Zapis

Konac uspješne i produktivne 2003. Filmski su centar i Hrvatski filmski savez, u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom i Muzejom Mimara, odlučili obilježiti organizacijom izložbe bečke nakladničke tvrtke Czerin naslovljenom Treći čovjek - tragom filmskog klasika kroz Beč. Autori izložbe Brigitte Timmermann i Frederick Baker prvu su izložbu u povijesti postavljenu u čast nekoga filma otvorili 24. listopada 2002. godine u Bečkom povijesnom muzeju, a istodobno je objavljena i njihova knjiga Der Dritte Mann - Auf den Spuren eines Filmklassikers. Izložba se sastoji od 47 samostojećih panela s titlovima, koji su usredotočeni na pojedinačne, filmske ili povijesne aspekte filma. Dvije stotine zamrznutih kadrova iznova je skenirano s 35 mm vrpce (zanimljivo je da su fotografije skenirane s vrpce filma Treći čovjek koja se dva puta tjedno vrtjela u Burgkinu, gradu Haryja Limea, pa su stoga i ogrebotine na fotografijama autentične) i poredano redoslijedom pojavljivanja u filmu, a smješteni su nasuprot produkcijskih kadrova i povijesnih fotografija poslijeratnoga Beča. Izložba je u Zagrebu otvorena 18. prosinca 2003. i potrajala do 11. siječnja 2004, nakon čega je krenula na svjetsku turneju. Kustosica izložbe Brigitte Timmermann održala je prije svečana otvaranja fascinantno uvodno predavanje s temom Treći čovjek: Od hladnoratovskog trilera s bečkom pozadinom do kultnoga filma. Iako se obično misli kako je o Trećem čovjeku baš sve poznato, do najsitnije pojedinosti, šarmantno predavanje Brigitte Timmermann otkrilo je pažljivu slušaču bezbroj novih podataka. Nakon studija engleskog jezika i književnosti te britanske kolonijalne povijesti u Beču, gospođa Timmermann doktorirala je u Londonu, godinama predavala u bečkim srednjim školama, a kasnih osamdesetih postaje opčinjena filmom Treći čovjek i započinje opsežna istraživanja u austrijskim i britanskim filmskim arhivama i institutima. Kao vlasnica tvrtke koja educira turističke vodiče po Beču organizirala je i filmsko-povijesnu turu tragovima filma Treći čovjek, omiljenu među turistima. Treći čovjek snimljen je 1949, po scenariju Grahama Greena, kao igrani, crno-bijeli film u trajanju 104 minute, s Josephom Cottenom, Orsonom Wellesom, Alidom Valli, Trevorom Howardom i Paulom Hoerbigerom u glavnim ulogama, te s nezaboravnim zvukom citre Antona Karasa, a proglašen je britanskim filmom godine 1949, odnosno 1999. i britanskim filmom stoljeća, te je osvojio Grand Prix u Cannesu, a 1950. i Oscara za kameru Roberta Kraskera, uz nominacije Oswalda Hafenrichtera za montažu i Reeda za režiju. Jedan je od najvećih filmskih klasika svih vremena, a neki ga proglašavaju i najboljim ikada snimljenim filmom. U većini anketa naveden je kao jedno od šezdeset najvažnijih i najpopularnijih ostvarenja u povijesti filma, kao jedinstven primjer spoja komponenti više žanrova, od psihološkog do političkog filma, od melodrame do crne komedije i trilera. Scenarij Grahama Greena (2004. obilježava se sto godina od njegova rođenja), u režiji Carola Reeda, smješten je u Beč za vrijeme hladnoga rata. Film je sniman tijekom šest tjedana snježnoga listopada i studenoga 1948, na ulicama i u podzemlju ratom razorena Beča, a snimale su čak tri ekipe. Green je u liku Harryja Limea prikazao pravoga britanskoga agenta Kima Philbyja (koji će poslije prebjeći u SSSR) te dio aktivnosti savezničkih tajnih službi koje su se sukobljavale u Beču, odnosno crnoburzijanske sukobe vezane uz krijumčarenje penicilina. Film je nastao na poticaj Sir Alexandera Korde, britanskoga producenta mađarskog porijekla, koji je pokušao prevladati poslijeratnu krizu britanskoga filma i rastuću holivudsku konkurenciju, a iz ranih je dana svojih filmskih aktivnosti, radeći u Laaeerberg studijima početkom 1920-ih, dobro poznavao Beč. Pridružio mu se i David O. Selznick (koji je osigurao nastup američkih filmskih zvijezda, bezuspješno se suprotstavljajući angažiranju Orsona Wellesa) te austrijski producent Karl Hartl. Carol Reed (1906-1976) po roditeljskim je željama trebao postati farmer, no najprije se sredinom dvadesetih okušao kao kazališni glumac, a zatim i kao redatelj. Prvi je film snimio 1935. (Mornarički podoficir Easy / Midshipman Easy), a uslijedili su Zvijezde gledaju s neba / The Stars Look Down, 1939, Noćni vlak za München, 1940, pa razdoblje Reedova angažmana u britanskoj vojsci, kao propagandističnoga dokumentarista, zatim Bjegunac / Odd Man Out, 1946, Prognan na otoke / The Outcast of the Island, 1951, Berlinska priča / The Man Between, 1953) i drugi. Reed je ukupno snimio 32 igrana filma, a mnogi smatraju najboljim Palog idola (The Fallen Idol, 1948, nominiran za Oscara za režiju 1949), no Oscarom je nagrađen za dokumentarac Istinska slava (The True Glory, 1945) te za mjuzikl Oliver! (1968), za režiju i najbolji film, kojem je prethodio slavni Agonija i ekstaza iz 1965, o Michelangelu. To razdoblje rada za američke producente smatra se autorski manje vrijednim. Reed je 1952. dobio titulu Sir. Carol je stric pokojnoga britanskog filmskog glumca Olivera Reeda. Carol Reed obično se smatra sljedbenikom njemačkog ekspresionizma, crnog filma, Fritza Langa i Alfreda Hitchcocka. Među obožavateljima Reedova stvaralaštva valja izdvojiti Zorana Tadića, koji je 1997. snimio film Treća žena, kao svojevrsnu posvetu Carolu Reedu, jednom od svojih uzora u redateljskom poslu, prema scenariju Pavla Pavličića i motivima filma Treći čovjek, crno-bijeli, dug 103 minute, s Enom Begović, Vedranom Mlikotom, Filipom Šovagovićem, Almom Prica i Vlatkom Dulićem u glavnim ulogama i s pričom o Zagrebu u kasnu jesen 1991. i početkom 1992, o trgovini ljudskim organima koji se uzimaju sa svježih leševa poginulih u ratu i s muškim likovima iz Trećeg čovjeka pretvorenim u ženske.