E, da, da.
Nitko od nas, nadasve vrrrrrrrsnih animatora, nije s toliko
zadovoljstva bio zdinstan! S oduševljenjem smo osluškivali
Edine riječi: »Taaaakooo, i vi ste zdinstani!» Ali,
do toga smo puno žganaca, na sve moguće načine pripreme,
trebali pojesti. No, je l’ to uopće neki problem?! Uživali
smo u tim žgancima jer smo naučili štošta. Mirela je naučila
da spojene riječi mijenjaju njezino značenje i da motorist
ima svašta od opreme. Boris je naučio da se toliko može
saživjeti s likom iz crtića, da je gotovo zaljubljen u njega
(hm, nju – rasnu plavušu). Njegova Angelina! Ivana je riješila
problem s nogom (ne svojom, već tamburaša), Lanin lik je
poprimio neutješan i bespomoćan izraz lica svih nas (ajme,
kako smo suosjećali), a Mirela je konačno našla glavu (svi,
koji je poznaju, jasno im je da nije našla svoju ). Svi
smo naučili da su ekstremi na početku i na kraju (pojednostavnjeno
rečeno…E, da, usput mi je Edo rek’o: »Ova vaša trkačica
trebala bi još crteža. Ovo je pojednostavljeno!» ‘Opće
nije!) i da završetkom faza ne navlačimo zadovoljni osmijeh
jer Edo ima nove prohtjeve. Još tri tisuće šesto dvadeset
i sedam međufaza pa je gotovo!
OK, priznajem
da malo karikiram, ali, zar ja nisam animator?! A animatori
sve preuveeeeliiičavaju i karikiraju…To sam savladala. Tako
ja jedno poslijepodne krenem na jezero kad mi tamo ribetina
od 72 kile skoči za vrat. Iz čista mira! Oko joj je bilo..joj…Ne
biste mi vjerovali pa se vraćam u našu ‘buksu’.
A u toj je,
našoj, buksi Edo tvrdio da nema sentimenta ako crtež nije
dobar. Kao da mi to već nismo vidjeli! Čak je u jednom trenutku
totalne radne inspiracije rekao kak’ već vidi da bu autobus
za dva dana na izlet išel poluprazan…
 |
| Marina i animacijski "računi" |
Osjetili smo suosjećanje: »Kaj ostali ne idu?! Samo
mi?!» Nije odgovorio. Ne znam zašto. Da, govorio nam
je još neke, nama nerazumljive riječi, kao «kad se radi
o pravim animacijama…»
»Kak’ to
mislite ‘pravim’?»
«Mislim
ozbiljnim.»
«Pa, ovo
naše je krajnje ozbiljno!»
Rek’o je da
ga pitamo ako nam nešto nije jasno. Ne razumijem zašto to
onda nije pojasnio.
Uglavnom, desetoro
veličanstvenih sredilo je Angelinu! Otkrili smo sve što
je vidjela u Trakošćanu ovoga kolovoza. A kroz Angelinu
otkrili smo i sami sebe. Otkrili smo kako zaluđenost poslom
danju (sa slatkim pauzicama i brzim šalicama razgovora),
noću mijenjamo s ‘eto noći, eto ludila’. Doduše, često se
to isprepletalo, pogotovo posljednjih dana kada svima počne
gorjeti pod nogama, ali to je ta čar trakošćanske škole.
Nema čeg’ nema! Moje večernje tek provirivanje u radionicu
(samo da se javim na sekundu, čekaju me na ‘špici’) završilo
je za računalom, uz bojenje sličica, od 20.30 do 23.15.
Mirela je pak u kasnim večernjim satima, što se lako moglo
zaključiti po pjesmi koja se orila iz podruma tik ispod
nas, otkrivala kako su joj kotači Ahilova peta. Pozivajući
se stalno na svoje zakonsko pravo da je napredna grupa po
skraćenom programu, mučila se, crtala, brisala (o.a. Edo,
niiiiismooo mi brisali, neeee…)…U svoj toj muci poslala
me po šibice…ovaj, u podrum naručivši pjesmu Željo moja,
tugo moja…
Na kraju svih
krajeva naša se zajednička želja i ostvarila. Kojeg li oduševljenja
kada ti lik zapjeva, zasvira, kada vozi, jede i pije, kada
trči i pijucka za šankom pa ga mreža upeca, kada se muči
u razmišljanjima, snima, predaje, kada zakucava vrata i
stavlja lokot, pušta film…Savršenjski! (posljednja riječ
preuzeta je iz rječnika Ede Lukmana). Naravno da nam je
preostalo samo jedno – pjesma!
No-vi aj-buk
ge če-ti-ri: no-vi aj-buk ge če-ti-ri…Najdame dime do
zo-o-re!
S naglaskom
na posljednju noć. Buksa animacije bila je prava animatorska.
Animatori + pridruženi članovi animatorskoga veselja.
Najdame dime
do zo-o-re!
Svi smo se
raspištoljili, a Edo se pokazao i u ulozi DJ-a koji osluškuje
svoje plesače.
Nej-da-me di-me,
di-me, dooooo zoooo-oo-reee!
I nismo. Do
05.00.
I na kraju,
rastanak. Uaaa! Kako protutnje ti dani u Trakošćanu. Iza
mene je radionica koje sam se ‘pribojavala’. Ne zbog sebe.
Zbog Ede. Da ne čupa kosu. Ipak, svaka mu je vlas ostala
na mjestu. Čak me i ukorio zbog mog cviljenja da uopće ne
znam crtati. Što, doznala sam s oduševljenjem, i nije presudno.
Važnije je znati animirati likove i ideja, nego crtati.
To znači da se svi, koji se do sada nisu usudili u animaciju
iz istih razloga kao ja, mogu ipak odlučiti. Eto još jedne
filmske zaraze. Barem za mene. Ajme, kako sam neotporna!
P. S. – poruka
za Slavicu iz Zadra: «Oj, Slavice, nemoj slušati mene
i moj savjet kako ćeš s 90 godina biti spremna za animaciju
jer će ti biti dovoljno da samo uzmeš olovku u ruke, a ona
će toliko drhtati da će sama stvarati likove na papiru.
Ako sam ja to mogla, možeš i ti!»
* Za čistunce
– riječi pjesme No-vi aj-buk ge če-ti-ri pisane kako
se pjeva, a ne piše, samo da biste pjesmu bolje savladali
(riječi uglazbio trakošćanski Robert De Niro, ponekad zvan
i Hrvoje).