Isto se tako u nedjelju  moglo otići na sv. misu i upoznati opet novoga trakošćanskog svećenika kao i prije dvije godine.

Što još reći?

Bojim se da sam prekoračila dopušteni prostor, a toliko toga još nisam napisala. Nisam spomenula bakicu koju nismo mogli spriječiti u pričanju o bolesnim kukovima, operacijama, kćerima i unucima pa smo je poslali Damiru Čučiću na čaj, ali je žena htjela malo pivo. Nisam spomenula još brojne dogodovštine i zanimljiva lica. Brzo sam potrošila dvije stranice kao što je brzo proletjelo i deset dana u Trakošćanu. Znam da nisu protekli uzalud. To su nam pokazala ostvarenja ove Medijske škole prikazana posljednjega dana. Sjajni radovi govore o otvorenosti polaznika za nova znanja i pustolovine i stručnosti, ali i ljudskoj jednostavnosti  voditelja s kojima se uvijek komunicira prijateljski i otvoreno.

Da nije tako, zar bi se većina nas vraćala svake godine?